Bora i Fadil ili “Kad cijeli svijet juri liju, najbolje je biti prerušen u psa”
Foto: Emil Gregov
Bregoviću i Štuliću falila je efektna smrt da postanu vječni. No, smrt je “efektna” samo ako se desi na vrijeme. A vrijeme za nju je “kad joj vrijeme nije”. I Bora Čorba je, također, tu šansu propustio. Među bezbrojnim, ovakvim i onakvim, komentarima na FB-u ovih dana postoji i ovaj: “On je davno umro, samo vam nisu kazali.”
Piše: Davor Mucić
Odavno je poznato da umjetnike ne treba osobno upoznavati, kako veličinu umjetničkog djela ne bismo srozali do neprepoznatljivosti. Boru Đorđevića sam upoznao na Opatijskom Festivalu, 1984. Kao student medicine u Rijeci, novinarstvom sam se bavio iz hobija i nužde, kako kad (ovisno o čemu bih pisao). Intervju sa Borom bio je jedan od prvih urađen sa rock zvijezdama moje mladosti. U holu hotela Admiral, sjedio je u društvu Biljane Krstić, Zorana Hristića, kompozitora, i Miće Orlovića, čuvenog TV- voditelja. Neočekivan susret pa i intervju bez prethodne pripreme, pamtim po beskrajnoj tremi. Cijelo društvo pripadalo je svijetu umjetnosti o kome sam tada sanjao. U to vrijeme, napamet sam znao sve pjesme s domaće scene, pa tako i one Riblje Čorbe. Zato nije bilo teško improvizirati polusatni intervju. Bora se naročito “raznježio” na pitanje o svojim počecima. Čuo sam detaljnu priču o prvim svirkama u rodnom Čačku. Na njegovom licu pojavio se taj, često viđeni, osmjeh dječaka kojemu ništa ne možete uzeti za zlo.
Nakon razgovora, Mića Orlović je rekao: “Bravo, mali, napravio si odličan posao!” Bio sam ponosan, mada bih bio sretniji da sam isti napravio sa Bregom. Jer, Riblja Čorba baš i nije bila moj band nr. 1. Ipak, mnoge pjesme svirao sam na studentskim feštama, u “veselici”, podrumskoj prostoriji studentskog doma I.G. Kovačić u Rijeci, gdje smo slavili rođendane ili naprosto iznalazili razloge za druženje vikendom. Bilo je to vrijeme hitova poput “Dva dinara druže”, “Lutka sa naslovne strane”, “Nemoj srećo, nemoj danas”… Svaki gitarist koji drži do sebe znao je, u podne – u ponoći, svirati ove stvari.
Devedesete su me zatekle u Danskoj odakle sam, s čuđenjem i nevjericom, promatrao kako rokeri iz moje mladosti zauzimaju busije na nekoj od zaraćenih strana. Jedan od njih bio je i Bora. On svoje stavove nije pakovao u celofan i zato su ga neki u Hrvatskoj cijenili i štovali kao “deklariranog četnika”. “Deklariranim ustašama” bio je, nekako, draži od “prokletih Jugonostalgičara koji vole svakoga i nije im do ratovanja”. S Borom su, barem, znali na čemu su. Krajem devedesetih, u vrijeme snimanja pjesme “Od Sarajeva do Banjaluke”, Bajaga me par puta upitao: “A zašto ne zovneš Boru ? Znaš on je dobričina, ne misli on sve to što govori”. Odgovor je mogao biti samo jedan: “Ako ga pozovem, svi drugi će odustati!”
Radeći, kao psihijatar u Danskoj, sa hiljadama izbjeglica iz cijele Jugoslavije, naučio sam da je svaki rat unaprijed izgubljen i da svi koji se u to kolo uhvate, prije ili kasnije trebaju terapeuta. Ljeto 1997. pamtim po zanimljivom pacijentu. Fadil, izbjeglica iz Bosne, 28 godina, rodom iz Srebrenice. Hospitaliziran pod dijagnozom: F22.0 Paranoidna psihoza. Čuo je glasove i vidio siluete i likove četnika kako ga proganjaju, i danju i noću. Gotovo da uopće nije spavao. Sjedio bi sklupčan, kao pokislo mače, u kutu bolesničke sobe, držeći se za uši i preklinjući glasove da prestanu. Usprkos visokim dozama lijekova, stanje se nije poboljšavalo. Kako nije govorio danski, bilo je i logično da budem njegov doktor. U svakodnevnim razgovorima ispričao mi je Fadil kako je bježao iz Srebrenice, jula 1995., u grupi od pedesetak muškaraca, žena i djece. Tri teške godine provedene u opkoljenom gradu nisu bile ništa u odnosu na ono što će preživjeti u tih dvadeset i pet dana bježanije preko brda i dolina, sve do Tuzle.
