Bošnjaci i NDH: Zašto su ustaše nepoželjne u Mostaru, a poželjne u Sarajevu?
Foto: STAV
Sve dosadašnje inicijative da se istaknutim suradnicima ustaškog režima u Sarajevu oduzmu ulice propale su, iako se u javnom diskursu koji dolazi baš iz Sarajeva često rado isticala činjenica da u Mostaru nekoliko ulica također nose imena dokazanih fašista i ustaša, poput Jure Francetića ili Mile Budaka
Piše: Eldin Hadžović
U sjajnoj i antifašističkoj predstavi Zlatka Pakovića Pedagogija otpora Branka Ćopića, koju je u četvrtak, 22. decembra, na scenu sarajevskog SARTR-a realizirala grupna produkcija Centra Omaha Cazin, Kulturnog centra Bihać, Narodnog pozorišta Tuzla i Kulturnog centra Novi Pazar, istaknuta je činjenica da Branko Ćopić, jedan od najvažnijih jugoslavenskih pisaca i antifašista, u Sarajevu nema ulicu koja nosi njegovo ime, za razliku od dokazanih suradnika ustaškog marionetskog režima iz nacističke NDH, poput Edhema Mulabdića ili Mustafe Busuladžića.
Istini za volju, nisu Mulabdić i Busuladžić jedine sluge fašističkog okupatora koje su svojim pregalaštvom “zaslužili” ulice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine – ovaj prvi je, kako je navedeno u leksikonu Tko je tko u NDH “za NDH kao musliman (koji se ističe ‘vlastitim živim osjećajem hrvatske pripadnosti’ … među prvima pokrenuo ‘svjesno i otvoreno usmjeren hrvatski pokret među muslimanima’, kako je sam pisao) svojim napisima zauzimao značajno mjesto”, dok je ovoga drugoga komunistička vlast, skupa sa tadašnjim gradonačelnikom Atifom Hadžikadićem, osudila i strijeljala u Velešićima 1945. zbog suradnje sa okupatorom, tačnije zbog pisanja antisrpskih, antižidovskih i antikomunističkih plamfleta i suradnje sa istaknutim SS-ovcima, kakav je bio palestinski muftija Mohammed Amin al-Husseini.
Dakle, pored Busuladžića, intelektualca koji je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja, u Sarajevu ulice imaju i Asaf Serdarević, jedan od osnivača ilegalne organizacije islamskih aktivista Mladi muslimani, zatim Muhamed ef. Pandža, jedini hodža u NDH povorci koja je u maju 1941. prošla kroz Sarajevo, potom Husein Đozo, koji je bio imam 28. regimente Handžar divizije i koji je nakon rata osuđen na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava. Tu su još i Alija Nametak, direktor Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH, čije ime nosi i jedan sarajevska škola, te Enver Čolaković, NDH-ov ataše za kulturu u Mađarskoj, kao i blizak saradnik predsjednika Vlade NDH Ante Pavelića.
Naše i vaše ustaše
Sve dosadašnje inicijative da se istaknutim suradnicima ustaškog režima u Sarajevu oduzmu ulice propale su, iako se u javnom diskursu koji dolazi baš iz Sarajeva često rado isticala činjenica da u Mostaru nekoliko ulica također nose imena dokazanih fašista i ustaša, poput Jure Francetića ili Mile Budaka, ili drugih istaknutih vojnih i političkih dužnosnika NDH, poput Ante Vokića, ili Mladena Lorkovića, ili Ive Zelenike Tovarnika, ili Đure Spuževića, itd. Gradske vlasti Mostara su ove godine napokon donijele odluku o promjeni naziva pojedinih ulica, uključujući i onu Jure Francetića, ali su table sa imenom notornog ustaškog zločinca i dalje ostale na svom mjestu.
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je samo dva dana prije postavljanja Pakovićeve Pedagogije otpora Branka Ćopića, u sklopu svoje “kulturne ponude” realizirala i promociju knjige Sabrani radovi (1932-1945) Mustafe Busuladžića, na kojoj su kao promotori govorili akademik Ferid Muhić, muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin Dizdarević i prof. dr. Senija Milišić.
Muftija je govorio o Busuladžiću kao o “simbolu stradanja uleme u socijalističkom periodu”, kako je rekao “s obzirom na to da je on jedan od prvih alima koji je tragično završio u socijalističkom režimu, u procesu stvaranja nove Jugoslavije, jedan od mnogih koji će kasnije nastupiti, s obzirom na to da su desetine i stotine imama, muderisa, kadija, prolazili kroz socijalističke kazamate, proživljavali zaista teške sudbine”. Na neki način je Mustafa Busuladžić simbol tog perioda i te dimenzije tog perioda, ocijenio je muftija zenički, dodajući kako “mi ne umanjujemo činjenicu da je socijalizam donio i mnoge dobre stvari, mnogo opismenjavanja, zdravstvenu zaštitu”, te kako su se “Bošnjaci za to vrijeme biološki obnovili”.
