Pročitajte tri majstorske kratke priče Andreja Nikolaidisa
PRISTOJNOST
Prateći grupu alpinista iz Sarajeva, dospjeli smo u planine Istočne Bosne. Nakon pet dana lutanja, optimizam koji odlikuje ljude sklone sportu napokon se povukao pred razumom, te su se planinari složili s tvrdnjom koju smo izrekli još prvog dana našeg putovanja: zalutali smo.
Isprva je, doduše, izgledalo jednostavno izbaviti se iz slavnih bosanskih vrleti. Vođa ekspedicije, iskusni alpinista, tvrdio je kako je nemoguće izgubiti se u planini – dovoljno je, naime, samo ići naniže, i na kraju će se neminovno naići na neku dolinu u kojoj će, nužno, biti smješteno neko naselje.
Ono što je uslijedilo nagnalo ga je da redefiniše nemoguće. Bez obzira kako se dugo i uporno spuštali, na koncu bismo se opet našli na nekom planinskom vrhu, koji nam je izgledao visočiji od onoga s kojega smo se spustili.
Putem smo sretali primjerke lokalnog stanovništva, čije nas je ponašanje uplašilo i uvećalo parališuću snagu očajanja koje nas je obuzimalo.
Iskreno smo se obradovali prvom čovjeku kojeg smo sreli. Obratili smo mu se najuljudnije što smo mogli, ne skrivajući radost što ga vidimo. Čim smo progovorili, čovjek je u najvećem strahu vrisnuo i bezglavo pojurio niz brijeg. Čak i kada je zašao u šumu i nestao iz našeg vidokruga, mogli smo čuti njegove krike.
Sljedećeg smo domaćina oslovili probranim riječima, nudeći pritom i poklone za koje smo vjerovali da bi mogli pospješiti komunikaciju i ubijediti ga da nas uputi do najbližeg naseljenog mjesta. Uputio nam je pogled pun mržnje, pljunuo i dugačkim korakom nestao među hrastovim stablima.
Pokušali smo i s francuskim jezikom, za koji smo vjerovali da djeluje najotmjenije. Potom i s italijanskim, koji ostavlja utisak miroljubivosti. Od pomoći nije bio ni engleski, za koji smo se nadali da će sugerisati našu kosmopolitsku prirodu. To je samo pogoršalo stvari. Naš govor dosegao je do tada neizgovorene visove uljudnosti: nakon dugačkog uvoda, punog riječi isprike zbog toga što ih ometamo u njihovim čobanskim poslovima, nezakonitoj sječi stabala ili krivolovu, slijedilo bi nekoliko iskaza poštovanja koje osjećamo za njihovu kulturu i običaje, iskreno priznanje da im nemamo namjeru nauditi, te više nego uglađeno pitanje – kako bismo, uz vašu nesebičnu pomoć, mogli napustiti ove misteriozne šume i kolosalne planine, koje se, međutim, za nas, ljude iz grada, otuđene od prirode, doimaju kao lavirint kojim, evo već danima, lutamo gladni, žedni i iznureni.
Ništa nije pomoglo. Na koncu smo se sa sjetom sjećali prvih dana našeg lutanja, kada je lokalno stanovništvo u strahu bježalo od nas. Jer njihov se strah ubrzo pretvorio u mržnju. Te smo mi bježali od njih, dok su nas gađali kamenjem i prijetili sjekirama.
Bježeći tako, nabasali smo na patrolu SFOR-a koja nas je, polumrtve, odvezla u sarajevsku bolnicu.
Tamo smo upoznali doktora koji je rođen u planinama u kojima smo umalo ostavili kosti. Naša priča ga nije iznenadila. Gorštaci, objasnio nam je, ne vjeruju ljudima koji govore tečno i pristojno.
KATEDRALA U KELNU
Jedna se djevojka popela na katedralu u Kelnu, odlučna da skoči i tako okonča život.
Policija i vatrogasci hitro su reagovali. Raširili su mreže za spašavanje, dok su policijski psiholozi pokušavali djevojku ubijediti u dragocjenost svakog, pa i njenog života.
Nekoliko stotina dokonih građana okupilo se pred katedralom u Kelnu. Na naše pitanje: šta radite ovdje, odgovorili su nam - čekamo razrješenje ljudske drame.
Publika se uglavnom držala neutralno, sve dok grupa srednjoškolskih učenika nije stala djevojku bodriti da skoči. Njihovo glasno navijanje iritiralo je grupu beskućnika koji su na klupi u obližnjem parku pili vino. Beskućnici su žurnim korakom stigli pred katedralu i gromoglasnim uzvicima poručili djevojci da odustane od samoubistva. Dovikivali su joj da mora odabrati život, sa svim nesrećama koje on svakome od nas donosi. Srednjoškolci su, pak, insistirali na tome da djevojka neizostavno mora skočiti, naročito stoga što je pompezno najavila samoubistvo. Mišljenja smo kako bi se, uz sasvim malo uopštavanja, moglo reći kako su beskućnici djevojčinom samoubistvu pristupili s etičkog, dok su srednjoškolci odabrali estetsko stajalište.
