Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene.
Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.
Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.
Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, već to znači stvarati nove načine življenja bazirane na igri. Drugim riječima, ludičku revoluciju. Kada kažem "igra", pod tim podrazumijevam i veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, a možda čak i umjetnost. Igra znači puno više od same dječje igre, a obje su jednako vrijedne. Pozivam sve u kolektivnu avanturu općeg užitka, slobodnog i međusobno ovisnog izobilja. Igra ne znači pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno, potrebno više vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju, bez obzira na to koliko sada uživamo, neovisno o svojim primanjima ili zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi osjećamo potrebu za djelovanjem. Oblomovština i stahanovština su dvije strane iste kovanice.
Ludički način života je potpuno nespojiv s postojećom stvarnošću. Tim gore za "stvarnost", tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz onog malog dijela života koji ga razlikuje od pukog preživljavanja. Začudo, ili nas to možda ne treba čuditi, sve stare ideologije su konzervativne zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i većine podvrsta anarhizma, to čine još strastvenije zbog toga što je malo drugih stvari u koje vjeruju.
Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapošljavanju. Ja kažem kako treba ukinuti zapošljavanje. Konzervativci podržavaju zakone o pravu na rad. Tu podržavam pravo na lijenost, što je zastupao Paul Lafargue, Karl Marxov zet. Ljevičari traže punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista - s tom razlikom da se ja ne šalim - zastupam punu nezaposlenost. Trockisti propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje. No, ako svi ideolozi (a čine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, začuđujuće je što to ne kažu. Neprekidno će govoriti o plaćama, satima, uvjetima rada, iskorištavanju, produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado će govoriti o svemu, samo ne o samom radu.
Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene. Marksisti smatraju da nam mora naređivati birokracija. Liberali smatraju da nam moraju naređivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik nadređenosti je u pitanju, dokle god su žene nadređene. Sasvim je jasno kako ove ideologije imaju vrlo različita mišljenja o tome kome pripada vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako žele da nastavimo raditi.
Možda se pitate da li se šalim ili mislim ozbiljno. Šalim se i ozbiljan sam. Ludizam ne znači biti smiješan i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna, iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer često baš lakoumnost shvaćamo ozbiljno. Volio bih da je život igra - no igra s visokim ulozima. Želio bih se zauvijek igrati.
Alternativa radu nije ljenčarenje. Koliko god cijenio uživanje u tromosti, ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika užitka i zabave. Također, ovdje ne promoviram vremenski strogo određeno i sigurno "slobodno vrijeme", daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo kako bismo se oporavili od rada, neuspješno pokušavajući zaboraviti na rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smoždeni, jedva čekajući vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika između rada i slobodnog vremena je to što se otuđenje i iscrpljivanje uzrokovano radom plaća.
Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znači biti kvazi-ludist. Kada kažem da želim ukinuti rad, onda mislim točno to što govorim, no želim reći ono što mislim tako da definiram termine s kojima baratam na način, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistička definicija rada je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa čine osnovu. Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili političku prisilu, dakle kroz sistem štapa i mrkve (kada štap postaje mrkva i obrnuto). No, nije svako stvaranje rad. Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi, već zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, što je češće slučaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono što rad nužno predstavlja. Definirati ga znači prezirati ga. Što je definicija šira, rad je sve gori. Dinamika dominacije urođena radu s vremenom postaje sve savršenija i dotjeranija. U naprednim društvima, prožetim radom, uključujući sva industrijska društva, bilo da su kapitalistička ili tzv. "komunistička", rad uvijek stječe druge atribute koji naglašavaju njegovu škodljivost.
Uobičajeno je (što je češći slučaj u tzv. "komunističkim" zemljama nego u kapitalističkim, gdje je država gotovo jedini poslodavac, a gotovo svi su zaposlenici) da rad predstavlja zapošljavanje, točnije, plaćeni rad, što znači prodavanje sebe na rate. Tako 95% Amerikanaca radi za nekog (ili nešto) drugog. U SSSR-u, Kubi, Jugoslaviji ili bilo kojem drugom alternativnom modelu koji se može navesti, brojke dostižu 100%. Samo su utvrde "trećeg svijeta" (Meksiko, Indija, Brazil, Turska) privremeno sklonište za veći broj poljoprivrednika koji prakticiraju tradicionalni pristup, kao i većina radnika tijekom proteklih par tisuća godina, a to je plaćanje poreza (nameta) državi ili parazitskim zemljoposjednicima koji ih za uzvrat ostavljaju na miru. Čak i ovaj grub pristup počinje izgledati dobro. Svi industrijski (i uredski) radnici su zaposlenici pod određenom vrstom nadzora koji osigurava služenje.
Međutim, moderna verzija rada ima još gore implikacije. Nije stvar u tome da ljudi jednostavno rade, oni imaju "poslove". Svaka osoba cijelo vrijeme obavlja proizvodne radnje pod prijetnjom kazne. Čak i ako zadatak djelomično sadrži osobni interes (što većina poslova ne sadrži) monotonija njegovog obvezujućeg karaktera uništava njegov ludički potencijal. "Posao" koji bi mogao zahtijevati energiju svega nekoliko ljudi i razumno malo njihovog vremena, a koji bi ga obavili iz zabave, danas predstavlja teret onima koji ga obavljaju četrdeset sati tjedno i nemaju pravo reći kako bi ga trebalo obaviti. Taj posao se obavlja zbog zarade vlasnika koji ne sudjeluje u ostvarivanju projekta, a ne postoji mogućnost podjele zadataka ili šire podjele rada između onih koji ga obavljaju. To je stvaran svijet rada, svijet birokratskih zabluda, seksualnog zlostavljanja i diskriminacije, glupih šefova koji iskorištavaju i prebacuju svoj posao na svoje podređene koji bi (prema svim racionalno - tehničkim kriteri-jima) trebali biti oni koji odlučuju. No, kapitalizam u stvarnom svijetu podređuje racionalno povećanje proizvodnje i zarade nužnosti organizacijske kontrole.
