Iz Bosne i Hercegovine je od 2013. do 2017, na rad i život u inostranstvo otišlo preko 150 000 građana. Samo u Njemačkoj ih je više od 180 000 – 28 500 više nego prije sedam godina. To je pravi rezultat ekonomske i svake druge politike naših političko-ekonomskih elita
Crnogorski premijer Duško Marković bio je nedavno u Njemačkoj. Tamo je posjedio sa Angelom Merkel. Nakon sastanka objavili su saopštenje o tome kako se slažu da na Balkanu neće biti novih promjena granica. Sad kad znaju da se i mi slažemo, Njemcima će biti lakše da guraju svoje. Vidjelo se to na licu Angele Merkel. Kad je Duško rekao: “Može, i mi mislimo isto” izgledalo je kao da joj je pala lavina sa srca. Ta je lavina zatrpala ideju Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i nacionalističkog bašibozuka koji im se vrzma oko nogu i pod repom, o tome da bi granice Srbije mogli proširiti na račun Bosne i Hercegovine i Kosova. Pa su se Vučićevi mediji ostrvili na Markovića, zbog toga što se slaže sa Merkel. Dok je sam Vučić rekao koju lijepu o Merkelici, iako se ne slaže sa Markovićem. Dobro, razumljiva je ta nervoza. Jer od ideje koju je pokušao sprovesti Čiča Draža, a koju je Stevan Moljević nazvao Homogena Srbija, odnosno (iste te) ideje koju su pod imenom Velika Srbija sprovodili Vožd Sloba i zli klovn Vojislav Šešelj, ostala je samo mala Prirodna Albanija.
Ali sva je prilika da su pričali o još ponečemu. A baš to nas zanima.
MIGRANTI DOLAZE, NE DOLAZE
Sva je prilika da su Merkel i Marković pričali o migrantima. Nekako baš u vrijeme njihovog sastanka, objavljeno je da će granicu Crne Gore prema Albaniji ubuduće čuvati – vojska. To je ona ista vojska za koju je bestidni idiot koji vlada Amerikom, dakle svijetom, rekao kako može započeti Treći svjetski rat.
Ali prije nego što ispali nuklearne projektile na Moskvu i Vašington (ne i na Berlin – sa njima se slažemo), ta će vojska pokušati da presječe izbjegličku rutu koja preko Albanije ulazi u Crnu Goru, a otud vodi u Bosnu i Hercegovinu.
U Bosni su izbjeglice/migranti već velika tema. U Crnoj Gori je još uvijek sve na nivou glasine: te migranti će navaliti iz Albanije, te neće, te bivša kasarna u Zoganjima kod Ulcinja postaće migrantski centar, te neće, te crnogorska vlast se obavezala da će primiti nekoliko desetina hiljada nesretnika, te nije…
A iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, za to vrijeme, bježi mnogo više ljudi nego što u njih dolazi.
Nedavno sam bio u Petnjici. Čitava jedna, veća, Petnjica živi u Luksemburgu i Njemačkoj. A ona koja je u Crnoj Gori živi, u dobroj mjeri, od onoga što ekonomski migranti iz tog kraja pošalju kući. Tako je, otprilike, i u Ulcinju, tako je i u trouglu Plav-Gusinje-Rožaje.
ELITNI MIGRANTI
Iz Bosne i Hercegovine je od 2013. do 2017, na rad i život u inostranstvo otišlo preko 150 000 građana. Samo u Njemačkoj ih je više od 180 000 – 28 500 više nego prije sedam godina.
To je pravi rezultat ekonomske i svake druge politike naših političko-ekonomskih elita. Doduše, i njihova djeca idu u inostranstvo – ali ne na rad, nego na odmor i školovanje. Da steknu, je li, znanja koja će im omogućiti da sutra budu “lideri” u našim “društvima znanja”. Svijet je pun korumpiranih režima i njihovih “lidera” čija djeca uče u najboljim i najskupljim školama. Njih, kada stižu u Evropu i Ameriku, ne dočekuju paravojske, psi i bodljikave žice, nego luksuzni stanovi u centru grada. Oni neće ostati tamo i poremetiti delikatnu etničku ravnotežu u zemljama-domaćinima. Oni će se vratiti kući, da vladaju. Ali ne onako kako vladaju vladari u zemljama u kojima su se školovali, nego onako kako su im vladali očevi – oni od čije vladavine sirotinja bježi u njemačke kuhinje i na gradilišta, da tamo gule krompir i malterišu.
Sada Evropa od elita koje u svojim zemljama nisu mogle (niti htjele) zadržati ni vlastite građane, očekuje da zadrže migrante. Oni koji sa istoka stižu u Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu hoće isto što i oni koji su te zemlje već napustili: dalje na zapad, pravo u kuhinju i na gradilište.
Moguće da građani Bosne i Hercegovinu i Crne Gore imaju nešto drugačije kose, boju tena i odjeću od migranata sa istoka. Neki su i drugačije vjere, iz druge kulture, sa drugačijim običajima.
Ali u jednoj, najvažnijoj stvari, mi smo isti: sirotinja smo.
I snovi su nam, sirotinjski, isti.
