Begagić: „Slučaj“ Lane Bastašić – književnost pamti

foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stranice i stranice svoje knjige, Lana Bastašić posvetila je odrastanju djevojčica u ratu. Prevođene knjige, kupovane knjige, čitane knjige. Ona je ta djevojčica, ali je ona i tu svoju djevojčicu spakovala u celofan od literature i dala nam je da postane naša, da postane mi, da odraste s nama.

Piše: Lamija Begagić

Kada ste mladi i pišete, svijet misli da vam je već dao sve. Mladi ste, već ste na dobitku, svi volimo mladost, svi sanjamo mladost, svi je oplakujemo kad nam isklizne kroz prste. Mladi ste, u naponu ste snage i pišete. Još ako pišete dobro, kud ćete ljepše ljepote! Radite ono što volite (a dakako da volite, što biste inače pisali), pa još to i radite dobro, pa u tom radu i uživate čime se većina ljudi na svojim poslovima baš ne može pohvaliti. Sve što vam mi kao svijet dugujemo, ako išta, jer ste očito rođeni pod sretnom zvijezdom, je da vam povremeno otvorimo prostor za afirmaciju.

Kada ste mladi i pišete, toliko ćete često čuti riječ: afirmacija. Afirmisat će vas stariji urednici po književnim časopisima, afirimisat će vas moderatori, lokalni festivalski PR menadžeri, afirmisat će vas novinari i urednici kulture po medijskim kućama, afirmisat će vas nastavnici, bibliotekari, knjižari.

Afirmacija će biti riječ početka vaše spisateljske karijere, daleko češća od riječi knjiga, roman, rukopis, promocija, tiraž, kritika, ugovor. Kad ste mladi i pišete, proći će godine prije nego vam u profesionalni vokabular uđe ta teška strana riječ: honorar.

I godinama nakon što smo odlučile ozbiljnije i organizovanije se pozabaviti pitanjima plaćenog javnog angažmana spisateljica i pisaca, među kolegicama i kolegama ostat će interna šala svaki put kada bismo odlazili čitati književnost ili o njoj razgovarati: Idemo se afirmisati!

Godine književne „afirmacije“, kao i svaki mladi autor, a autorica naročito, prošla je i Lana Bastašić. Sa drugim spisateljkama, glasovima iste generacije, dijelila je iste muke, preporučivale bi jedna drugu na regionalnim festivalima ili razmjenjivale kontakte o izdavačima, gurale se i oslanjale kako bi se, u pauzama između užitka u tekstu, platio i pokoji račun ili kirija.

A onda koju godinu potom, uporno i predano, stvarajući, Lana objavljuje zaista sjajan roman „Uhvati zeca“ s kojim postiže nevjerovatan prvo domaći i regionalni, a potom i međunarodni uspjeh. Kockice se polako slažu, nižu se festivali, gostovanja, prevodi, književne rezidencije. U međuvremenu, seli se od Banjaluke, preko Beograda, Barcelone, Berlina. U nekim razgovorima spominje i Zagreb kao potencijalnu luku koju uporno traži. No, tragajući, pristaje na ono na šta dosta mlađih autora međunarodnog kalibra neumitno pristane: život u koferu. Njen (crveni) kofer nije samo njena sjajna dnevnička zbirka, on postaje i njen život. Život afirmisane, a još uvijek mlade autorke (jer mlad je pisac najfluidnija među svim fluidnim kategorijama)!

Kud ćeš (opet) ljepše ljepote: pišeš, putuješ, prevode te, a, evo, počeli su i da te za to sve i plaćaju!

Po svim parametrima reklo bi se: vrhunac jedne spisateljske karijere. Puni se rokovnik, crvenim se slovima upisuju datumi i gradovi: Berlin, Salzburg, Beč, Cirih… Nižu se jezici i gradovi u kojima Lana govori o svojim knjigama, u kojima pripovijeda svoju naizgled lokalnu priču o bezvremenom prijateljstvu dvije djevojke obilježenom ratnim djetinjstvom koju, eto, kako se obično u dobroj književnosti namjesti, razumiju ljudi od Grenlanda do Granade.

Pisci govore, grantovi šute

Priča o Lani Bastašić bila bi i ostala tek priča o lijepoj i uspješnoj međunarodnoj karijeri naše autorke, bitna tek samo kolegicama i kolegama i uskom krugu ljudi koji se bave literaturom u zemlji gdje je jedini mogući uspjeh na polju književnosti i moguć tek u međunarodnim okvirima, jer lokalnim državnim politikama, s relativnim izuzetkom susjedne Hrvatske, nije ni najmanje stalo do vlastitih autorica i autora o čemu govore katastrofalni bibliotečki fondovi, državni otkupi knjiga, a o državnim stipendijama i naknadama za pisanje, da i ne sanjamo.

No, Lanino je ime ipak dospjelo u lokalne i šire evropske medije ovih dana kada se, u svom lavovskom javnom aktivističkom angažmanu odlučila baviti „neknjiževnim“ temama, kada je odlučila svoju afirmaciju, iskoristiti „protiv“ sebe. Kada je odlučila, u dramskom raspletu, sići sa svog međunarodnog vrhunca uspjeha, kontakata, umrežavanja, grantova, podrške i saradnje i na trenutak pauzirati tu vlastitu blistavu priču o uspjehu.

