Azemina Tomljenović, Indira Bajramović, Aldijana Musli (Foto: Udar ilustracija)
Cijeli niz prepreka ometa snažnije prisustvo Romkinja u javnom i političkom životu: od vrlo konkretnih ustavnih i zakonskih prepreka, predrasuda i diskriminacije od sredine i zajednice u kojoj žive
– Ne smetate uopšte. Pripremam ručak za porodicu, uobičajene stvari – reći će odgovarajući na telefonski poziv Azemina Tomljenović. A onda kasnije u razgovoru i ležerno dodati:
– Iskoristila sam ovu priliku dok je pauza na pretpristupnom programu magistarskog u Budimpešti da dođem kući i budem malo sa svojom porodicom, svoje dvoje djece.
Azemina ima 38 godina i primjer je uspješne Romkinje iz BiH koja je trudom i zalaganjem ali i podrškom koju ima sve ove godine, uspjela ostvariti svoje planove. Deset godina radila je kao broker u različitim sarajevskim brokerskim kućama. Prošla je pripravnički staž u Sorošu, OSCE-u, kasnije i Općini Centar. Osjetila je potrebnu da se angažuje kao romska aktivistica. Pomirila je privatni i poslovni život, i sa ponosom će reći da se nada da je i ona jedna od onih koje će u budućnosti donositi promjene u svojoj zemlji. Prepreka je, kao i većina pripadnica romskog naroda u BiH, na svom putu imala mnogo.
Magistarski koji će pohađati nakon pretpristupnog programa u Budimpešti fokusiran je na oblasti javnih zagovaranja i ravnopravnosti među spolovima. Nakon toga planira se vratiti u BiH i raditi za dobrobit njenih stanovnika, posebno Romkinja:
– Ženama je u BiH načelno teže. A još tri puta teže je biti Romkinja. Čim kažete da ste Rom, da ste doktor nauka – obilježeni ste.
Diskriminacija počinje od obrazovanja, smatra naša sagovornica. Zbog toga je podrška porodice najvažnija:
– Ako ste u stanju siromaštva a većina Roma jeste, već imate loš početak. Ako roditelji, u borbi za golu egzistenciju, nisu u mogućnosti da se 100 posto posvete, dijete veoma brzo počne zaostajati u školi za drugom djecom. Kasnije dolaze drugi problemi. Roditelji su ključni.
Iako djeca često ne razumiju zbog čega su drugačiji, to ostavi dubok trag na njima, te naruši povjerenje u ljude i sistem, u želju da ostaneš u školi.
Azemina Tomljenović (Foto: Udar)
Njeni roditelji, kako nam je rekla, završili su samo osnovnu školu, ali su svakako smatrali da je obrazovanje jedini način da se izađe iz siromaštva.
-U njihovo vrijeme, system je bio drugačiji, svi su imali priliku za posao I mnogo se gledalo na dostojanstvo. U tadašnje vrijeme, svi su morali ići u školu, jer je država imala system koji štiti prava djece, parvo na obrazovanje. Danas je sve to drugačije.
Prezime kao prepreka
Romske djevojčice i žene u postojećem sistemu imaju istu priliku za napredak i obrazovanje, tvrde u Centru za socijalni rad KS:
– Međutim, jedan broj njih se ne uključuje u sistem obrazovanja ili isti prekida zbog ekstremnog siromaštva u kojem žive, a koje je najčešće uzrokovano činjenicom da se njihovi roditelji nisu školovali i obrazovali, nemaju završenu ni osnovnu školu, pa ni zvanje ni zanimanje za kojim tržište rada ima potrebu.
Kako izgleda put mlade žene koja je odlučila da se bori protiv predrasuda i zakidanja sistema priča za Udar Aldijana Musli, romska aktivistkinja, trenutno zaposlena u međunarodnoj organizaciji. Razlika u uživanju u pravima ogleda u početku u samom procesu obrazovanja, pa nije rijedak slučaj da romska djeca koja redovno pohađaju školu dobivaju slabije ocjene iako znaju za više:
– Dok sam ja išla u osnovnu školu u Visokom kao djevojčica sam osjetila da se prvo vrednuje tvoje prezime a onda tvoje znanje. Naravno, tada tome nisam pridavala veliki značaj jer sam imala uvijek podršku svojih roditelja. Međutim, kroz svoj angažman kao romska aktivistkinja sam se uvjerila da i danas postoji slična praksa a da se slabo o tome javno govori. Istu situaciju sam doživjela kada sam bila pozvana na razgovor za posao od strane biroa za zapošljavanje. Radilo se o radnom mjestu u IK Banci čija se filijala otvarala u Visokom. Na razgovor smo ulazili u grupama po pet kandidata i među prvim pitanjima je postavljeno pitanje ko su naši roditelji i čime se oni bave. Naravno, kada sam rekla da su oboje nezaposleni nije bilo nekih izgleda da ću uspješno proći intervju.