Slušao sam Fadilove priče o ljudskim strahovima i nedoumicama koje su se rađale svaki put kada bi do njih, u šumu, dopirali zvuci sa udaljenog razglasa preko koga su ih četnici pozivali da se predaju i da im se ništa neće dogoditi.
Jedni bi govorili:
- Ne slušajte to! – a drugi, ni sami ne vjerujući ono što govore, pozivali ostale da se, ipak, predaju.
Iznureni ljetnom vrućinom, nedostatkom vode i hrane, ljudi su halucinirali, izdvajajući se iz grupe, a onda bi se začula eksplozija nakon koje su komadi mesa padali s neba kao ogromne, krvave, mesnate pahuljice. Koliko god čovjek bio lud, ipak je nalazio i snage i hrabrosti da svojoj muci nađe lijeka, detonirajući ručnu bombu.
A takvih nije bilo malo.
Grupa se vremenom osula i Fadil je odlučio nastaviti sam. Danju se skrivao po krošnjama stabala, a noć bi koristio za nastavak puta prema Tuzli. Hranio se lišćem, korijenjem i bobicama koje je nalazio po šumi, često ni ne znajući što trpa u usta. Usputna sela bila su izazov kome je teško odoljeti kad si gladan. No, nikada se nije usudio pokucati nekom na vrata, u strahu da će biti predan četnicima. Nekoliko se puta uspio uvući u nečiju štalu i napiti mlijeka iz nabreklog kravljeg vimena. Uskoro su mu se počeli priviđati glasovi i uniformirane bradonje. Ni sam ne zna kako je stigao do Tuzle, gdje je hospitaliziran. Nakon nekoliko mjeseci prebačen je u Dansku s ciljem daljnjeg liječenja. I tako je, jednom nakon godinu i koji mjesec, završio i u bolnici, gdje sam radio kao psihijatar specijalizant.
Pravno gledano, imao je sve osnove da dobije stalni boravak u Danskoj i invalidsku mirovinu, pa sam i o tome s njim razgovarao. Na moje zaprepaštenje, uporno je ponavaljao da želi natrag u Bosnu. U Sarajevu je imao amidžu. Ostatak uže i dalje obitelji, njih dvadesetak, pobijeni su u Srebrenici.
Pričao mi je Fadil kako je prije rata imao bend i svirao solo gitaru, Fender Stratocaster (moj djetinji san sa zidnog kalendara “Bijelo Dugme, 1976.” , na kome Brega svira bijelog strata). Glazba je moja omiljena tema, tako da sam uživao u razmjeni iskustava i priči o zajedničkim idolima. Pričali smo o mom snu da postanem Goran Bregović i njegovom da bude Jimmy Hendrix ili barem…
U jednom trenutku, upitao je Fadil imam li kakvih kazeta da mu donesem, da nekako prekrati dan. Na pitanje što bi volio slušati, kao iz topa, odgovorio je: – Ako imaš “Riblju Čorbu”!
Ostao sam paf !!!
A Fadil će na to: – Znaš… one stare stvari… „Dva dinara druže“. Ma, znaš i sam koje.
Snimajući mu tu kazetu, pomislio sam kako je čudno da oni koji rat nisu ni primirisali mogu biti nabrijani, za razliku od drugih koji su gadno propatili i, kroz tu patnju, izgradili empatiju za sve ljude, neovisno kojoj strani pripadaju. Valjda zato jer su “braća po patnji”. Fadil je bio jedan od mnogih “empatijaca” koje sam liječio. On nikada nije postao rock zvijezda. O njemu neće pisati novine i rijetki će ga se sjetiti na socijalnim mrežama kad umre (ako već nije sam sebi oduzeo život, kao mnogi koji nisu preživjeli mir).
Ovih dana ne mogu izbjeći razmišljanje o umjetniku i umjetničkom djelu. O tome kako dobro umjetničko djelo ne podrazumijeva i ljudskost autora tj. zbir vrlina koje pomažu u stvaranju harmoničnijih odnosa u svijetu. Jer nema nacionalizma koji teži harmoniji. Strahote i izgubljene obraze devedesetih, mnogi su opravdavali onom izlizanom: “Moralo se, takvo je vrijeme bilo”. Bora nije jedini junak naše mladosti koji je “morao” preći Rubikon, da više nikada ne zagazi u istu vodu. Želim vjerovati da je, tu i tamo, znao baciti pogled u retrovizor, na dom svoj, anđeoski. Samo on zna što je tamo vidio. U trulim vremenima svašta se tolerira. Kad najgore prođe onda čovjek ima priliku da se pospe pepelom. Mnogi tu priliku nisu iskoristili. Neko će reći da je, kada cijeli svijet juri lisicu, najbolje ići prerušen u psa. Ako i jeste tako, nakon “maskenbala”, Bora je zaboravio skinuti masku.
A sad je kasno.
“Smrt je konačna mjera
Koje baklje za koga plamte?
Ne igra ime i vjera
Već kakvi i po čem’ te pamte”.
(Benjamin Isović)
