Članovi grupe „Pravda za Davida“ za Žurnal svjedoče o policijskom teroru kojem su izloženi
Piše: Žana Gauk
“Nije mi svejedno. Nimalo. Svakom od nas se može desiti 'zades' i kraj. A malo je ljudi poput lava Davora da toliku borbu vodi. Nije mi svejedno noću kada se sam vraćam iz grada, kad sam negdje na put idem. Nije mi svejedno kad je u pitanju moja porodica. Tu vrstu straha nisam imao prije svega ovoga.
Odustati neću, jer tek tada nas nigdje ne bi bilo. Boriću se koliko mogu, koliko sam u mogućnosti. Džoni Štulić je davno rekao: 'Ko nema razloga za bunt, nema razloga ni za život'. Time se vodim! Razloga za bunt je ovdje na svakom koraku. Ali, mnogo je i nojeva sa glavom u pijesku, nažalost.”
Ozren Perduv, član grupe “Pravda za Davida”, tri puta je privođen zbog traženja istine o ubistvu dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića.
Hapšenja, progoni, maltretiranja i ponižavanja građana Banjaluke, koji na ulice izlaze samo sa pitanjem ko je ubio Davida, slika je koja još od marta prošle godine obilazi svijet.
“Strah je prirodan osjećaj koji se pojavljuje u ljudima, ali kada se nauči kontrolisati ne predstavlja problem već se pretvori u motiv. Kada bježite od nekoliko stotina policajaca koji trče za vama noseći drvene palice, razum vam govori da ste ugroženi i da morate nešto poduzeti kako biste se zaštitili i onda krenete da bježite. Dok trčite, vidite druge oko sebe i srce vam kaže da ih ne možete ostaviti te i njima pomažete da pobjegnu, pazeći da i njih ne uhvate. Tako je sa svim u životu. Razum je taj koji odlučuje o tome šta činiti, a on najbolje radi uz srce koje je oslobođeno straha i nametnutih prepreka.
Ne, ne bojim se i ne strahujem za svoj život“, kaže Aleksandar Gluvić, koji je zbog učestvovanja u mirnim protestima dobio dvadesetodnevnu zatvorsku kaznu.
Brutalni policijski obračun sa golorukim narodom, koji je trajao od 25. do 30. decembra, otvorio je niz pitanja i ono najvažnije – u kakvoj državi živimo. Članovi grupe „Pravda za Davida“ sve odlike bahatog, korumpiranog i kriminalnog sistema osjetili su na vlastitoj koži.
„Svima nam je nanesena ogromna duševna bol, pogotovo Davoru Dragičeviću i njegovoj porodici, kojoj je dijete ubijeno. Strašno je u kakvoj državi živimo, strašno je da je dijete oteto u centru grada, šest dana mučeno, ubijeno, potom položeno u kanalizaciju... Strašno je što ubice i dalje hodaju među nama kao da se ništa nije dogodilo. Strašno je i to što se progoni otac ubijenog Davida i grupa 'Pravda za Davida', strašno je što na osnovu svih činjenica i dokaza intitucije ne rade ništa na riješavanju ubistva, strašno je da ćute i da još uvijek štite ubice!
Grupa 'Pravda za Davida' će biti vječna, nikada neće biti razbijena niti zaboravljena. Cijeli svijet zna šta se ovdje dešava u proteklih 10 mjeseci“, dodaje Sofija Grmuša, koja je privođena više puta u proteklih deset mjeseci.
Perduv: 25. decembar –siledžijsko čišćenje Trga Krajine
Perduva prvi put policija nije našla u kući u kojoj živi pa su ga potražili na poslu. Bili su koretni, kaže. Drugi put, u noći 30. na 31. decembar, došli su u pola dva noću.
„Taj zvuk zvona mi se toliko urezao u psihu da sada, svaki put kada čujem zvono, pomislim da je policija. Moja majka je doživjela ozbiljan stres. Kasnije će ispostaviti da su došli zbog prekršaja - narušavanja javnog reda i mira zato što sam glasno uzvikivao: ‘Pravda za Davida’ i slične parole. Pomislio nisam da se krijem, budući da nemam nijedan razlog za to. U policiji je bilo komentara koliko me plaćaju za to što radim, kako ću njih (policiju) poslije svega ovoga pogledati u oči… Bilo je ubjeđivanja da policija nema veze sa ovim. Nisu mi prijetili”, priča Perduv.
