Borba Mare Bogdanove dokumentarni je film o antifašizmu, ali i borbi za prava i slobode žena ispričan kroz život Mare Laković, samouke žene iz crnogorskog Cetinja koja je početkom Drugog svjetskog rata ostala udovica s četvero djece te se angažirala kao pozadinska radnica, održavajući veze s partizanima.
Poslije rata Mara s obitelji seli u vojvođansko selo Lovćenac gdje pod utjecajem različitih životnih okolnosti skoro završava na Golom otoku. Zahvaljujući njenim ratnim i crnogorskim vezama, interveniralo se čak kod državnog vrha Jugoslavije da se Mare Laković sačuva od odlaska u zatvor.
Film podsjeća nove generacije kako su osvojena prava koja mi danas uživamo, ali i da je “svako pravo i svaka sloboda uvijek polje borbe”.
Film je nedavno prikazan na Radio Televiziji Crna Gora povodom obilježavanja Trinaestojulskog ustanka naroda Crne Gore – danas Dana državnosti, a napravili su ga Milica Bogdanović i Dragan Koprivica iz podgoričkog Centra za demokratsku tranziciju u suradnji s produkcijskom kućom Media Solution, u sklopu projekta “Evropski horizonti 1917 — 2017”.
“Krajem prošle godine nam je sinula ideja da bismo antifašizam i ostvarivanje prava i sloboda kroz antifašističku borbu, mogli da prikažemo kroz borbu ‘malog čovjeka’ jer su te priče i nama, a i građanima/ka bliske. Možda svakoga ne zanima istorija, ali se kroz priče malog čovjeka sa životnim usponima i padovima lako prepoznaju djeliće života žena iz naše porodice ili okruženja. Onda bude i lakše i zanimljivije gledaocima da čuju i druge edukativne poruke iz filma koje ih mogu podstaći da makar razmisle o tome dokle smo mi stigli nakon 70 godina i kako se odnosimo prema pravima i slobodama koje danas uživamo, a koje su izborene u Drugom svjetskom ratu, kroz krvavu borbu hiljada ljudi,” objašnjava nam Milica Bogdanović.
Bogdanović i Koprivica su inspiraciju za ovu priču pronašli u knjizi Orlov krš – 100 godina života jedne crnogorske porodice Nebojše Bate Tomaševića koji opisuje tadašnju Crnu Goru, ali i sudbinu svoje obitelji. U mnoštvu likova koji se spominju u knjizi autorima je za oko zapela upravo Mara Laković, koja je Tomaševiću bila uzor u partizanskom pokretu.
“Marina privatna istorija je zapravo proživljena istorija hiljada žena sa jugoslovenskih prostora. Ona nije bila tipična žena iz tog vremena, ali je bila tipična žena partizanskog pokreta koja je svjesno izabrala antifašističku borbu i kroz nju osvijestila ulogu žene u društvu i porodici mimo onoga što je nametala patrijarhalna sredina,” govori Bogdanović.
U filmu gostuje i Bosa Vuković, jedna od još uvijek živućih članica AFŽ-a. Za razliku od Mare koja je bila nepismena i kojoj je muž morao čitati knjige, Bosa je bila učenica Učiteljske škole na Cetinju koja je bila poznata po revolucionarnom pokretu i organiziranju štrajkova. Zato je vrlo mlada počela čitati “zabranjenu” literaturu, educirati se i osvješćivati značaj antifašističke borbe, ne samo protiv fašista, već i protiv tradicionalnog načina života. Kasnije je bila urednica časopisa Naša žena koji je bio važan za edukaciju i emancipaciju žena u Crnoj Gori.
Milica Bogdanović (foto: screenshot)
Činjenica da je javna televizija emitirala ovaj film svjedoči o tome da u Crnoj Gori i dalje postoji svijest o važnosti promocije antifašizma. S druge strane, istraživanja pokazuju da su u zemljama bivše Jugoslavije nove generacije konzervativnije od svojih roditelja te da pokazuju veću tendenciju nacionalizmu i religioznosti. Kako mladi u Crnoj Gori danas doživljavaju antifašizam i njegovo nasljeđe?
“U poređenju sa drugim zemljama bivše SFRJ, u Crnoj Gori je odnos prema antifašističkim vrijednostima nešto bolji, iako postoje jasni pokušaji revizije istorije. Već se nekoliko godina insistira na nekoj mantri o ‘nacionalnom pomirenju’ kao uslovu za razvoj društva, za demokratizaciju ili ekonomski prosperitet. Time se pokušava relativizovati prošlost, a građani/ke koji ne prihvataju taj koncept teško se usude javno govoriti o tome da se zapravo zalažu za podjelu na anti i pro-fašiste, i da je ta podjela prirodna i logična,” govori Bogdanović.
U Crnoj Gori također su prisutni transnacionalni konzervativni trendovi: u javnom prostoru govori se o zabrani ili ograničenju prava na abortus, jača utjecaj vjerskih zajednica, naglašava se važnost obitelji, prisutno je protivljenje usvajanju Zakona o istospolnom partnerstvu… Samim time i mladi su izloženi takvim idejama, a istraživanja nevladinih organizacija pokazuju da mladi imaju visok stupanj socijalne distance prema ranjivim skupinama, ističe Bogdanović, dodajući da upravo zbog toga obrazovni sistem ima ključnu ulogu.
“Oni koji kreiraju obrazovne politike moraju biti svjesni aktuelnih dešavanja i trendova i moraju posvetiti veću pažnju građanskom obrazovanju mladih u školama. Nije ni fer samo kritikovati mlade ljude kako ne poznaju istorijske činjenice i ne pokazuju veliko interesovanje za istorijske tokove. Moramo imati razumijevanja za to da su nove generacije možda drugačije od nas i da se obrazuju i informišu na drugačiji način, pa onda i smisliti nove pristupe koji će stvarno pomoći da mladi ljudi shvate da antifašističke vrijednosti nijesu dio prošlosti. Jer protiv revizije prošlosti se moramo boriti provjerenim istorijskim činjenicama, ali novim i modernijim načinima. Istorija se mora izučavati ne zbog prošlosti nego zbog budućnosti,” zaključuje.
POGLEDAJTE FILM:
