Kralj Lemi i vitezovi ovalnog astala

 

Piše: Srđan Šušnica, 2010.godine 

 

Dešavalo se to nekada davno u jednom malom, ali ipak značajnom kraljevstvu, koje su stari ljudi zvali kraljevstvo Lemura.... 

 

Osvanulo je još jedno zimsko jutro u kraljevstvu Lemura, najavljujući da će i ovaj dan za podanike kraljevstva biti kao i prethodni dani, malo siv, malo bijel, malo crn, pa opet siv. Međutim nešto je tog jutra bilo drugačije, nešto se osjećalo u vazduhu. Neka čudna zebnja se, kao šumska magla, mogla opipati na proplancima i šumama maloga kraljevstva. Čak i podanici kraljevstva su primjetili da je ta čudna vibracija, još u zoru natjerala šumske životinjice u bijeg i skloništa.

 

Nekoliko stasitijih kmetova koji su od rane zore vadili debla iz gustih i prastarih šuma kraljevstva, su za doručkom pričali da se zvijeri, medvedi, vukovi, lisice od zore čudno i neobjašnjivo ponašaju, izlaze na puteve i u blizinu čovjeka i lutaju prostorima kojima nisu do sada. I oni sami su se isprepadali i prije bolje utekli iz zlosutne šume, a dodaše da su na putu ovamo, kod kapelice, vidjeli neke uboge kmetove kako se zbijeni na zimi, nešto komešaju, grgolje i da je među njima bilo i poznatih lokalnih vračeva i iscjeljitelja. Tog jutra niko nije znao kome pripadaju i od kada tu tako dangube, te je svima bilo čudno kako ih već njihov fedualac nije natjerao ili na zemlju, ili među stoku, ili u šumu, da rade. 

 

I stvarno, na širokom kraljevskom drumu koji je vijugao preko širokog proplanka, ispred kapelice posvećene Sv. Medonici i kamena-međaša, koji su zajedno obilježavali ulaz na kraljevski sizerenski posjed, nijemo je vegetirala omanja grupa kmetova. Na samom ulazu u kraljev posjed, ispred kmetova na hladnoći je cupkala feudalna straža, zagrađujući ulaz na kraljev posjed, tijelima i hladnim oklopom. Mutnu tišinu, naglo prekinu topot konja i pred okupljenim kmetovima brzo se stvoriše konjanici kneza Miradija, a tren za njima i velika tamnička kola.

 

Opijeni jutarnjom memlom i hitrinom konjanika, kmetovi ne uspiješe uteći, a revnosni konjanici ih, bez puno muke, pohvataše i ubaciše u velika kola. Nastade kmetsko komešanje i zbunjenost, a pitanja su se redala: „Kuda nas sad vode?“, „Čiji smo i kome pripadamo ako ne našem voljenom kralju?“, „Kome li ćemo sada dopasti i čije ćemo zemlju kmetiti, jadna nam majka.“ Kad su im se uši zasitile buke pitanja, a oči navikle na silinu mraka, kmetovi ugledaše u ćošku nezgrapnu i skvrčenu figuru čovjeka u dronjcima. Priđoše mu, čovjek ih je gledao i oni su gledali njega. „Ko si, odakle si?“ začu se pitanje. „Šta si ti zgriješio, znaš li kuda nas vode, čiji ćemo biti sad, kukavče nesretni kazuj nam ako znaš?“ nasrnuše kmetovi.

 

Umjesto odgovora, iz mračnog ćoška najdenom se prolomi glasan smijeh, a čovjek kroz providničko kikotanje nastavi: „Vi ste oni kmetovi sa kraljevskog posjeda, a meni kažete da sam kukavac!“ Kmetovi zaćutaše. „Kako ja mogu biti kukavac, kad i ne postojim, a vi, vi postojite, kukala vam majka zbog toga!“ Kmetovi zaćutaše, a smijeh ostade još koju sekundu. Čovjek se pokuša pridići uz glasno kikotanje, ali kola naiđoše na rupu i oboriše ga nazad, kmetovi ustupiše korak, a on prasnu u smijeh: „Pa vi ne znate ni kuda idete, a mene nazivate kukavcem!“. Smijeh prekinu najstasitiji od kmetova, istupi prema čovjeku i zapita: „Ti znaš kuda nas vode i čiji smo sada, kazuj ako znaš, ko Boga te molimo?“. Opet se tišina provuče kroz uši. „Pa vi stvarno ništa ne znate!“, prozbori čovjek, ali sada bez smijeha, zbunjeno i sve tiše. 

 

„Kralj je kraljevski posjed, sav njegov urod, svu zatečenu stoku i svo blago, zajedno sa kmetovima podario knezu Miradiju, a kuda vas tačno voze ne znam, ne uspijeh čuti! Ono što znam jeste da pripadate knezu Miradiju, a koliko sam čuo knez na svojim imanjima nema ni računice ni posla za toliko kmetova, pa će vas vjerovatno raseliti po zapuštenim imanjima drugih fedualaca, a sebi će možda uzeti samo par muških glava, za konjušare ili stražu!“ u dahu izgovori čovjek i udahnu duboko.

