Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para
Svaki put kad naiđu izbori, a naiđu svako malo, kao upaljeni hemoroidi, obuzme te užas od demokratije.
Šta ćeš, takav je čovjek: stvari koje zna podnosi lakše od onih koje se – posve izlišno, uostalom, jer rekosmo da ih zna – odvijaju pred njegovim očima. Recimo: saznanje da će ti otac i mati umrijeti uznemirujuće je, no lakše ga je trpjeti nego ih doslovce gledati kako umiru. Svi smo mi, čini ti se, pomalo Scarlett O’ Hara: svi ćemo mi, ipak, o silnim užasima koji nas čekaju radije misliti sutra.
TEŠKO JE GLEDATI HULJE
Znaš da je demokratija karina od priče, ali ti je, na koncu, svejedno. Samo kad te ne bi tako često prcali u zdrav mozak i slali ti pozive za glasanje. Nemaš puno škole, ali toliko znaš: nema dobre vladavine, a ako imaš gdje stanovati, imaš za polovna kola, cigare i poneko pivo vikendom, spreman si klimnuti glavom kad ti kažu kako je demokratija najmanje loš oblik vladavine. Boli te kurac, kako god hoće: rođen si u nižoj srednjoj klasi i u njoj ćeš i umrijeti.
Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para.
Lakše bi se, kažeš, sve to trpjelo kad ih ne bi morao gledati: sve te hulje, snishodljivce, lažove, lopove, u najboljem slučaju mediokritete, koji su tvoji politički reprezenti.
Montesquieu, koji je glede demokratije bio umjereni optimista, držao je kako, da bi mučenica fiunkcionisala, oni koji su na vlasti moraju posjedovati javnu vrlinu – hoće reći volju da djeluju u korist javnog dobra. Ti, međutim, misliš – kad bi baba imala muda... Ti, međutim, misliš kao Camus. On je zaključio da vladati znači krasti, i to svako zna.
Ti znaš: da u sve naše opštinske, kantonalne, državne, evropske parlamente, vlade i predsjedništva postaviš etičku verziju Velikog hadronskog sudarača, kojim CERN traga za Božijom česticom, za milion godina ne bi u njima pronašao česticu vrline- ni javne ni privatne.
Ideja da te reprezentuju oni koji su gluplji i pokvareniji od tebe već je dovoljno užasna, ali to što od tebe traže da se ti sa tim složiš, da nedjeljni odmor prekineš da bi otišao na glasačko mjesto i popišao se sebi na glavu – to je istinsko poniženje, to je ono što je ispod granice ljudskog dostojanstva.
SAVRŠEN ZLOČIN
Tako kako su te nasadili sa demokratijom, naguzili su te i u masovnoj vaučerskoj privatizaciji. Ti si kao građanin, ti si kao suveren, a oni te samo predstavljaju, oni su samo vlast koja je, kao, servis tvoj i ostalih građana. Ali oni su se, zastupajući te i služeći ti, obogatili, a ti si osiromašio. Ti si njihov sluga. Koji svake četiri godine može slobodno birati ko će ga pljačkati naredne četiri godine. Tako si ti imao i dionice, koje si predao fondovima, koji su te samo zastupali u procesu privatizacije. Ti si dobio ništa, a djeca vlasnika privatizacionih fondova uče u Švajcarskoj i Austriji, gdje su im i pare.
Demokratijom su, u ime takozvanih političkih sloboda, opljačkali suverenitet , dostojanstvo i slobodu koje si imao u totalitarnom komunističkom sistemu. Masovnom vaučerskom privatizacijom su, u ime takozvanih ekonomskih sloboda, opljačkali tvoj dio društvene svojine. Bio je to savršen zločin, jer si na sve to ti dao pristanak, učestvujući u demokratskim procedurama u kojima si izgubio sve. Sada su narod, država i vjera sve što imaš. Njih braniš na izborima glasajući patriotski, njih braniš u ratu, patriotski ginući.
Ako ti u srednjoj školi nije bilo jasno, niti te je interesovalo, na šta je Aristotel mislio kada je idealnu vladavinu mnogih nazvao politeia, a njenu pervertiranu formu – demokratija, sada znaš. Kao što znaš da je sistem koji si kupio (i platio ga, rekosmo, svime što si imao) kao demokratiju, zapravo perveretirana vladavina nekolicine (kod Aristotela: oligarhija) upakovana u pervertiranu vladavinu mnogih, koja ti je ponuđena kao vladavina svih – pa i tebe.
Zato danas debatu o budućnosti evropske demokratije pratiš kao rezultat derbija druge islandske fudbalske lige na koji si u obližnjoj kladionici uložio euro.
Sa pažnjom pratiš rezultat iz Akraneskaupstaðura kraj Rejkjavika, kao što pratiš i proces pridruživanja tvoje zemlje Evropskoj uniji, po čijem uspješnom okončanju će nesavršena demokratija tvoje zemlje postati istinska, evropska demokratija.
Uprkos nadi, nešto ti govori da ćeš, kada sve bude gotovo, ostati i bez tog eura.
Napomena:
Ovaj tekst ilustruje zašto je važna dalja demokratska edukacija građana Zapadnog Balkana. Ilustruje, takođe, kako se teško mijenjaju totalitarni modeli mišljenja kod građana Istočne Evrope koji su živjeli pod komunističkim terorom, a koji stvaraju plodno tle za razvoj nacionalizma i populizma. Daljim edukativnim djelovanjem NVO i medija, naročito Javnih servisa, uspostavom pune vladavine prava, te jačanjem demokratskih institucija, kod građana će biti suzbijen strah od slobode, time i antidemokratske tendencije. Nastaviti sa finansiranjem pojedinaca, grupa i institucija koje promovišu vrijednosti demokratije. Budućnost Zapadnog Balkana je evropska i demokratska. Vrata Evropske unije ostaju otvorena za sve države-aspirante. Kao i do sada...
