Nije direktor Puteva RS-a incident u politici i strukturama vlasti. Reketiranje je omiljena disciplina vladajućih politika, toliko popularna da bi se uskoro moglo organizovati zanimljivo takmičenje za prvi reket BiH!
Piše: Branko Perić
Nedavno je zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto održala lekciju novinaru koji se usudio da je priupita o nabavci novih automobila za članove kolegija Parlamentarne skupštine BiH, čija je cijena 282.000 KM bez PDV-a. “Nismo ni vi ni ja pozvani da tumačimo šta je danas moralno. Imamo zakone i to je za mene moralno i zakonito”, rekla je Krišto.
Ne mora Borjana Krišto, iako je diplomirani pravnik, ništa znati o sociologiji morala, ali bi, s obzirom na obrazovanje i kao moralni subjekt, morala imati osjećaj za moralnu obavezu. U nauci se to zove unutrašnja obaveznost morala. Drugačije rečeno, moralni subjekt mora da osjeća da je moralno obavezan i da zna obim i granice moralnosti. Ako Borjana Krišto, kao političar iz prvog ešalona državne vlasti, ima problem da razumije šta je moralno, onda nije čudo što o moralu ništa ne zna direktor jednog javnog preduzeća u Republici Srpskoj, čiji je reket dostigao 100.000 eura! Ovu žalosnu činjenicu javnosti je saopštio niko drugi nego Milorad Dodik, čiji je direktor koalicioni partner. Dakle, Dodik i vladajući vrh znaju šta radi direktor javnog preduzeća, ali institucije za zaštitu javnog poretka ne znaju, ili znaju, ali ništa ne preduzimaju dok im se ne saopšti sa političkog vrha! Nema boljeg primjera o nemoralnosti naših politika od ovog slučaja. Naravno, nije direktor Puteva RS-a incident u politici i strukturama vlasti. Reketiranje je omiljena disciplina vladajućih politika, toliko popularna da bi se uskoro moglo organizovati zanimljivo takmičenje za prvi reket BiH! Bilo bi to, nema sumnje, masovno takmičenje.
Ko izgubi čast, izgubio je sve!
Primjer Borjane Krišto, političara pravnika, uzimam kao opšte mjesto političara koji su izgubili osjećaj elementarne moralnosti. Biti u državnom aparatu siromašne i jadne države, koja nije u stanju godinama nakon izbora da uspostavi vlast i čiji rad se ne može ničim izmjeriti jer ga nema, a voziti se na posao i s posla u najskupocjenijim automobilima, i to u pratnji policijskog obezbjeđenja i tjelohranitelja, nije spojivo s moralom zdravog društva. Možda Borjana Krišto nije najbolji primjer političke nemoralnosti (ima bahatijih i besprizornijih u tom društvu!), ali njeno nespretno i nesrećno reagovanje na potpuno legitimno pitanje novinara pokazuje da su političari u ovoj zemlji izgubili osjećaj za moralne vrijednosti.
Čovjek prosječne pameti zna da su moralne vrijednosti osnova svih zakona i da dobri zakoni učvršćuju i razvijaju društveni moral. Ako je vlast jednog društva nemoralna, onda će i njeni zakoni biti sumnjive moralnosti. U takvom društvu će vladavinu prava lako zamijeniti vladavina nemoralnosti i podzemlja. Za društva koja izgube moralnu osnovu nema nade!
“Ko izgubi novac, nije izgubio ništa; ko izgubi slobodu, izgubio je pola; ko izgubi čast, izgubio je sve!” Ovu drevnu jevrejsku mudrost izgovorio sam mnogo puta, u varljivoj nadi da će se “primiti” i širiti u misiji moralne obnove. Nisam čuo da ju je neko negdje ponovio. Izgleda da je govorenje o moralu svojevrsna jeres ovog doba. Dok sam bio predsjednik VSTV-a, dolazio sam na posao svojim automobilom i nisam imao predsjedničko službeno vozilo. Koristio sam automobile koji su u instituciji bili slobodni kada mi je trebao prevoz. Uveo sam takvu praksu misleći da će ona postati dobar moralni primjer u reformisanom pravosuđu. Kad sam otišao iz VSTV-a, moji nasljednici su se dokopali novih automobila i pričali kako nisam znao biti funkcioner! Hoću da kažem da se funkcionerska nemoralnost poodavno legalizovala kroz loše zakone koji su omogućavali razne funkcionerske privilegije iz kojih su potom, poput korova, bujali bahaćenje, rastrošnost, korupcija i bestidne pljačke.
Drevna mudrost nas i danas opominje da je moral osnova civilizacije. Svijet je opstajao zahvaljujući moralnim vrijednostima koje su se oblikovale i pretvarale u obavezujuće norme ponašanja u prvim ljudskim zajednicama, da bi se na njihovim osnovama zajednice širile i opstale.