Ponižavanje koje većina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih uvreda i poniženja koje možemo nazvati "disciplina". Foucault je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu - nadgledanje, automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme, kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je nešto što pronalazimo na jednak način u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, školi i duševnoj bolnici. To je strašno, a nikada nije postojalo na ovakav način kroz povijest. Takvo što je bilo iznad mogućnosti demonskih diktatora tijekom povijesti, kao što su Neron, Ivan Grozni ili Džingis Kan. Unatoč svojim zlim namjerama, oni nisu imali mašineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike na način na koji to čine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nužno ukinuti što je prije moguće.
Takav je "rad". Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna. Ono što bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno. To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao "prekid djelovanja". To je neprihvatljivo ukoliko znači kako igra nema posljedice. To je ponižavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uopće ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti vid ponašanja i provođenja istog impulsa - instinkta za igranjem. Također dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek dobija nešto iz igre, to je razlog zašto se uopće igra. No, osnovna nagrada je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki od pažljivih učenika igre, kao što je Johan Huizinga, definiraju igru kao igranje igara ili praćenje pravila. Poštujem njegovo obrazovanje, ali snažno odbacujem njegovo suzdržavanje. Postoje mnoge dobre igre (šah, bejzbol, Monopoly, bridž) koje imaju svoja pravila, ali puno je više načina igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje - sve to nema svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je moguće igrati se, baš kao što je to moguće s bilo čim drugim.
Rad je ruganje slobodi. Službena verzija je kako svi imamo pravo i živimo u demokraciji. Drugi nesretnici koji nisu slobodni kao mi moraju živjeti u policijskim državama. Te žrtve izvršavaju svoje zapovijedi bez pogovora, bez obzira koliko to bilo posredovano. Vlasti ih drže pod stalnim nadzorom. Državna birokracija kontrolira čak i najsitnije detalje svakodnevnog života. Dužnosnici koji ih maltretiraju odgovoraju samo "onima gore", bilo da je riječ o privatnim ili javnim službama. Disidentsko djelovanje i neposluh se kažnjava. Doušnici redovito podnose izvještaje vlastima. Sve to je navodno jako loše.
I uistinu je loše, iako to nije ništa drugo već opis modernog radnog mjesta. Liberali, konzervativci i liberterijanci koji lamentiraju o totalitarizmu su lažovi i licemjeri. Postoji više slobode u bilo kojoj destaljiniziranoj diktaturi nego na američkom radnom mjestu. Istu vrstu hijerarhije i discipline pronalazimo u uredu i tvornici, kao i u zatvoru i samostanu.
Zapravo, kao što su Foucault i drugi pokazali, zatvori i tvornice su nastali u isto vrijeme, a njihovi voditelji su sasvim svjesno jedni od drugih posuđivali tehnike kontrole. Radnik je povremeni rob. Šef govori kada da dođe, kada da ode i što da radi u međuvremenu. On ti govori koliko posla moraš obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu do ponižavajuće krajnosti tako što ti određuje, ukoliko to želi, kako ćeš se oblačiti ili koliko često možeš ići na wc. Uz nekoliko iznimki, može te otpustiti iz bilo kojeg razloga ili bez pravog razloga. Uhodi te uz pomoć svojih doušnika i nadglednika, pa tako nagomilava podatke o svakoj zaposlenoj osobi. Za verbalno protivljenje takvom odnosu će reći kako je to "neposlušnost", baš kao da je radnik ili radnica zločesto dijete, a osim što će ga/je otpustiti, time će postići i to da mu/joj je uskraćena pomoć za nezaposlene. Nije nužno tražiti dodatne potvrde kako i djeca u školi ili kod kuće žive pod istim uvjetima, što se u njihovom slučaju opravdava time da su navodno nedovoljno odrasla. Što to govori o njihovim roditeljima, učiteljima i učiteljicama koji rade?
Kod većine žena i velike većine muškaraca već desetljećima vlada taj ponižavajući sistem dominacije koji sam upravo opisao, a koji zauzima polovicu vremena koje provedemo budni. Zbog određenih razloga ne bi bilo pretjerano krivo nazvati taj sistem demokracijom ili kapitalizmom ili (što je još najbolje) industrijalizmom, međutim, njegova prava imena su industrijski fašizam i uredska oligarhija. Svatko tko tvrdi da su ljudi "slobodni" je glup ili laže. Ti si ono što radiš. Ukoliko radiš dosadan, glup i monoton posao, velike su šanse da ćeš biti glup, dosadan i monoton. Rad je najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva. Osobe koje su disciplinirane cijeli svoj život, koje nakon škole odmah počinju raditi i koje se na početku svrstavaju u obitelj, a na kraju u starački dom su naučene na hijerarhiju i psihički su pretvorene u robove. Njihova prirodna sklonost autonomiji je toliko atrofirala da je strah od slobode postao jedna od njihovih racionalno utemeljenih fobija. Njihovo treniranje poslušnosti na poslu se prenosi u obitelj, čime taj sistem poprima više od jednog oblika, prenoseći se u politiku, kulturu i sve ostalo. Jednom kad iz ljudi iscijedite svu živost na poslu, vrlo lako će se prepustiti hijerarhiji i tuđem mišljenju o bilo čemu. Naučeni su na to.
