Tri mjeseca! – podigao je prst sisački biskup Vlado Košić. “Tri mjeseca branitelji su pred turskom silom hrabro odolijevali napadajima i nisu prihvaćali poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine, negoli se pokorili neprijatelju i njegovoj sili!”
piše: Boris Dežulović
Vjernici na misi u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Gvozdanskom, malom naselju kraj Gline, bez daha su prošle nedjelje slušali nadahnuto biskupovo predavanje povodom okrugle četiristo četrdeset treće obljetnice junačke obrane kaštela Gvozdansko i slavne pogibije branitelja utvrde 1578. godine.
“Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, komunisti ili Srbi. Sve te zulume, progone i agresije hrabro smo odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju”, podviknuo je biskup Košić. “Pred Gvozdanskim i Hrvatskom nema više ni Turaka, ni komunista, ni Srba, a ako nekih danas i ima, pritajili su se. Pa ipak, naš je opstanak i na Banovini i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja, te se i te kako za njega i danas trebamo boriti. Danas je naš najveći neprijatelj – potres.”
Potres? pogledali su se prestravljeni vjernici.
“Da, potres”, nastavio je biskup. “Potres pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati! Pobijediti današnje neprijatelje možemo samo hrabrom borbom poput branitelja Gvozdanskog, ali potres je teško predvidiv, protiv njega se ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. Potres je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko i dolazi nenajavljen, i nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama.”
Vrag je, kako vidite, potres. I to baš doslovno vrag, Đavo, Sotona.
Potres je, za početak, “teško predvidiv”. Ne postoji, štajaznam, Zemljotresno narodno vijeće niti kakav tjednik zemljotresne manjine, pa da opasnost od potresa možemo na vrijeme predvidjeti kao, metnimo, opasnost od Jugoslavije ili Velike Srbije. Potres, naprotiv, “dolazi nenajavljen, i nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti”. Nema letaka, plakata i proglasa kojim bi se potres najavljivao kao što su se onomad napaćenom hrvatskom narodu najavljivali komunisti, ne znamo što će potres srušiti kao što smo znali da će komunisti srušiti hrvatsku državu, nema Bleiburga za pogođene potresom. Nema za Hrvate ni sirena za uzbunu, koje bi im potres najavile kao što su onomad najavljivale srpsku avijaciju.
Čak i turski sandžak-beg Ferhat–paša, molim vas lijepo, onomad se lijepo najavio i braniteljima utvrde Gvozdansko poslao glasnika na konju, s jasnim i nedvosmislenim upozorenjem da odmah napuste tvrđavu jer je namjerava sravniti sa zemljom!
Ne, međutim, i podmukli potres. On je gori i od komunista i od Srba i od Turaka: nije bilo letaka, proglasa i sirena za uzbunu, nije bilo sezmi… seizo… sezmoilo… nije bilo glasnika da jašući konja dođe na Hrvatski radio, pa jasno i nedvosmisleno upozori napaćeni hrvatski narod stare katoličke Banovine da napusti Petrinju i Glinu jer ih potres namjerava sravniti sa zemljom.
Potres pritom, majku mu jebem – ne, ne, ja se ispričavam, moj preveliki grijeh – potres pritom “ne gleda tko je tko”: potres je, braćo i sestre, gori od Srba, on je komunistička podvala, ne gleda potres tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je katolik, a tko pravoslavac, tko je čestiti hrvatski muž, a tko homoseksualac, tko je biskup, a tko četnik, svi su njemu isti, nema potresu vjere ni nacije. Potres je, kako vidite, komunistička Jugoslavija, u kojoj nitko ništa nema, ljudi gladuju, jedu u pučkim kuhinjama, i smo svi isti.
Samo Hrvati nisu: “potres nas tjera s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati”, kao što ih danas – sad je i vama jasno – praktički više nema ni u Turskoj, ni u Albaniji, ni u Grčkoj, ni u Italiji, ni u Indoneziji, ni u Meksiku, ni u Japanu, niti igdje gdje je proteklih godina udario podmukli srbokomunistički potres.