Aldijana Musli (Foto: Udar)
Roditelji dvoje kandidata koji su kasnije primljeni radili su u javnoj upravi i nekoj drugoj banci, prisjeća se Aldijana:
– Tada sam zapravo shvatila da se u manjim sredinama manje vrednuje znanje, sposobnosti, kvalifikacije nego kako se prezivaš, ko su ti roditelji i slično. Možda ovo nije najbolji primjer ali smatram da u većem djelu pogađa Rome i Romkinje jer u svakom gradu imate nekoliko prezimena koja su karakteristična za Rome pa samim time i ne dobijete šansu da se pokažete.
Prisilni brakovi
Za svaku Romkinju, uspješnu Romkinju, smatra Aldijana, najvažnija je podrška porodice kako bi ostvarile zacrtane ciljeve:
– Ako nemate podršku svoje porodice da se obrazujete, napredujete u karijeri ili bilo kom drugom segmentu života onda smatram da vam niti jedan zakon, akcioni plan ili strategija ne može puno pomoći. Naravno i same trebate biti odvažne i znati šta želite postići u životu.
Romkinje se u bh. društvu trebaju boriti protiv predrasuda koje su ukorijenjene u našem društvu u svakom smislu. Nekoliko puta mi je rečeno: “Eto ti si obrazovana, imaš posao, porodicu, živiš normalno, zašto moraš isticati da si Romkinja?” Moj odgovor je uvijek jer se ne stidim svog identiteta, ponosna sam na njega i želim biti primjer drugima da uz puno truda, rada i ponekad odricanja možete imati sasvim normalan život.
Ukoliko ipak izostane podrška porodice, romske djevojčice imaju manje mogućnosti za školovanje i kasniji napredak i profesionalno ostvarivanje. U BiH još uvijek postoje primjeri tužne i loše prakse sklapanja prisilnih brakova.
“Rani, plaćeni brakovi i tradicionalne prakse u kojima mlade Romkinje imaju obavezu čuvanja mlađe braće i sestara još uvijek predstavljaju surovu realnost za veliki broj romskih djevojčica i djevojaka u BiH” – navpdi se u Izvještaju organizacija civilnog društva o primjeni zaključnih zapažanja i preporuka CEDAW komiteta za BiH 2013-2017. Navodi se i kako istraživanja ukazuju da je više od jedne trećine Romkinja u dobi od 15 do 19 godina trenutno vjenčano; 15% Romkinja u dobi od 20 do 49 se vjenča prije 15. godine, a 48% prije 18. godine.
Šta obrazovanje znači za djevojčice najbolje govori sljedeći zaključak: procenat udatih žena je bio veći kod onih bez formalnog obrazovanja (53%) u poređenju sa ženama koje imaju srednje i visoko obrazovanje (20%).
Prema informacijama Ministarstva sigurnosti BiH u periodu od 2013. do 2015. registrovano je šest slučajeva prisilnih brakova, navodi se:
– S druge strane, udruženje Otaharin je samo na području Bijeljine tokom posljednjih pet godina evidentiralo čak 40 slučajeva prisilnih brakova. Po podacima Udruženja Zemlja djece iz Tuzle najmlađa evidentirana djevojčica koja je prisilno udata na području Tuzle imala je 12 godina. Tokom protekle tri godine u Tuzli je evidentirano i procesuirano osam slučajeva maloljetničkih brakova.
U Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo u posljednje dvije godine nije bilo zahtjeva za sklapanje ove vrste brakova. Ipak, u četiri slučaja Centar je primio prijavu četiri djevojčice da njihovi roditelji protivno njihovoj volji planiraju da ih udaju i da već rade na ugovaranju brakova sa roditeljima muškaraca za koje ih planiraju udati. Radi se odjevojčicama u dobi između 13 i 17 godina, kažu u Centru za portal Udar:
– U sva četiri slučaja načinili smo službenu zabilješku, proveli prethodne provjere, obavijestili policiju, pripremili i dostavili izvještaj tužilaštvu, donijeli odluku o hitnom izuzimanju djevojčica iz porodice i smjestili ih u odgovarajuću ustanovu, a nakon toga sačinili dugoročni plan njihove zaštite.