Toliko smo povezani sa svijetom rada da ne vidimo što nam čini. Moramo se pouzdati u vanjske promatrače iz drugih vremena i drugih kultura kako bismo razumjeli ekstremnost i patologiju svog današnjeg položaja. Postojalo je vrijeme u našoj prošlosti kada bi "radna etika" bila potpuno nerazumljiva pa je tako Weber možda bio na dobrom putu kada je "radnu etiku" vezao uz religiju, kalvinizam, koji bi, da se pojavio danas, a ne prije četiri stoljeća, odmah bio proglašen kultom, sektom.
Kako god bilo, moramo učiti iz povijesnih mudrosti kako bismo razotkrili rad. U prošlosti su rad vidjeli onakvim kakav je i njihov stav je prevladao, a kalvinistički stav se održao dok nije zamijenjen industrijalizmom, no ne prije nego što je dobio potvrdu svojih propovjednika.
Pretvarajmo se na trenutak da rad ne pretvara ljude u smiješne podanike. Pretvarajmo se, usprkos svim uvjerljivim psihologijama i ideologijama njegovih promicatelja, da nema nikakvog utjecaja na formiranje karaktera. Pretvarajmo se da rad nije dosadan, zamoran i ponižavajuć, iako znamo da je takav. Čak i tada bi rad predstavljao izrugivanje svim humanističkim i demokratskim težnjama, jer oduzima toliko puno našeg vremena. Sokrat je tvrdio kako su radnici loši prijatelji i građani, jer nemaju vremena ispunjavati svoje prijateljske i građanske obaveze. Bio je u pravu. Zbog posla stalno gledamo na sat. Jedina "sloboda" kod našeg tzv. slobodnog vremena je šefova sloboda da nas za to vrijeme ne plaća. Slobodno vrijeme je posvećeno spremanju za posao, odlasku na posao, vraćanju s posla i oporavljanju od posla. Slobodno vrijeme je eufemizam za to da radništvo, kao proizvodni faktor, samo sebe transportira s posla i na posao, te da samo brine o svom "održavanju" i "popravcima". Ugljen i čelik to ne rade. Tokarski strojevi i pisaći strojevi to ne rade. Ali radnici i radnice da. Ne začuđuje kada Edward G. Robinson u jednom od svojih gangsterskih filmova tvrdi: "Posao je za budale!".
Platon i Ksenofon pripisuju Sokratu, i očito dijele, svijest o destruktivnim učincima rada na radnike/radnice kao građane/građanke i kao ljudska bića. Herodot je prepoznao prezir prema radu kao bitno svojstvo klasične Grčke u zenitu njene kulture. Uzmimo samo jednog rimskog mislioca za primjer, Cicerona, koji je rekao da "svatko tko prodaje svoj rad za novac zapravo prodaje sebe i spušta se na razinu robova". Takva iskrenost je danas rijetka, međutim, suvremena primitivna društva, na koja često gledamo s visoka, imaju svog glasnogovornika koji je prosvijetlio zapadnjačke antropologe. Kapauku iz zapadnog Irana, prema Posposilu, imaju koncepciju ravnoteže u životu pa stoga rade svaki drugi dan, a dan odmora služi kako bi "povratili izgubljenu snagu i zdravlje". Naši preci su, čak i u ne tako davnom osamnaestom stoljeću, bili daleko ispred naših predviđanja, ili su barem bili svjesni onoga što smo mi zaboravili. Njihova religiozna predanost "svetom ponedjeljku" je - iako to de facto uspostavlja sistem od pet radnih dana u tjednu 150 ili 200 godina prije njegove legalizacije - predstavljala noćnu moru najranijih vlasnika industrije. Dugo su se odupirali tiraniji zvona, preteći današnjeg sata. Zapravo, trebalo je nekoliko generacija kako bi odrasli muškarci bili zamijenjeni ženama naučenim na poslušnost i djecom koju je lako "oblikovati" industrijskim potrebama. Čak su i ekploatirani seljaci u srednjem vijeku imali puno svog vremena unatoč radu koji su obavljali za zemljoposjednike. Prema Lafargueu, četvrtina kalendara francuskih seljaka su bile nedjelje i praznici, a Čajanove brojke vezane uz sela u carskoj Rusiji - nimalo progresivnom društvu - također pokazuju da je četvrtina ili petina vremena za seljake bilo vrijeme nerada. Eksploatirani mužiki bi se pitali zašto bilo tko od nas uopće radi. I mi bi se to trebali zapitati.