Kaže da je 25. decembar bio strašan udar na grupu. Pred očima mu se smjenjuju slike - hapšenje Davidovog oca Davora Dragičevića i članova grupe, privođenje majke Suzane, siledžijsko čišćenje Trga Krajine, zabrana okupljanja…
“Nismo znali šta nas je snašlo. To je izazvalo veliki revolt kod ljudi i veliki broj nas se okupljao narednih dana u šetnjama. Tada je i stigao prijedlog da se zbog svega što su nam uradili organizuje skup podrške porodici Dragičević 30.12. Ubrzo smo se konsolidovali i nastavili dalje sa svojim radom u gotovo nenormalnim uslovima.
Grupa nije razbijena. Sve nedaće koje smo doživjeli su nas samo još više ujedinile oko istog cilja – otkrivanje pune istine o ubistvu Davida Dragičevića. Naše povlačenje bi omogućilo da David bude ubijen po drugi put, a Davor je nebrojeno puta govorio da je to cilj pojedinaca iz institucija. Cilj im je da pritisak javnosti prestane i da stave tačku na slučaj onako kako su prezentovali na sramotnoj konferenciji za štampu 26. marta. Nažalost, u situaciji smo da tražimo pravdu od ljudi zbog kojih smo mjesecima na trgu.
Tu pravde nema. Preostaje nam da se obraćamo i tražimo pomoć od međunarodne zajednica i potpisnika Dejtonskog sporzuma koji su garant mira u BiH. Mnogi su se probudili i spoznali gdje žive”, ističe Perduv.
Dok čeka da li će Okružno javno tužilaštvo Banjaluka protiv njega podići optužnicu za “podstrekivanje drugih da učine krivično djelo” i hoće li mu biti odrezane kazne za “narušavanje javnog reda i mira”, napominje da ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač jedno govori, dok drugo radi. Ne vjeruje mu, ali ga se i plaši.
“Mjesecima dozvoljavaju, po njima, nelegalne skupove i onda odjednom, sedam dana nakon formiranja Vlade, kada se poluge moći vraćaju u njihove ruke, više ne može. Pa, kakav je to sistem kada se zakon primjenjuje selektivno i periodično? Znamo – nikakav”, zaključuje.
Gluvić: Tražio sam pravdu za vršnjaka, s ponosom ću u zatvor
Uz Ozrena u prvim redovima “ko je ubio Davida” uzvikuje i Gluvić.
„Dva puta je raspisivana potjernica za mnom. Prvi put 25. decembra kada nisam ni znao da me traže sve do 30. decembra kada je raspisana nova, nakon koje sam se iduće jutro, uz prisustvo advokata, dobrovoljno predao. Izuzmemo li nekoliko provokativnih pitanja iz kojih se dalo naslutiti da pokušavaju opravdati svoje postupke, jer oni su, pobogu, samo službenici koji rade svoj posao i nemaju lično ništa protiv nas, za vrijeme hapšenja ponašali su se prilično profesionalno.
Sudeći po svjedočenjima drugih uhapšenih, bilo je premlaćivanja i maltretiranja u stanici, a najgore su prošli oni koji 30. decembra nisu uspjeli pobjeći kordonu policije koji je drvenim palicama krenuo na nekoliko desetina okupljenih. Te večeri dok sam bježao kroz park iza sebe sam čuo povike: 'Daj crvenog'. Nosio sam crvenu jaknu. Uspio sam pobjeći, a vjerovatno bih završio poput momka kome su te večeri u toku hapšenja slomljena rebra“, svjedoči Gluvić.
Sudije i tužioci ne rade ni u vlastito radno vrijeme, ali je za Gluvića sudnica bila otvorena u 19 časova uveče. Po kratkom postupku 31. decembra kažnjen je zatvorskom, ali i novčanom kaznom od 250 KM, uz 150 KM sudskih troškova. Rješenje je dobio 11 dana kasnije.
