Bobby Fischer - Tesla šahovske igre

Dobri potezi u životu stvaraju sretne i uspješne ljude, a dobri potezi u nogometu ili šahu legende

Piše: Neven Šimić, digitalnademokracija.com

Dramatičnu partiju šaha igra Antonius Block, glavni junak Bergmanovog filma Sedmi pečat. Partija koju igra upečatljiva je po tome što se s druge strane šahovske ploče nalazi nesvakidašnji protivnik. Antoniusov suparnik je niko drugi do Smrt. Svaki pogrešan potez za Bergmanovog junaka znači korak bliže prema vječnom počivalištu. Ili vječnom ništavilu, ovisi kako ko interpretira. Smrt je u filmu moćna i cinična i strpljivo čeka grešku svoga protivnika. Antonius je srednjovjekovni vitez kojem je pojam psihologije u modernom smislu nepoznat. Ali se psihološki vrlo dobro nosi sa moćnim protivnikom. Na kraju čak nadmudruje Smrt.

Bobby Fischer svojevremeno je rekao kako ne vjeruje u psihologiju, nego u dobre poteze. Naravno da mu je šah bio na pameti kad je to izgovorio. Iako može poslužiti kao dobra životna metafora, dobar potez kao jezička figura nekako bolje prijanja uz sportsku metaforiku. Dobri potezi u životu i dobri potezi na šahovskoj ploči nemaju naravno istu težinu. Dobri potezi u životu stvaraju sretne i uspješne ljude, a dobri potezi u nogometu ili šahu legende. Fischer je već odavno ovo drugo. Nije poznato da li je bio sretan. Bio je čudak, ekscentrični osobenjak kojemu nije bilo strano da iz čistog kaprica napusti meč ili cijeli turnir. I nije mu bilo bitno je li u pitanju meč za šampionsku titulu ili obična egzibicija. Na pitanje da li je bio sretan može odgovoriti samo neki osobenjak sličnog profila. Fischer nažalost više ne može. On već godinama razigrava u nekoj drugoj, nama običnim smrtnicima nedokučivoj dimenziji. Vjerovatno mu društvo prave Aljehin, Talj, Korčnoj i Gligorić. Na Spaskog će još morati pričekati.

Šah je u Fischerovo vrijeme dobio epsku formu i mitske dimenzije. A njegov mitski protivnik te 1972. u Reykjaviku, na meču za titulu prvaka svijeta, bio je već spomenuti Boris Spaski. U tom trenutku šah je važniji i od utrke u naoružanju i od svemirske utrke. Ko će pobijediti u tom meču bilo je važnije od toga čija nuklearna glava je ubojitija ili ko će više sklekova napraviti na Mjesecu. Ali sve je to bilo važno samo navijačkim skupinama unutar dva suprotstavljena bloka. Fischera nisu doticale te hladnoratovske trivijalije. Politika ga naprosto nije zanimala. Njega je zanimalo samo da formalizira ono što je već godinama znao, a to je da je najbolji šahist svijeta. I učinio je to u velikom stilu, kao nikad niko prije i kao nikad niko poslije njega, sa superiornošću kakva je samo tada viđena. I nikad više. Najbriljantniji šahovski um svih vremena, složit će se većina šahoznalaca.

Fischerova pobjeda nad Spaskim tumačena je i kao pobjeda kapitalizma i liberalne demokracije nad komunizmom. Jer tada pobijediti Ruse u šahu bilo je otprilike kao pobijediti Amerikance u američkom nogometu ili baseballu. Kao što se znalo ko interesno pokriva određeni kutak svijeta, jednako se znalo ko ima primat u određenom sportu. Znalo se da je šah rusko-sovjetska interesna i sportska zona. Fischer je srušio takvo poimanje svijeta i takvo poimanje sporta. Mnogi su padom Berlinskog zida i Istočnog bloka mislili da je kraj epohe dualnog antagonizma. Danas znamo da je to bila samo iluzija historije. Od famoznog kraja historije ostala je samo efektna fraza. Sve što se poslije s Fischerom dešavalo bilo je lutanje, samotnjaštvo i nesnalaženje. Tako to biva s ljudima koji baš nimalo nisu ukalupljeni u konvencionalno.

Po rođenju, Fischer je bio Židov. Iz židovstva se teatralno ispisao, tražeći svojevremeno od uredništva Jevrejske enciklopedije da ga brišu. Genijalnost koju je pokazivao za šahovskom pločom nije pratila politička pismenost niti sofisticiranost u javnim istupima. U trenucima mentalnog rasula izgovarao je klasične antisemitske i antiameričke parole. Jednom je čak izjavio da je holokaust velika židovska izmišljotina i podvala kršćanima. Svoje židovsko porijeklo Fischer je odbacio i postao radikalni kršćanin, povremeno iskazujući zabrinjavajuće simptome kršćanskog fundamentalizma.

Skoro da bi se mogla napraviti i mala ad hoc paralela sa Emirom Kusturicom. Kusturica je svoje ime orijentalnog porijekla lako i svojom željom uklopio u srpski i pravoslavni kontekst. I tu naravno ništa nije sporno. Njegov izbor, njegova odluka. Kao i Fischerov izbor da namjesto židov bude kršćanin. Ali to je već priča o identitetima koje svako ima pravo birati. I Fischerovo kršćanstvo i Emirovo srpstvo nisu nimalo sporni sa stanovišta slobode izbora. Sporni su neki njihovi ne baš pametni i moralno suspektni javni istupi. Pogotovo u Fischerovom slučaju. Ali, već je konstatirano, Fisher je bio ekscentrični osobenjak i samotnjak s paranoidnim prenosima pa u tom kontekstu treba i razumijevati povremene budalaštine koje je javno izgovarao. I koje nemaju veze sa njegovim šahovskim genijem. Fischerov šahovski genij bio je toliko silan i velik da nije ostavljao prostora za intelektualnu, emocionalnu pa čak i moralnu odmjerenost. Ljude poput njega jednostavno nije moguće analizirati i samjeravati konvencionalnim mjerilima. Kao što se konvencionalnim mjerilima ne mogu analizirati Tesla ili Mozart.

Već u poznim godinama, onako zarastao u bradu i s izgledom vremešnog ribara s Islanda, Fischer je odlučio da pravi djecu. Možda je htio svoj genetski materijal ostaviti u amanet nekoj anonimnoj krasotici s Islanda ili Filipina. A možda se jednostavno zaljubio. Prema ženama i prema seksu desetljećima je bio ravnodušan. Zanimljivo je da je istu ravnodušnost prema ženama imao još jedan genijalac, Nikola Tesla. No kod Fischera je ama baš sve bilo netipično pa i njegov kasno probuđeni interes za žene treba sagledavati u tom kontekstu. Njegov uspavani libido eruptirao je u poznoj fazi Fischerova života i dugo se vjerovalo da on, u nekoj filipinskoj zabiti, ima svog potomka. Kasniji DNA testovi to su demantirali. Ni Tesla ni Fischer nemaju svoje izravne potomke.

Potrefilo se da je Fischer u trenutku smrti imao 64 godine, baš onoliko koliko šahovska ploča ima polja. Zvjezdoznancima i zagovarateljima metafizičkih koncepata bio je to još jedan dokaz da ništa na ovom svijetu nije slučajno. I da je sve negdje zapisano, s