Kako bi mogli razumjeti količinu našeg izopačenja moramo uzeti u obzir najranije stanje čovječanstva kada nije postojala vlast ili vlasništvo, vrijeme kada smo lutali kao lovci-sakupljači. Hobbes smatra da je tadašnji život bio gadan, brutalan i kratak. Drugi pretpostavljaju da je život bio neprestana očajnička borba za opstanak, rat protiv grube prirode u kojem smrt i propast čeka one manje sretne ili svakoga tko nije dovoljno spreman suočiti se s izazovima borbe za opstanak. Sve to, zapravo, samo prikazuje strah od propasti autoriteta vlasti u zajednicama koje nisu naučene funkcionirati bez tog autoriteta, kao što je to bio slučaj s Engleskom u vrijeme Hobbesa i građanskog rata. Hobbesovi sunarodnjaci su već usvajali alternativne oblike društvenog uređenja koji su predstavljali drugačiji način življenja (kao što je to bio slučaj u sjevernoj Americi), ali ti oblici su bili predaleko od njihovog iskustva da bi ih razumjeli. (Manje zajednice koje su bile bliskije stanju američkih Indijanaca su bolje razumjele njihovo društvo i nalazile su ga privlačnim. Engleski doseljenici su se tijekom sedamnaestog stoljeća priključivali indijanskim plemenima ili su, nakon što bi bili zarobljeni u ratu, odbijali vratiti se. Međutim, Indijanci su se priključivali bjelačkim naseljima u jednakoj mjeri koliko je bilo prebjega iz zapadnog u Istočni Berlin.) "Preživljavanje najsposobnijih" kao verzija Darwinizma (koju usvaja Thomas Huxley) bolje opisuje ekonomske odnose u viktorijanskoj Engleskoj nego prirodnu selekciju, baš kao što je to pokazao anarhist Kropotkin u svojoj knjizi "Međusobna pomoć, faktor u evoluciji". (Kropotkin je bio znanstvenik - geograf - koji je tijekom prisilnog boravka u Sibiru imao priliku proučavati na terenu, tako da je točno znao o čemu govori.) Kao većina društvenih i političkih teorija, priča koju su Hobbes i njegovi sljedbenici pričali je zapravo predstavljala autobiografiju koja nije tako predstavljena.
Antropolog Marshall Sahlins, koristeći podatke o suvremenim lovačko-sakupljačkim zajednicama, odbacuje Hobbesov mit u svom članku "Originalno društvo obilja". Oni rade puno manje nego mi i njihov rad je teško razlikovati od onoga što mi nazivamo igrom. Sahlins zaključuje da "lovci i sakupljači rade manje nego mi, a potraga za hranom je povremena i ne predstavlja neprekidan težak rad. Vremena za odmor ima puno, a vrijeme koje se provede spavajući tijekom dana i tijekom godine je znatno duže nego u bilo kojem drugom društvenom obliku." U prosjeku rade četiri sata dnevno, ukoliko uopće pretpostavimo da je bila riječ o "radu". Njihov rad je, kako se to nama čini, kvalificiran i zasnovan na njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima, dok je nekvalificirani rad u bilo kojem širem obliku, kako to Sahlins tvrdi, nemoguć izvan industrijalizma. To zadovoljava definiciju igre koju daje Friedrich Schiller, jedini slučaj kada čovjek shvaća potpunost svoje ljudskosti je kada dopušta igru za obje strane svoje dvostruke prirode - mišljenju i osjećanju. Rekao je: "Životinje rade kada ih oskudica potakne na to, a igraju se kada je vrhunac njihove snage taj poticaj, kada je obilan život sam svoja stimulacija aktivnosti." (Moderna verzija - sumnjivo razvojna - je suprotna pozicija Abrahama Maslowa o motivaciji baziranoj na "oskudici" i "rastu".) Igra i sloboda su u odnosu na proizvodnju nadopunjavajuće. Čak i Marx, koji pripada (sa svim svojim dobrim namjerama) u produktivistički panteon, primjećuje da "područje slobode ne počinje dok ne prođe trenutak kada više neće postojati rad pod prisilom nužnosti i tuđe koristi." On nikada nije uspio prepoznati tu sretnu okolnost s onim što ona uistinu predstavlja - ukidanje rada. Radije je to smatrao anomalijom, smatrajući kako nije moguće biti za radnike i protiv rada, no to je i te kako moguće.
Aspiracija ka nazatku ili napretku (kako vam drago) u životu bez rada je jasno vidljiva u svakom ozbiljnom društvenom ili kulturnom povijesnom pregledu predindustrijske Evrope. O tome, između ostalih, govore M. Dorothy George u "Engleska u tranziciji" i Peter Burke u "Popularna kultura u ranoj modernoj Evropi". Relevantan je i tekst Daniela Bella "Rad i nezadovoljenje radom", za koji vjerujem da je prvi tekst direktno usmjeren na "pobunu protiv rada", te da predstavlja važnu ispravku samodovoljnosti, koja se često vezuje uz knjigu ("Kraj ideologije") u kojoj je objavljen. Ni kritičari, ni zagovarači nisu primijetili da Bellove teze o kraju ideologije ne označavaju kraj društvenog nemira, već početak nove, neograničene faze koja je slobodna i nije uniformirana ideologijom. Tada je Seymour Lipset (u knjizi "Politički čovjek"), a ne Bell, proglasio "da su fundamentalni problemi industrijske revolucije riješeni", svega nekoliko godina prije post ili meta-industrijskog nezadovoljstva studenata na koledžu, što je odvelo Lipseta s UC Berkeley do relativnog (i privremenog) spokojstva Harvarda.