„Advokati kažu da je kazna zatvora zakonski moguća, ali nečuvena za navodne prekršaje koji mi se stavljaju na teret. Suđenje je bilo farsa, a presuda unaprijed donesena sa ciljem zastrašivanja drugih građana i jasnim signalom vlasti šta se može desiti svakome ko joj se suprotstavi. Osuđen sam zato što sam tražio pravdu za svog vršnjaka! U slučaju da žalba bude odbijena, s ponosom ću odležati tih 20 dana“, dodaje.
Grmuša: Ostajem do kraja!
I porodica Grmuša počesto je posljednjih mjeseci dočekivala plave uniforme. Tog 25. decembra Sofijin otac sreo ih je ispred kuće. Došli su po nju.
„Nisam pitala zašto me vode, samo sam ćutala. Nakon otprilike sat vremena vidjela sam Davora sa lisicama na rukama: 'Pa zar su i tebe uhapsili'. Nisu nam dali da komuniciramo. Onda sam pitala inspektore zašto sam uopšte tu. Rečeno mi je - zbog ugrožavanja sigurnosti Dragana Lukača i podstrakavanje ispred Narodne skupštine RS 17. decembra. Samo sam se nasmijala. Rekli su da sam uzvikivala 'ubice, ubice', 'ko je ubio Davida', 'pravda za Davida', 'Lukaču, izađi, što se bojiš žena'. Nikoga nisam ugrozila, samo izražavamo nezadovoljstvo zbog neriješenog brutalnog ubistva. Na to imamo pravo.
Nismo saglasni sa izborom ministra, koji je u proteklih 10 mjeseci govorio laži o mrtvom Davidu, štitio prikrivače dokaza i saučesnike u brutalnom ubistvu. To ga automatski svrstava među osumnjičene. I danas pitam – ministre, koga ti to štitiš? Te noći stekla sam utisak da ni policiji nije baš jasno šta se dešava“, priča.
Uslijedilo je novo hapšenje, 30. decembra.
„Oko pola 12 naveče, kada sam izlazila iz kafića 'City', policajac mi je tražio ličnu kartu i rekao da moram poći s njima. Pitala sam zašto, rekli su da ću saznati u stanici. U stanici sam vidjela mnogo ljudi iz grupe sa lisicama na rukama, okrenutih prema zidu. Kao da smo najgori kriminalci. Šest sati sam bila u stanici, šest u Hitnoj pomoći, jer mi je bilo loše. Od te noći više nisam vidjela Davora, samo sam molila Boga da je dobro“, prisjeća se.
Slike su, kaže, još žive, ali bez obzira na torturu, uz oca i majku ubijenog Davida ostaće do kraja.
„Mi, grupa 'Pravda za Davida' vam nećemo oprostiti Davida, nikada nećemo odustati od naše borbe sve dok jataci, ubice, saučesnici, prikrivači ne budu iza rešetaka. Kada dobijemo pravdu za Davida, dobićemo i pravdu za svu ubijenu djecu kao i pravdu za sve nas! U ovoj državi se dugo radi šta se hoće. Narod treba da shvati da oni treba da služe nama i da je ovo naša država, a ne njihova privatna. Mi imamo svoja prava i imamo prava da se bunimo jer - dosta je! Istina se zna, a pravda će doći“, naglašava Sofija.
Mnogi članovi „Pravde za Davida“ nisu govorili za našu redakciju, ne iz straha ili osjećaja beznađa, već zato što o svemu govore svake večeri od 18 časova ispred hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci. Uz upaljene svijeće za Davida.
Neki od njih morali su da odu, napuste Republiku Srpsku. Daniela Ratešić sve vrijeme bila je uz porodicu Dragičević, pod pritiskom je morala dati otkaz, a onda trbuhom za kruhom otišla u Švajcarsku. Ostavku je dala i u humanitarnom udruženju „Budimo ljudi“, s kojim je organizovala bezbroj akcija za pomoć ugroženima. Njen rad niko nije znao da cijeni.
Otac Davor Dragičević i majka Suzana Radanović najavili su da će Davidovo tijelo biti preneseno u Austriju, jer ovo nije zemlja u kojoj bi svom djetetu podizali spomenike.