Od samog početka izraelske invazije na Gazu, Lana je javno, kao angažirana umjetnica, upozoravala na stravična kršenja ljudskih prava, na stradanje djece i drugih nevinih civila, na genocid koji se odvijao i još uvijek odvija pred našim očima.

Pisala je i djelovala javno, objavljivala, govorila, podizala glas. Radila je to iz Berlina, s mjesta s kojeg je najednom, postalo lakše šutjeti nego govoriti. Istog onog Berlina, donedavnog eldorada potlačenih, slobodnog igrališta za sve nas prekarne umjetnice željne slobode, naše donedavne pozornice na kojoj je moguće sve, na kojoj su umjetnici svih boja, orijentacija, uvjerenja, ujedinjeni u strasti stvaranja.

No, ono što je atmosfera među ljudima, slobodnim i odgovornim umjetnicama kakva je i Lana sama, miljama se udaljilo od onoga što je zvanična njemačka državna politika: politika besramne šutnje i ignorancije, politika isključivanja i državne cenzure svih onih koji iskažu solidarnost s potlačenima ili podignu glas protiv ubijanja nedužnih Palestinki i Palestinaca.

Jasna državna politika ignorancije i šutnje zahvatila je, na čuđenje onog dijela svijeta koji je još uvijek baštinio ideje solidarnosti sa poniženim i uvrijeđenim, sve, pa i velike izdavačke kuće zavidne tradicije kakva je moćna berlinska S. Fischer Verlag, kuća sa stoljetnom tradicijom koja se imala pohvaliti objavljivanjem cijele sile njemačkih i svjetskih klasika zavidnog književnog ugleda.

A kada se to desilo, Lana Bastašić, afirmisana autorica koja je upravo potpisala ugovor s tom kućom, odlučila ga je, iz protesta i slijedeći svoj moralni autorski kompas, raskinuti.

No, da to nije kraj, vidjet ćemo tek koju sedmicu kasnije kada, slijedom te odluke, dolaze posljedice iz drugih kuća, ovaj put s jednog književnog festivala i rezidencijalnog programa za spisateljice i pisce u Republici Austriji gdje je Lana, prije svoje „sporne“ odluke, pozvana da gostuje.

Organizatori Festivala obavijestit će je da, zbog njene odluke da napusti S. Fischer, ne bi da „zauzimaju stranu“, pa su prinuđeni povući unaprijed upućen poziv.

Britko i dostojanstveno, Lana će ih, u svom javnom odgovoru, upozoriti da je njihova pozicija daleko od nesvrstane, naglasivši da su se sami dodali na sramotnu listu onih koji cenzurišu i otkazuju umjetnice i umjetnike zbog njihove ljudske potrebe da brane svetost ljudskog života.

Odgovor u kojem je Lana Bastašić naglasila da niti književni festivali, niti čuvari grantova, niti izdavači, niti državne politike nisu Književnost, ma kako se njom bavili i izučavali je i kako će slobodni pisci i spisateljice pamtiti trenutak u kojem su oni odlučili šutjeti dok svijet vrišti jedan je od onih govora kakvog želimo da zapamtimo kao vizionarski, slobodarski, onaj koji će nadživjeti vrijeme šutnje.

Na njega je teško dodati išta upravo zato što se, umjesto umrežavanja i afirmacija, u njemu krije cijela ideja književnosti i umjetnosti same, njena svrha, ono zašto je volimo, zašto je tako pasionirano pišemo, čitamo i izučavamo: ideja da knjige nisu ukrasi za police i biblioteke, a književnost nije popunjavanje nečijeg programa. Ona nije odvojiva od života i ne može, kada to poželite, korektorom sa svojih strana precrtati ideje slobode, ljubavi, mira, života. Pišemo je i čitamo i vjerujemo u nju i posvećujemo joj živote jer je ona život, neodvojiva od njega.

Stranice i stranice svoje knjige, Lana Bastašić posvetila je odrastanju djevojčica u ratu. Prevođene knjige, kupovane knjige, čitane knjige. Ona je ta djevojčica, ali je ona i tu svoju djevojčicu spakovala u celofan od literature i dala nam je da postane naša, da postane mi, da odraste s nama.

Očekivati da piše knjige u kojim ratovi nenadoknadivo sakate djetinjstva, a da šuti o hiljadama mrtvih djevojčica čija su djetinjstva u Gazi nasilno prekinuta genocidom, moguće je samo u svijetu u kojem postoje poželjni i nepoželjni neprijatelji.

Svijet književnosti u koju želimo vjerovati nije taj svijet. U njemu šutnja nije zlato, a iz ratom ranjenog djetinjstva mogu izrasti tek slobodom zaražene umjetnice, hrabre da svjedoče dok drugi šute i lude da vjeruju da je sloboda mišljenja i svetost ljudskog života važnija od poziva u kuću na jezeru u kojoj ćemo, zrele i afirmisane, pisati o sutonu, zagledane u stabla vrba u daljini.

Izvor: Nomad