Kako to Bell tvrdi, Adam Smith u "Bogatstvu naroda", uz sav svoj entuzijazam vezan uz tržište i podjelu rada, bio je više zabrinut (i iskreniji) zbog loše strane rada, nego što su to bili Ayn Rand, čikaški ekonomisti ili bilo koji od Smithovih suvremenih sljedbenika. Smith primjećuje: "Shvaćanja većeg dijela ljudi su formirana njihovim stalnim poslovima. Osoba koja provodi život obavljajući nekoliko jednostavnih operacija... nema prilike razvijati svoja shvaćanja... Takva osoba općenito postaje zaglupljena i ignorantna koliko to ljudsko biće može postati." U tih nekoliko jednostavnih riječi se nalazi i moja kritika rada. Bell je, u svom eseju pisanom 1956. godine, u zlatno doba Eisenhowerove imbecilnosti i američkog samozadovoljstva, identificirao neorganiziranu slabost koju od sedamdesetih do danas niti jedna politička opcija nije uspjela uvrstiti u svoj program, jer to nije moguće iskoristiti pa se zato mora ignorirati. Taj problem je pobuna protiv rada. Ne pojavljuje se niti u jednom radu neoliberalnih ekonomista, kao što su Milton Friedman, Murray Rothbard ili Richard Posner, zato što, prema njihovim riječima, a kako su to govorili junaci filma "Zvjezdane staze", "nije izračunljiv" ("it does not compute").
Ukoliko ove primjedbe, izrečene zbog ljubavi prema slobodi, ne uvjere humaniste - praktičare, postoje mnoge druge koje se ne mogu ignorirati. Rad je štetan za vaše zdravlje, da se poslužim naslovom jedne knjige. Zapravo, rad je masovno ubojstvo ili genocid. Direktno ili indirektno, rad će ubiti većinu ljudi koji čitaju ovaj tekst. U ovoj zemlji zbog rada umre između četrnaest i dvadesetipet tisuća ljudi godišnje. Preko dva milijuna ljudi postane invalidima. Između dvadeset i dvadesetipet milijuna bude ozlijeđeno. Ovi podaci su bazirani na vrlo konzervativnom tumačenju onoga što predstavlja "ozljeda na radu". Ipak, ovdje se ne spominje dodatnih pola milijuna profesionalnih deformacija (oboljenja) godišnje. Jednom sam prelistao medicinsku knjigu koja se bavi profesionalnim deformacijama i koja ima 1200 stranica, no čak ni ta knjiga ne zadire dublje od same površine problema. Dostupne statistike prikazuju očite slučajeve, kao što je sto tisuća rudara s plućnim oboljenjima, od kojih svake godine umre oko četiri tisuće, što je znatno veća smrtnost nego ona od AIDS-a, a koja dobija veću medijsku pažnju. To pokazuje neizrečenu pretpostavku da AIDS pogađa perverznjake koji uzroke svoje smrtnosti mogu kontrolirati, dok s druge strane rudarstvo predstavlja gotovo "svetu" aktivnost koja je neupitna. Ono što statistike ne pokazuju je da rad skraćuje životni vijek desetinama milijuna ljudi - što, u krajnjoj liniji, predstavlja ubojstvo. Uzmimo za primjer liječnike koji rade do svoje smrti koja uglavnom nastupa u njihovim pedesetima. Uzmimo za primjer sve ostale radoholičare.
Ukoliko niste ubijeni ili osakaćeni dok radite, to vam se može dogoditi dok idete na posao, vraćate se s posla, tražite posao ili pokušavate zaboraviti svoj posao. Većina žrtava prometnih nesreća bile su osobe koje su obavljale nešto vezano uz svoj posao ili su nastradale od strane nekoga tko je obavljao nešto slično. Ovom dugačkom popisu žrtava moramo dodati i žrtve automobilske industrije i zagađenja koje uzrokuje, kao i žrtve alkoholizma i narkomanije izazvanih radom. Karcinomi i srčane bolesti su također, direktno ili indirektno, uzrokovani radom.
Dakle, rad institucionalizira ubojstvo kao način života. Mislimo da su ljudi u Kamodži bili ludi zato što su se međusobno ubijali, ali jesmo li mi nešto drugačiji? Pol Potov režim je barem imao viziju, ma koliko iskrivljenu, egalitarnog društva. Mi, s druge strane, ubijamo na milijune ljudi kako bi na kraju preživjelima prodavali hamburgere i automobile. Naših četrdeset do pedeset tisuća mrtvih na auto-cestama svake godine žrtve su, a ne mučenici. Umrli su zbog ničega, točnije, umrli su zbog rada. No, rad je nešto za što ne vrijedi umrijeti.
Loše vijesti za liberale - popravljanje regulativa je u ovom kontekstu pitanja života i smrti potpuno beskorisno. Federalna služba za zaštitu na radu (OSHA - Occupational Safety and Health Administration) je osnovana kako bi se uhvatila u koštac s osnovom problema - zaštiti na radnom mjestu. Čak i prije nego što su Reagan i Vrhovni sud onemogućili rad te službe, OSHA je bila farsa, jer prema prijašnjem (a u odnosu na današnje standarde) viso-kom budžetu koji su imali u Carterovo doba, neko radno mjesto je moglo očekivati posjet inspektora svakih 46 godina.
Državna kontrola ekonomije također nije rješenje. Rad je opasniji u zemljama državnog socijalizma nego ovdje. Na tisuće ruskih radnika je poginulo ili bilo ozlijeđeno gradeći moskovsku podzemnu željeznicu. Priče koje čujemo o dobro zataškanim nuklearnim nesrećama u Rusiji zvuče strašno i prema njima nesreće u Times Beachu i Three-Mile Islandu (zbog zagađenja i nukleranih nesreća tamo je evakuiran velik broj ljudi, op. prev.) zvuče kao školske vježbe odlaska u sklonište zbog zračnog napada. S druge strane, deregulacija, danas vrlo moderna, neće pomoći i vrlo vjerojatno će stvoriti još više štete. Gledajući, između ostalih, iz polazišta zdravlja i sigurnosti, rad je bio najopasniji kada je ekonomija bila najbliža potpunom neuplitanju vlasti u regulative slobodnog tržišta. Povijesničari poput Eugenea Genovesea su uvjerljivo argumentirali činjenicu da su najamni industrijski radnici u zemljama Sjeverne Amerike i Europe bili u gorem položaju od robova na plantažama Juga, što su tvrdili i tadašnji zagovornici robovlasništva. Čini se da promjene i dogovori između birokrata i poslodavaca ne donose nikakve promjene u proizvodnom procesu. Stvarno provođenje zdravsvtenih i sigurnosnih mjera koje, barem u teoriji, predlaže OSHA, bi vjerojatno zaustavilo daljnji gospodarski rast. Taj princip se načelno podržava, jer nitko ne pokušava to uistinu provesti u praksu.