Ipak, „Pravda za Davida“ postala je širok pojam i prerasla je u društveni fenomen, njeni članovi tvrde da je nije moguće zabraniti ili razbiti!
Svjedočenja iz policijske stanice
Ozren Perduv:
“Sjedio je u jednom momentu do mene jedan od njih i rekao mi: ‘Momak, kako ćeš ti mene, kad sve ovo prođe, pogledati u oči?’ Ja sam se na to nasmijao i rekao da ne shvatam šta hoće da kaže i upitao ga zašto bih ja imao neki lični problem da ga pogledam u oči. Rekao sam mu još da me on kao pojedinac ne zanima i da s njim nemam ništa lično. Ispravio i rekao: ‘Mislim, generalno nas iz policije. Kako ćeš službu pogledati?’ E, na to sam mu rekao nešto što ga je zbunilo. Rekao sam da bih ja bio najsrećniji da su Davor i ljudi oko njega u zabludi i da su pojedinci iz policije čisti. To bi bilo najbolje za sve nas. Za čitavo društvo i sistem. Policija bi sačuvala svoj ugled, a to je najvažnije. Još sam dodao: ’Bojim se da to nije slučaj’. Sagovornik nije imao odgovor. Zamislio se i ćutao.”
…
“U jednom od razgovora sam ih pitao kako je moguće da u ovako osjetljivom slučaju nestane Davidov donji veš koji se smatra jednim od važnih dokaza. Poznato je da su krim-tehničari bacili Davidove gaće i da su i priznali to. Znate šta mi je rekao pripadnik policije: ’Momak, da li si ikada vidio mrtvo tijelo?’ Na moju konstataciju da nisam, on je rekao: ‘ E, da jesi, onda bi znao koliko je teško mrtvo tijelo obući, a pogotovo mu obući gaće’. Ja se šokirah u momentu. Nažalost, u tom trenutku se nisam sjetio nečeg bitnog. Naime, prilikom obdukcije sa tijela se skida sva odjeća. Tako je bilo i u ovom slučaju. I sva ta odjeća je iz Zavoda za sudsku medicinu prebačena u PU Banjaluka gdje treba da bude uredno deponovana kao eventualni dokazni materijal. Dakle, neshvatljivo je o kakvom je oblačenju pokojnika pričao taj pripadnik policije. I žalosno je kakve argumente pojedinci koriste. Činjenica je što su sami krim-tehničari potvrdili da oni zaista jesu bacili gaće, ali ne svojom voljom, već je njihov nadređeni, prilikom deponovanja stvari pokojnika, po izjavama tih krim-tehničara, rekao: ‘Je… gaće, zna se da je imao gaće’. Tako su gaće i bačene. Šta reći? Da li želimo da nam ovakvi pojedinci rade u institucijam? Ja ne želim. Ja se borim protiv njih, jer bez njih i njima sličnih mi bismo imali jače institucije i jaču zemlju, a to svi želimo.”
Mladen (zbog zaštite identiteta mediji su mu promijenili ime)
“Ispred mene su bile žene sa djecom. Trčao sam da stanem ispred njih, jer je policija izgledala kao da će srušiti sve pred sobom. Tada je jedan policajac izvadio pendrek i udario me. Oborili su me i šutirali. Žene su vrištale i govorile im da me ne hapse. Ubrzo su me odveli u stanicu. Tamo je krenula tortura. Uporno su me optuživali da sam napao policajca. Tražili su snimke tog napada i pošto me nisu pronašli na njima, pustili su me. Oko pola sata su me udarali, ja sam dobro prošao, jer su ostale ubijali od batina. Više nas je bilo u istoj prostoriji, stalno su nas smjenjivali. Morali smo skinuti sve špage koje smo imali na odjeći, izvlačiti ih iz dukseva i trenerki. Kroz otvorena vrata sam vidio kako jedan muškarac ne može da izvuče špagu iz kapuljače duksa, a policajci su uzeli kaiš i udarali ga po licu. Govorili su da su žene na Trgu najgore i da mi tučemo policajce, koji nas brane. Pokazivali su mi fotografije ljudi sa Trga i tražili da ih identifikujem. Govorili su da je neki deda udario policajca i da će on najgore proći.”