Protiv potresa se, međutim, “ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba”. Lako je bilo braniteljima Gvozdanskog, dolje pod zidinama Turci, pa deri topovima i kuburama. Lako je bilo i ustaškim vitezovima, obiđi grad kamionom, pa komuniste na vješala, a Srbe u glinsku crkvu i zapali. Lako je bilo čak i našim braniteljima, točno su znali tko je komunist, a tko Srbin.
Protiv potresa, međutim, to ne pomaže, “ne možemo se protiv potresa boriti kao protiv Srba”, džabe je našem bojovniku Thompsonu da pjeva “puče akcelerometar i seizmograf, baci bombu, goni potres preko izvora”, džabe nam je pjevati “čujte srpski zemljotresi i Merkaliji, stići će vas naša struka i u Srbiji”, nema protiv potresa stiha “stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit će vam stručnjaci iz našeg Zavoda!”, nema za njih poruke: “Slušajte sad poruku od svetog Ilije, nećete pod Banovinu, niste ni prije!”
Nema danas ni Slobodnog tjednika, da od naših sezmi… seizo… sezmoilo… da od naših tajnih službi dobije točan popis i na dvije stranice objavi listu svih petrinjskih ili sisačkih zemljotresa, i po Mercalliju i po Richteru, sve po “stepenima”, od onoga najmanjeg do najvećeg. Pa da te podmukle neprijatelje dignemo u ponoć u pidžami i do jutra pohapsimo sve viđenije gradske potrese, i da već do ponedjeljka nema nijednog zemljotresa u Sisku i okolici.
A “ako nekoga danas i ima”, da se mora “pritajiti”.
Kao recimo potres, koji pritajen udara iz zemlje, iznutra: on je, braćo i sestre, unutarnji neprijatelj, peta kolona. On podriva same temelje hrvatske države, trese ih, ljulja, krši i lomi.
Što nam je onda raditi?
“Samo je kršćanska ljubav lijek protiv te pošasti, ljubav će pobijediti zlo i naše će zajedništvo odnijeti pobjedu nad potresom”, rekao je na kraju nadahnutog nedjeljnog predavanja sisački biskup Vlado Košić, pa zaključio: “Bog nam je poslao ovo zlo da nas zbliži.”
Gluhi muk ispunio je župnu crkvu svetog Filipa i Jakova u Gvozdanskom, gledali su vjernici u biskupa čekajući objašnjenje. “Bog nam je poslao ovo zlo da nas zbliži”?
Ako je, naime, potres u Petrinju i Glinu poslao Bog, i to zato da “zbliži” Hrvate, da ih okupi u “kršćanskoj ljubavi” i “zajedništvu”, to otvara neka dosta nezgodna sezmi… seizo… sezmoilo… neka dosta nezgodna teološka pitanja. Ako, naime, Bog tako funkcionira – ako su sve naše historijske nesreće Božja volja, ili su to barem one koje su nas okupljale u kršćanskoj ljubavi i zajedništvu – znači li to da je i tursku vojsku pod Gvozdansko onomad poslao Svemogući? Znači li to da su od Boga i Ferhat-paša i onaj rođak koji ga je poslao, Mehmed-paša Sokolović, obojica – avaj – poturčeni Srbi?
Znači li to da je, sve kako bi ih sačuvao u “kršćanskoj ljubavi” i “zajedništvu”, dragi Bog Hrvatima poslao i komuniste? Znači li to da im je poslao i Srbe i srpsku vojsku devedeset prve? Znači li to – strah me i pomisliti, a kamoli napisati – da su i Novosti od Boga?
Naravno da znači. Čudni su putevi Gospodnji, nama nerazumljivi i često baš nepredvidivi. Protiv Boga i Božjih nauma, braćo i sestre, ne možemo se boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba, On ne gleda tko je tko, dolazi nenajavljen i nikad ne znamo kada će udariti.
Vrag je Bog.