“Ali je činjenica da se sve to dešavalo na kostima mnogih ljudi, da je mnoga ulema prolazila teške sudbine”, zaključio je muftija, istaknuvši Busuladžićev značaj kao mladog intelektualca, “koji je ozbiljno promišljao savremenost i koji je donosio nova intelektualna rješenja, koja su drugačija od promišljanja tadašnje uleme”.
“Pripisivanje smrtne kazne samovolji novog režima udbaša, značilo bi oslobođenje tog režima. Ne stoji režim iza toga, to je neki sudija, neki udbaši, mrzili su ga pa su to uradili. S druge strane opet bi umanjili važnost ovog djela koje je stvarno epohalno”, izjavio je za Preporod akademik Muhić, naglašavajući pritom kako Busuladžićevo djelo i danas opominje Bošnjake, koji su, prema akademikovom mišljenju, i dalje u opasnosti, paranoidnim konstrukcijama, jezivo sličnim onima koje su u osvih početka jugoslavenske klanice devedesetih koristili inspiratori podivljalog srpskog nacionalizma i šovinizma.
“Opominje Bošnjake na opasnosti koje im priređuju”, kaže dalje akademik Muhić, “i savjetuje im kako da se odbrane od tih opasnosti, šta da učine. Vidimo da plan ni Beograda ni Zagreba u odnosu na Bosnu nije bačen na smetljište historije, još uvijek vidimo velike pritiske na Bosnu, vidimo da se hoće i treći entitet, vidimo da se hoće priključenje RS-a Srbiji, vidimo da su ljudi iz Bosne, iz RS-a, išli da glasaju u Srbiju, kao da je to sasvim normalno. Šta bi bilo da Bošnjaci odu da glasaju u novi Pazar, ista stvar. To pokazuje da su prijetnje, ne tako direktne kao u vrijeme rata, posebno 1941-1945, prisutne u jednom ne manje opasnom, samo manje vidljivom nivou.”
“U tom smislu, djelo Busuladžića može biti vrlo aktuelan program opstanka Bošnjaka u ovim vremenima”, zaključuje Muhić.
Upoznajmo Mustafu da bi ga više voljeli
Akademik Mustafu Busuladžića proglašava “velikim bošnjačkim patriotom i herojem vjere u Riječ Božiju”, svrstavajući se tako u red bošnjačkih akademika koji ne prezaju u javnom narativu hvaliti fašističke i rasističke ideje, kao što je to u nekoliko navrata u sarajevskom Oslobođenju i drugim javnim antisemitskim i rasističkim istupima učinio akademik, profesor Fakulteta islamskih nauka i doktor Rešid Hafizović.
Ovaj potonji je u svom posljednjem javnom istupu čitateljima Oslobođenja i cjelokupnoj javnosti ponudio teološke i vjerske argumente, objašnjavao kako su Židovi genetskii zli, te kako se njihovo zlo sjeme prenosi tisućljećima, isto kao što je svojevremeno u tom istom Oslobođenju objašnjavao kako su Srbi genetski predodređeni za genocid. “Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora (…) užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici”, kaže Hafizović u jednom svom ranijem istupu.
Kako u predgovoru svom dramskom tekstu piše Zlatko Paković, malo je ko u jugoslavenskoj književnosti tako hrabro i lijepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim djelom i životom na pitanje: šta je umjetniku činiti u svome vremenu. Branko Ćopić se, piše Paković dalje, prvi suočio s našom sadašnjicom, prije nego što je ona nastupila, s onima koji je danas određuju, prije nego što su došli na vlast i do moći – dok su još nadirali. Nazivao ih je “crnim konjanicima”, “tamnim dželatima”, u divnoj svojoj posveti knjige Bašta sljezove boje Ziji Dizdareviću, svome drugu, kojeg su ustaše ubile u logoru Jasenovac 1942. godine.
Piše Branko svome mrtvom drugu u svojoj crnoj slutnji ovako: “Vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred Kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”
Danas su, zaključuje autor, upravo ubice Ivana Gorana Kovačića, Hasana Kikića i Zije Dizdarevića dobile pravo da određuju šta je uljudno i politički probitačno.
U retrospektivi, podrška bošnjačkih intelektualaca prema ustašama postaje intrigantan fenomen, od Busuladžića do akademika Muhića i Hafizovića. Jednom će se struka morati detaljnije pozabaviti pročavanjem ovih stajališta iz perspektive važnosti analize kako povijest, politika i identiteti igraju ulogu u oblikovanju toplih sentimenta prema likovima iz ustaškog režima.
U kontekstu bošnjačkih intelektualaca, toplina prema ustašama, neshvatljiva je i svakako neprihvatljiva. Osim ako u ubistvu Kovačića, Dizdarevića i Kikića nema ničega problematičnog.