Beskućnici su potom pretukli srednjoškolce.
Policija je intervenisala i razdvojila sukobljene strane. Sve su ih, i beskućnike i učenike, potrpali u policijske marice. Beskućnici su preko noći zadržani u pritvoru, dok su učenici u pratnji roditelja pušteni kući.
Kada smo ga upitali da nam objasni zašto je u zatvoru zadržao jedne, a pustio druge, policijski inspektor nam je rekao da su učenici izgledali kao pristojna djeca, dok su oni drugi očito bili odrpani pijanci.
Sutradan smo se raspitivali svuda po Kelnu, čak i kod sveštenika koje smo sretali, ali niko nam nije znao reći što se na koncu desilo s djevojkom koja je namjeravala skočiti s kelnske katedrale.
BICIKLISTA
Jedan je Japanac iz rodnog sela krenuo na putovanje biciklom, odlučan da uđe u Ginisovu knjigu rekorda. Trebalo je to biti najduže ikada zabilježeno putovanje biciklom.
Japanac je na biciklu prošao čitavu Aziju. Nije ga pokolebala ni surova praznina Sibira. Njegova krajnja odrednica bila je Normandija i njene plaže na koje su se svojevremeno iskrcali američki vojnici. Putovanje, tokom kojega bi obišao sva velika stratišta u Evropi, od nacističkih logora do Srebrenice, namjeravao je okončati kupanjem u Atlantiku.
Kako je japanski biciklista, čiji pothvat je sponzorisalo nekoliko globalno moćnih kompanija, poput The Coca-Cola Company i Microsoft, više puta saopštio novinarima, njegovo putovanje bilo je zamišljeno kao čin koji simboliše ujedinjenje istoka i zapada. To jedinstvo omogućeno je, isticao je, pobjedom koju je ujedinjeni svijet ostvario nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.
Bono Vox je komponovao pjesmu u čast Puta nade, kako je Japančev pothvat prozvan. Grupa U2 trebala je biti headliner na koncertu koji je posljednjeg dana Japančevog putovanja trebao biti održan na pijesku Normandije. Koncert, koji je trebalo vidjeti rekordnih 4 milijarde ljudi, namjeravao je organizovati ser Bob Geldof.
Biciklista, međutim, nikada nije stigao do Normandije, jer ga je u blizini Moskve automobilom pregazio pijani ruski vozač.
Svjetska javnost, koja je s nesvakidašnjim uzbuđenjem pratila Japančev pothvat, osula je drvlje i kamenje po Rusu, kojega su mediji nazivali ne samo “ubicom”, “pijanim kretenom” i “banditom bez mozga”, nego i “neonacistom”, “zlotvorom humaniteta” i “Hitlerovim osvetnikom”. Čak i tradicionalno miroljubivi mediji, poput MTV-a, zahtijevali su smrtnu kaznu za Rusa koji je, kako je rečeno, “ubio nadu čovječanstva”.
U odbranu pijanog zemljaka prvi je stao ruski predsjednik Vladimir Putin. On je, nakon posjete moskovskom istražnom zatvoru iz kojega je vozač koji je ubio Japanca sutradan pušten na slobodu dok su sve optužbe protiv njega, uprkos gnjevu svjetske javnosti - povučene, saopštio da je Rus i sam nastojao oboriti svjetski rekord - u vožnji pod dejstvom alkohola.
Njegova misija bila je: pijan automobilom preći Rusiju, s kraja na kraj, otkrio je Putin. Vozač je svakodnevno pio po tri litra votke i temeljno opijen vozio. On simbolizuje nesputanu prirodu ruskog i slovenskog čovjeka, saopštio je novinarima okupljenim pred zatvorom vidno ganuti Putin.
Nakon što je pušten iz zatvora, Rus je, ophrvan krivicom, utjehu potražio u pravoslavnom samostanu u blizini Petrograda. Tamo njegova duša nije pronašla mir. On je stoga kupio biciklo i pred ikonom se Bogorodice zarekao da će preći put koji je namjeravao preći Japanac, njegova žrtva.
Ovo putovanje shvatam kao hodočašće i pokušaj da spasim svoju dušu, napisao je u kratkoj izjavi koju je dostavio medijima prije nego je krenuo na put iz Japančevog rodnog sela. Pet godina kasnije, biciklom je ušao u more na jednoj plaži u Normandiji.
Niti jedna televizija, niti jedne novine ni portal nisu izvijestili o njegovom pothvatu, koji nije registrovala ni Ginisova knjiga rekorda.
(Žurnal.info)