Sve što sam do sada rekao ne bi trebalo biti sporno. Mnogim radnicima je dosta rada. Sve je više slobodnih dana i nedolazaka na posao, pronevjera i sabotaža, štrajkova i, iznad svega, zabušavanja na poslu. To možda predstavlja pomak prema svjesnom, a ne samo nagonskom otporu prema radu. No, ipak je prevladavajuće uvjerenje, kako među šefovima i njihovim slugama, tako i među radnicima, da je rad neizbježan i nužan.
S tim se uopće ne mogu složiti. Sada je sasvim moguće ukinuti rad i zamijeniti ga, barem kada je riječ o radu koji ima neku svrhu, širokim spektrom novih oblika slobodnog djelovanja. Da bi ukinuli rad moramo ići prema tome iz dva smjera - kvantitativnog i kvalitativnog. S jedne strane (kvantitativne) moramo drastično smanjiti količinu rada koji se obavlja. Trenutno, većina rada je potpuno beskorisna, ili još gore, pa ga se jednostavno moramo riješiti. S druge strane, a mislim da je ovo bit svega i novi revolucionarni smjer, ostatak korisnog rada moramo pretvoriti u nešto poput igre ili domaće radinosti koja pruža užitak i zabavu, s tim da to ne odvajamo od ostalih zabavnih aktivnosti, osim što u ovom slučaju kao rezultat imamo i koristan proizvod. Naravno, to takve aktivnosti ne bi trebalo učiniti manje privlačnim. Tada bi sve umjetne granice moći i vlasništva bile srušene. Kreiranje bi postalo rekreiranje. I konačno bi se prestali bojati jedni drugih.
Ne tvrdim da je na ovaj način moguće riješiti veći dio problema rada. No, većinu rada ni ne treba spašavati, već jednostavno ukinuti. Samo mali dio rada služi u neku korisnu svrhu, dok većina rada služi za obranu i održavanje sistema koji počiva na radu i njegovoj političkoj i zakonskoj sviti. Još prije dvadeset godina su braća Paul i Percival Goodman izračunali da bi samo 5% rada koji se trenutno obavlja (a vjerujem da se taj postotak u međuvremenu smanjio) zadovoljio naše potrebe za hranom, odjećom i stanovanjem. Iako je ta njihova tvrdnja bila čisto edukativne naravi, bit te tvrdnje je sasvim jasna - direktno ili indirektno većina rada služi neproizvodnim ciljevima, prvenstveno trgovini i društvenoj kontroli. Razotkrijemo li to oslobodili bi na desetine milijuna trgovaca, vojnika, menadžera, pandura, burzovnih mešetara, svećenika, bankara, pravnika, učitelja, zemljoposjednika, marketinških radnika i sve one koji rade za njih. Tako dolazi do efekta lavine, jer kad sredite nekog od glavešina, istovremeno oslobađate njegove sluge i potčinjene. Time se ukida i ekonomija.
Četrdeset posto radne snage predstavljaju razni činovnici od kojih većina ima najgluplje i najimbecilnije poslove koje možete zamisliti. Cijele industrije, osiguranja, bankarstvo i trgovanje nekretninama se sastoje isključivo od beskorisnog baratanja papirima. Nije slučajnost to što je tercijarni (uslužni) sektor u porastu, dok sekundarni (industrijski) sektor stagnira, a primarni (poljoprivreda) gotovo nestaje. Sve to zbog toga što je rad nepotreban, osim onima čiju moć osigurava, pa prebacuju radnike iz relativno korisnih u relativno beskorisne djelatnosti kao mjeru za očuvanje javnog reda i mira. Bilo što je bolje od ničega. To je razlog zbog kojeg ne možete otići kući ranije iako ste završili svoj dio posla. Oni žele vaše vrijeme, točnije, onu količinu vašeg vremena koja je dovoljna da vas mogu posjedovati, iako od većine tog vremena nemaju neke posebne koristi. A ako to nije tako, zašto se satnica u radnom tjednu uopće nije smanjivala (osim onih par minuta) u posljednjih pedeset godina?
Sljedeći korak je ukidanje rada čiji cilj je proizvodnja. Nema više industrije oružja, nuklearne energije, umjetne hrane, parfema, ali iznad svega, nema više automobilske industrije. Po koji stari ford ili nešto na parni pogon može poslužiti, ali to je sve. Međutim fetiš na automobile o kojem ovise legla zaraze, poput Detroita ili Los Angelesa ne dolazi u obzir. Time smo, uz minimalne napore, u potpunosti rješili energetsku krizu, ekološku krizu i mnoge druge nerješive društvene probleme.