Društva bez moralne osnove su uvijek propadala. Velika carstva i moćne civilizacije nisu nestajali u osvajačkim pohodima samo zbog vojne nadmoći osvajača. Nestajali su zbog unutrašnje trulosti, proizašle iz gubitka moralne osnove. U opisima hroničara moralne propasti Rimskog i Vizantijskog carstva gotovo da vidimo naš današnji moralni sunovrat. Sveti Kiprijan, episkop kartaginski, 250. godine, u vrijeme najveće anarhije koja je ikada viđena, kada se za pedeset godina izmijenjalo 30 careva i bezbroj uzurpatora, zapisuje: “Ostareli svet nema više nekadašnje snage... zima više nema nekadašnjih kiša da bi natopila zasijana polja, a ni dovoljno sunca da bi dozrela letina... ispražnjene planine ne daju dovoljno mermera, iscrpljeni su rudnici zlata i srebra... na poljima nema ratara, na moru nema mornara, u sudovima više nema pravde, zanatstvo je nesposobno, u običajima više nema reda... pomor desetkuje ljudski rod... približava se sudnji dan”.
I mi smo danas ostarjeli svijet, i naše njive su puste, i naša polja ne natapaju kiše, i naši rudnici se zatvaraju, i u našim sudovima je sve manje pravde, i naše zanatstvo nestaje, i u našim običajima više nema reda, i nas desetkuje epidemija virusa nepoznatog porijekla...! Izgleda da smo i mi dotrajalo društvo i da nas čeka sudbina potpune propasti!?
Novi oblici kriminalizacije društva, poput trgovine oružjem, drogom i ljudima, masovno krivotvorenje svega i svačega, reketiranje, prevare i informatički kriminal, uvrede i javne klevete, uvode nas u stanje potpunog raspada sistema na kojima počiva organizacija državne vlasti. Neodgovornost postaje obrazac društvenog ponašanja ljudi u sistemu vlasti, što se po logici stvari prenosi na čitavo društvo.
Najozbiljnijim kriminalom se danas u našem društvu bave ljudi iz politike i najviših struktura vlasti. Izgleda da se i države pretvaraju u kriminalne organizacije!? To su činjenice koje zabrinjavaju. Naše politike su uništile sve vrijednosti na kojima nastaju i na kojima opstaju države i društva. One nisu uspjele da na razvalinama jedne organizovane države (Jugoslavije) uspostave novi sistem vlasti i odgovornosti u kome će vladavina morala i vladavina zakona biti temelj snage i moći.
Naše politike su izabrale mržnju i nacionalizam kao tehnologiju vlasti, a korupciju i kriminal kao operativni model i modus vivendi. Danas je bh. društvo skup političkih mafija koje su uzurpirale državne institucije i kontrolišu prirodna bogatstva i novčane tokove. Njihova mreža instalirane vlasti od vrha do dna djeluje na principima sistemske korupcije. Izborne prevare, trgovina poslaničkim mandatima, trgovina ministarskim i direktorskim pozicijama, tenderske, carinske i poreske prevare, instalirani enormni iznosi reketa u ugovornim odnosima sa javnim sektorom, korupcija neslućenih razmjera u javnom sektoru, obrazovanju, zdravstvu i pravosuđu, samo su dio spektra neviđenog moralnog posrnuća, nastalog radom nemoralnih politika i njihove strukture vlasti. Nemoralne politike pretvorile su naše društvo u đubrište istorije.
Ni svijet se ne može pohvaliti stabilnim sistemima u čijem je temelju javni moral. Globalno opadanje sistema vrijednosti i vladavine prava najavljuje propast. Nije se ni Covid-19 pojavio slučajno i bacio na koljena cijelu planetu. Biće da je nastao zbog ludila i neodgovornosti nemoralnih struktura koje u rukama imaju nekontrolisanu moć. Posljedice ovog kosmičkog iščašenja još su nepoznate.
Gora nego bilo koja infekcija
Zanimljivo je da sve civilizacije u propadanju prate pandemije zaraznih bolesti. Evropom je 165. godine nove ere vladala kuga. Punih 25 godina hiljade ljudi su umirale svakog dana od ove zarazne bolesti. Rimski imperator Marko Aurelije je bio komandant danubijanskog limesa i morao je da se bori sa ovom opasnom bolešću. U svom dnevniku, pod naslovom “Sebi samom”, najbolje napisanom i najčitanijem štivu do danas, napisao je: “Najstrašnija zaraza je korupcija, gora nego bilo koja infekcija, jer doživotno zagađuje ljude”.
Izgleda da je vlast oduvijek bila nečasna i sklona padu. Rijetki su vladari koji su uspijevali da korupciju obuzdaju. Njihove vladavine danas nazivamo zlatnim dobom. Ima takvih primjera u ljudskoj istoriji. Profesor Branko Horvat je tvrdio, a mnogi kažu i dobro potkrijepio tvrdnje, da su u periodu samoupravnog socijalizma industrijski kriminal i korupcija bili svedeni na minimalan nivo, što će reći da je socijalizam bio zasnovan na čvršćim moralnim osnovama. Zašto se raspao, druga je priča. Vjerovatno nije zbog čvršćih moralnih principa.