Među populacijom domicilnog romskog stanovništva ovi običaji ipak su sporadični, pojašnjavaju u Centru za socijalni rad. Tu “tradiciju” sa sobom donijeli su Romi koji su nakon rata doselili u Sarajevo, tvrde.
Napredak vidljiv ali nedovoljan
– Iako Romkinje dijele sudbinu cijelog romskog naroda koji je sistematski diskriminiran, suočava se sa predrasudama i lošim životnim standardom – reći će Sumka Bučan, regionalna direktorica CARE International – ipak ocjenjujem da su čak i u toj situaciji u nepovoljnijem položaju u odnosu na mušku romsku populaciju. Pored diskriminacije sa kojom se susreću u društvu, i u romskim zajednicama su žene u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce. Pomaci postoje u pozitivnom smislu, jer se već dugi niz godina radi na unapređenju oblasti iz Nacionalnog akcionog plana, proces u koji je aktivno uključen i romski nevladin sektor, kao i drugi akteri, ali još uvijek postoji veliki jaz između romskih zajednica i zajednica većinskih etničkih grupa u BiH. Mislim da je nezaposlenost jedan od ključnih problema kao i oblast obrazovanja.
Indira Bajramović, (Foto: Udar/arhiva)
Stanje se, na svu sreću, a zahvaljujući udruženjima, romskim aktivisticama, te podršci međunarodnih institucija kroz različite projekte, lagano mijenja. U Udruženju Bolja budućnost iz Tuzle koje vodi Indira Bajramović kažu kako je od 2001., kada je udruženje osnovano, do danas, napredak vidljiv ali nedovoljan:
– Položaj Romkinja se poboljšao ali ne u onoj mjeri u kojoj bismo mi željeli. Ipak, velika je razlika u ovom vremenskom periodu gdje je sada Romkinja dobrim dijelom izašla iz privatne u javnu sferu. Još uvijek, nažalost, postoji diskriminatorno ponašanje prema njima. Razlika je u tome što se i o pravima i položaju Romkinja u BiH sve više govori, ali višestruka diskriminacija i nasilje koje trpe su svakodnevni. Veliki broj Romkinja ne ostvaruje svoja osnovna prava, čime su za sistem praktično nevidljive.
Jedan od takvih primjera diskriminacije svakako je i kada Romkinji nije bilo dozvoljeno da uđe u apoteku da kupi lijekove jer je “ciganka i isprljat će pločice”.
Ovo udruženje već 17 godina nastoji promijeniti tu sliku. Prepoznati su kao važan centar koji pruža usluge Romkinjama u ostvarivanju njihovih prava:
– Neki od prioriteta udruženja su pomoć starijim i iznemoglim osobama, ženama žrtvama nasilja, samohranim majkama, očuvanje reproduktivnog zdravlja Romkinja, zalaganje za ravnopravnost spolova, prevencija nasilja te izrada projekata.
U Boljoj budućnosti vrlo su jasno sumirali šta stoji na putu Romkinjama u BiH:
– Cijeli niz prepreka ometa snažnije prisustvo Romkinja u javnom i političkom životu: od vrlo konkretnih ustavnih i zakonskih prepreka, predrasuda i diskriminacije od sredine i zajednice u kojoj žive pa naposlijetku i neravnopravnog položaja u porodici koja i dalje ima odlike patrijarhalne porodice u kojoj muškarac vodi glavnu riječ.
Romske liderice
Pomaže li sistem romskim djevojčicama da dobiju dobar start i prevaziđu sve što ih čeka u borbi za ravnopravnost? Pa bilo da žele biti domaćice, ili se javno angažovati u političkom i društvenom životu? Ili oboje?
Članovi Zajedničke komisije za ljudska prava pri Parlamentu BiH koje smo kontaktirali u vrijeme nastanka ovog teksta danima nisu imali vremena za razgovor. Na tematskoj sjednici ove komisije “Položaj Romkinja u BiH” organizovanoj u junu ove godine istaknuto je kako se Romkinje unutar svoje populacije bore sa ekstremnim siromaštvom, nasiljem u porodici, maloljetničkim brakovima, prisilnim prosjačenjem, lošim pristupom obrazovanju i nezaposlenošću. Čudi onda, kada se vidi da su i nadležni toga svjesni, da su mjere iz akcionih planova za koje je bila nadležna država tako nepotpuno realizovane.
Za prava Romkinja u BiH se bore udruženja i aktivistice. U posljednjih nekoliko godina izdvojila se grupa romskih liderica, izuzetno vrijedna podrška Romkinjama u BiH. Naša sagovornica sa početka teksta Azemina Tomljenović reći će da zacrtano vjerovatno ne bi ostvarila da nije imala njihovu podršku:
– Samo da spomenem Sanelu Bešić, Indiru Bajramović, Melinu Halilović… rekla bih da su prve napravile neke korake i nama olakšale posao. Bave se svojim angažmanom iz sjene, ali bez njih mislim da bi bilo mnogo teže i da ne bismo imali napredak.