Konačno, moramo učiniti nešto sa najraširenijim zanimanjem, koje ima najduže radne dane, najnižu plaću i neke od najdosadnijih zadataka. Tu mislim na kućanice koje obavljaju kućanske poslove i brinu o djeci. Ukidanjem najamnog rada i postizanjem pune nezaposlenosti umanjujemo rodnu podjelu poslova. "Nuklearna obitelj" kakvu poznajemo je stvorena kako bi se prilagodila podjeli poslova nametnutoj od strane modernog najamnog rada. Sviđalo vam se to ili ne, već posljednih sto ili dvjesto godina za muškarce je ekonomski racionalno donositi kući slaninu, za žene obavljati usrane poslove i njemu osigurati raj u bezosjećajnom svijetu, a za djecu da ih pošalju u omladinske koncentracijske kampove zvane "škola", prvenstveno zato da ne budu mami na brigu, ali da kontrola postoji, no istovremeno kako bi stekli poslušnost i točnost, toliko nužnu za radnike. Ukoliko se želite riješiti patrijarhata, riješite se nuklearne obitelji čiji neplaćeni "rad u sjeni", kako to kaže Ivan Ilič, omogućava postojanje najamnog rada, a koji, s druge strane, čini "rad u sjeni" potrebnim. Ukidanje djetinjstva i zatvaranje škola je povezano s ovom strategijom ukidanja "nuklearnih obitelji". U ovoj zemlji postoji više učenika s punim radnim vremenom, nego radnika. Djecu trebamo kao učitelje, a ne učenike. Ona mogu na mnogo načina dati svoj doprinos ludičkoj revoluciji, jer se bolje znaju igrati od odraslih. Djeca i odrasli nisu isti, ali će postati ravnopravni kroz drugačije međusobne odnose. Samo igra može premostiti generacijski jaz.
Još uvijek nisam spomenuo mogućnost ukidanja ono malo rada što je preostalo u području automatizacije i kibernetike. Svi ti znanstvenici, inženjeri i tehničari će se osloboditi zamaranja s vojnom industrijom i izmišljanja načina za brzo zastarijevanje novih proizvoda, pa će imati dovoljno vremena i zabave smišljajući načine za smanjenje dosade, umora i rizika iz poslova kao što je rudarstvo. Sasvim je sigurno da će pronaći razne nove projekte s kojima će se zabavljati. Možda će stvoriti globalnu i svima dostupnu multimedijalnu komunikacijsku mrežu ili će osnovati kolonije na drugim planetima. Možda. Ja osobno nisam zainteresiran. Ne želim robote - robove, koji će sve obavljati za mene, želim sam raditi. Mislim da ima mjesta za tehnologiju koja će smanjiti količinu potrebnog rada, ali ne previše. Iskustva iz povijesti i prapovijesti nisu ohrabrujuća. Kada je proizvodna tehnologija prešla iz lovačko-sakupljačke u agrikulturnu i zatim u industrijsku, količina rada je u porastu, dok su vještine i samoodređenje nestali. Daljnja evolucija industrijalizma predstavlja ono što je Harry Braverman nazvao degradacijom rada. Inteligentni promatrači su uvijek bili toga svjesni. John Stuart Mill je napisao da niti jedan od uređaja stvorenih kako bi umanjili potrebnu količinu rada nije čovjeku uštedio niti jednu sekundu. Karl Marx je napisao: "bilo bi moguće napisati cijelu povijest izuma od 1830. godine čija je jedina svrha bila opskrba kapitala oružjem kojim će zaustaviti pobune radničke klase". Entuzijastični tehnofili kao što su Saint-Simon, Comte, Lenjin ili B. F. Skinner su uvijek bili neskriveno skloni autoritetu. Drugim riječima, tehnokrati. Trebali bi biti više nego skeptični prema kompjuterskim misticima. Oni rade kao konji, a ako bude po njihovom, velike su šanse da će tako biti i s nama ostalima. Međutim, ukoliko imaju neke konkretne prijedloge koji bi više služili ljudima, a ne čistom postojanju visoke tehnologije, tada ih vrijedi saslušati.
Ono što uistinu želim vidjeti je pretvaranje rada u igru. Prvi korak je izbaciti spominjanje "posla" i "zanimanja". Čak i aktivnosti koje imaju nekog ludičkog sadržaja gube većinu toga zbog svoje ograničenosti na posao koji određeni ljudi, i to samo ti ljudi, moraju obavljati, a da pritom isključe sve ostalo. Nije li čudno da se radnici na poljoprivrednim imanjima peku na suncu dok njihovi gazde uživaju uz svoj klima uređaj i vikendom sjede u hladu svog vrta? U sustavu permanentnog nerada biti ćemo svjedoci zlatnog doba diletanata pred kojim će se renesansa moći jedino posramiti. Neće postojati poslovi, već samo stvari koje možemo raditi i ljudi koji ih žele raditi.
Tajna pretvaranja rada u igru je, kako je to Charles Fourier pokazao, u tome da organiziramo korisne aktivnosti koje različiti ljudi, u različito vrijeme, žele i mogu obavljati. Kako bi omogućili nekim ljudima da rade stvari u kojima bi uživali, biti će dovoljno ukloniti iracionalnosti i iskrivljenosti koje utječu na te aktivnosti kada se svedu na rad. Recimo, ja bih uživao u predavanju (iako ne previše), no ne bih se želio autoritarno odnositi prema svojim učenicima, niti bih podilazio nekome iznad sebe.
Drugo, postoje neke stvari koje ljudi vole raditi povremeno, no ne neko duže vrijeme i pogotovo ne cijelo vrijeme. Možda bi uživali u čuvanju djece i druženju s djecom neko vrijeme, no zasigurno ne koliko i njihovi roditelji. Za to vrijeme će njihovi roditelji iskoristiti to slobodno vrijeme za sebe, no ubrzo će se vratiti jer će ih zanimati što se događa s djecom. Isti model se može primijeniti na mnoge druge aktivnosti, pogotovo one primarne. Recimo, većina ljudi uživa u kuhanju kada to rade tijekom svog slobodnog vremena, ali ne i kada im je to posao.
Treće, iako se tiče i ostalih postavki, neke stvari koje mogu biti neugodne ukoliko ih obavljate sami, ili se nalazite u neugodnom okruženju, ili po nečijem naređenju, mogu zapravo postati ugodne ukoliko se te okolnosti promjene. To se zasigurno odnosi, u određenoj mjeri, na sve poslove. Ljudi koriste svoju, u suprotnom nepotrebno potrošenu energiju kako bi i najdosadnije poslove pretvorili u igru. Aktivnosti koje su nekome privlačne nisu nužno privlačne i drugima, međutim svatko, barem potencijalno, ima različite interese i interes za različitim. Kao što to kaže poslovica - "za sve postoji prvi put". Fourier je bio majstor špekuliranja o tome kako na koristan način usmjeriti devijantne i perverzne osobe u postcivilizacijskom društvu koje je on nazivao Harmonija. Mislio je da bi Neron bio sasvim prihvatljiva osoba u takvom društvu da je kao dijete zadovoljio svoju potrebu za krvoprolićima radeći neko vrijeme u klaonici. Djeca koja uživaju valjajući se u prljavštini bi mogla organizirati "male horde" koje bi čistile wc-e i smeće, za što bi najistaknutiji dobijali medalje. Ne inzistiram na ovim primjerima, ali smatram da princip na kojem počivaju predstavlja savršeno logičnu dimenziju koja se uklapa u sliku revolucionarnih promjena. Treba imati na umu da ne možemo uzeti poslove kakve poznajemo danas i dodijeliti ih pravim ljudima, tako da oni kasnije ne bi postali perverznjaci. Ukoliko tehnologija ima ikakvu ulogu u svemu ovome, onda je to zato da stvori nove oblike rekreacije, a ne da dodatno automatizira proizvodnju. Do određene mjere se možemo vratiti starim zanatima, koje je William Morris smatrao mogućim i poželjnim izvorom komunističke revolucije. Umjetnička djela bi bila oduzeta snobovima i kolekcionarima, ukinuta kao kategorija rezervirana za elitnu publiku, a njihova ljepota i stvaranje ponovno integrirani u život iz kojeg su ukradeni kroz rad. Razmislite o tome kako su grčke amfore, o kojima pišemo s toliko oduševljenja i pokazujemo ih u muzejima, u svoje vrijeme služile za čuvanje maslinovog ulja. Sumnjam da će naši svakodnevni predmeti doživjeti takvu budućnost, ako uopće dožive bilo kakvu budućnost. Bit je u tome da ne postoji nikakav napredak u pogledu rada, a ako se bilo što događa, onda je to sasvim suprotno. Ne treba se suzdržavati u uzimanju onoga što nam prošlost može ponuditi, naši preci time ništa ne gube, a mi možemo samo dobiti.
Ponovno otkrivanje svakodnevnog života znači izaći iz zacrtanih granica na karti naših života. Postoji više takvih poticajnih prijedloga nego što bi mnogi pomislili. Osim spomenutih Fouriera i Morrisa - ili možda tek nešto malo kod Marxa - tu su još i Kropotkin, sindikalisti Pataud i Pouget, stari anarho-komunisti poput Berkmana ili novi poput Bookchina. Knjiga braće Goodman Communitas je dobar primjer koji ilustrira ono što slijedi iz zadanih funkcija (svrhe). Također, nešto se može naučiti iz djela zagovornika alternativnih, odgovarajućih, neposrednih, komunalnih tehnologija, poput Schumachera i posebno Iliča. Situacionisti su, kao što je slučaj u Vaneigemovoj knjizi "Revolucija svakodnevnog života" i antologiji "Situacionistička internacionala", nemilosrdno lucidni i nadahnjujući, iako nikada nisu kroz ukidanje rada nadišli divljenje vlasti radničkih savjeta. No, bolja je i njihova nedosljednost, nego bilo koji oblik ljevice, koji su izgleda posljednji zaštitnici rada, jer ukoliko ne bi bilo rada, ne bi bilo ni radnika, a bez radnika, koga bi ljevica organizirala?
Dakle, zagovornici ukidanja rada će uvelike ovisiti sami o sebi. Nitko ne može predvidjeti što će biti rezultat oslobađanja kreativne moći sputane radom. Sve je moguće. Izmorena debata o slobodi nasuprot nužnosti, sa svojim teološkim prizvukom, rješava samu sebe kada se proizvodnja uistinu korisnih stvari spoji s prekrasnom igrom.
Život će postati igra, točnije, puno igara, ali neće biti (kao što je to slučaj danas) bez konkretnog rezultata. Optimalan seksualni odnos je paradigma produktivne igre. Sudionici uzajamno potiču užitak, nitko ne dobija bodove i svi pobjeđuju. Što više daješ, to više dobiješ. U ludičkom životu, ono što je najbolje u seksu će postati sastavni dio svakodnevnog života. Opća igra vodi erotizaciji života. Seks će tako postati manje užurban i očajnički, više zaigran. Ukoliko odigramo prave karte možemo dobiti od života puno više nego dajemo, ali samo ukoliko stvarno igramo.
Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se!