Sa tri pomenute aktivistice svakako ne završava ova lista žena. Ima ih u lokalnim zajednicama još, potvrdit će i sagovornice Udara. Aldijana Musli, članica Ženske romske mreže Uspjeh, kaže da ove Romkinje doprinose promjenama u svojim zajednicama svakodnevno. Uspjele su da se nametnu:
– One su prave liderice u svojim zajednicama. Pokazuju da Romkinje mogu dopirnijeti promjenama u zajednici ali i šire. Indira Bajramović, Melina Pirija, Snježana Mirković, Sanela Bešić, Hedina Tahirović-Sijerčić… samo su neke od mnogih koje su svojim trudom, radom i obrazovanjem doprinijele određenim promjenama u BiH.
Postoje Romkinje, slažu se i u Boljoj budućnosti, koje su pokretači pozitivnih promjena u svojim zajednicama:
– Imamo Romkinju općinsku vijećnicu u Visokom, Romkinju koja je bila predsjedavajuća Odbora za Rome pri Vijeću ministara, zaposlene su u javnom sektoru, imamo i umjetnice i mlade buduće doktorice. Jedna od naših uspješnih priča ispred udruženja je Enisa Beganović koja je svojom zaslugom i našom podrškom uspješna studentica Medicinskog fakulteta u Tuzli i buduća doktorica.
Romska udruženja i aktivistice imaju i značajnu podršku međunarodnih institucija kroz projekte koji se realizuu u BiH. CARE International već deset godina u BiH radi na jačanju romskog ženskog nevladinog sektora u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, podsjeća Sumka Bučan, Regionalna direktorica CARE International Balkans. Napravljeni su, smatra, veliki pomaci, ne samo u stvaranju ženskih romskih mreža i jačanju nevladinog sektora nego i u oblastima ostvarivanja prava, obrazovanja romskih djevojčica i dječaka, kao i zdravstvenoj zaštiti, posebno kada je u pitanju seksualno i reproduktivno zdravlje:
– CARE je bila prva organizacija koja se uopšte pozabavila specifičnim problemima i pravima Romkinja i jačanju ženskih romskih organizacija. Rezultat tog rada su prije svega aktivne organizacije u skoro svim dijelovima regiona koje uz našu i podršku drugih organizacija realizuju projekte ne samo u svojim zajednicama već i snažno lobiraju na državnom nivou i ostvaruju saradnju sa organizacijama širom Evrope. Što se naših aktivnosti tiče posebno bih izdvojila napore i rezultate organizacije CARE i partnera na ukjučivanju djevojčica u obrazovni sistem i sprečavanju odustajanja od škole, sprečavanju ranih i ugovorenih brakova, pristup pravima u zdravstvu i pružanje zdravstvenih usluga. Posebno smo radili i na ekonomskom osnaživanju Romkinja i pored podrške individualnim proizvođačicama podržali smo organizaciju Bolja budućnost u osnivanju prve ženske romske zadruge u Tuzli – kaže Sumka Bučan za Udar.
Ženske romske nevladine organizacije ne samo da okupljaju Romkinje, nego im koliko su u mogućnosti, pružaju usluge i pomažu u ostvarivanju prava rješavajući administrativne probleme, pojašnjava Bučan. Kroz ženske romske nevladine organizacije, Romkinje su dobile svoj „glas“ i sada se, u odnosu na period od prije nekoliko godina, puno više vodi računa da Romkinje budu zastupljene u državnim tijelima, u strategijama i planovima, a svijest o specifičnim problemima Romkinja je na puno većem nivou:
– Također, imamo izgrađene kapacitete liderica u romskom nevladinom sektoru koje su uzor mladim Romkinjama i dokaz da su promjene moguće.
Regionalna konferencija “Ekonomska (ne)zavisnost Romkinja: izazovi i rani uzroci” koju CARE organizuje u saradnji sa Regionalnim kooperativnim vijećem svakako će biti još jedna prilika da se govori o ovoj važnoj temi. Organizuje se pod pokroviteljstvom Vlade Republike Srbije – Koordinacionog tijela za praćenje realizacije strategije za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. godine, a održat će se 31.oktobra i 1. novembra u Beogradu te okupiti predstavnice i predstavnike vladinog i nevladinog sektora iz cijelog regiona.