 

„Šta će biti sa našim toplim domovima i okućnicama, našim dobrom, hoćemo li se ikada vratiti?“ zajeca ženski glas iz dubine kola. Čovjek nastavi govoriti, kao i da nije bio prekinut: „Knez Miradij na kraljevskom posjedu pravi palatu za sebe i svoju svitu, a oko nje ne želi kmetove i kmetske nastambe, nikada se nećete tamo vratiti!“ Nasta tišina. „Laže!“, prolomi se glas kmeta, „Otkud bi on to sve mogao znati, pa sam kaže da ne postoji, gdje si ti to mogao čuti, ko si ti, šta si ti!“ 

 

Čovjek mirno ustade i mirnim glasom počeo priču. Bio je to skvrčeni starac u dronjcima, kakve imaju ljudi koje vode na pogubljenje. „Da, ja kao i da ne postojim, ali sam ipak sve čuo. Godinama sam bio utamničen po kulama kraljevih zamaka i smišljao način da pobjegnem. Utamničen u kuli jednog od kraljevih zamaka slučajno sam nabasao na skriveni i davno zaboravljeni tajni izlaz iz kule-tamnice koji vodi pokraj dvorskih odaja, sve do vanjskih zidina zamka. Bježeći tajnim prolazom začuh razgovor dvojice ljudi koji je dopirao iz neke od prostorija zamka. Opčinjen i privučem ljudskim glasom kojeg nisam čuo godinama, zastao sam i oslušnuo što su pričali. Bio je to razgovor između dva kraljeva viteza, kojima nije bilo pravo što je kralj, jedan od ljepših i bogatijih kraljevskih posjeda podario baš knezu Miradiju. Sipali su takve kletve i psovke na kneza Miradija, ali i na samoga kralja Lemija, da sam na trenutak pomislio da će me otkriti i pogubiti, ne zato što sam bježao, već zato što sam slušao. Pomislio sam ako je istina to što pričaju, bolje da se vratim u svoju tamnicu i sve zaboravim, jer ni sloboda nije više što je nekad bila. 

 

Jedan od viteza je stalno graktao kako knez Miradij po pravu i kanonu, ne može biti daroprimac takvog dara, jer njegova titula kneza nema tu težinu i silinu kao i ostalih knezova i vitezova. Njega na kraju u kneza nije ustoličio sam kralj-sizeren kao ostale vitezove, već kraljev vazal. Zatim nastavi da sam kraljev posjed nije mogao biti poklonjen baš tek tako i na takav način, te da stari spisi govore da nad tim posjedom još od vremena prve dinastije postoje preča prava na ime mnogo zaslužnijih nego što je to knez Miradij.

 

Drugi vitez se na to stalno zapitkivao čime je to knez Miradij zaslužio takvu naklonost i blagodarnost kralja. U ratovima za kraljevstvo se nije isticao, kralj od njega nema puno vojske i poreza, a dosadašnji dvorski angažman mu nije bio zapažen. Dvojica vitezova zaćutaše, a zatim se uglas zapitaše, da kralj nije zapao u kakvu nemilost od kneza Miradija. Da mu kralj nije ostao dužan za nešto vrlo tajnovito ili možda ovim želi kupiti buduću vjernost kneza Miradija. Sigurno za njega ima plan i zaduženje u budućnosti, zabrinuto su kolutali očima vitezovi.

 

Tada jedan od vitezova ustvrdi da je knez Miradij morao nečim vrlo skupim i dragocjenim platiti tu naklonost kralja, jer kako drugačije objasniti naglu i nezgrapno veliku naklonost velikog kralja prema tako nezapaženom knezu. Mora da je to, složi se drugi vitez, jer kako objasniti kraljevo ignorisanje svih ostalih pri darivanju tolikog i takvog posjeda, koji je među podancima, i na daleko i na široko poznat po svojim iscjeliteljskim čudima, i kao takav stavljen pod zaštitu Sv. Medonike, zaštitnice iscjeljitelja i bolesnih. Sav u čudu vitez se opet zapita kako objasniti silne kraljeve peripetije i nastojanja da darovnica knezu Miradiju bude izdana naizgled po pravu i pravici, tako da ostali ne znadoše da li se trebaju buniti i zašto. Drugi vitez na to reče da bi se ostali trebali buniti i da se zna zašto, ali da niko ne smije pustiti glas u strahu da ne padnu u nemilost kralju i knezu Miradiju. 

 

Bi mi dosta i to što sam čuo, i taman sam htio nastaviti svoj bijeg u slobodu, ali pošto mi je ova dvojica malo omrziše, odlučih ostati u tunelu i čuti do kraja, pa šta bude. 

 

Jedan od vitezova pozva ovog drugog da u sjećanje prizove neke događaje od prije skoro dvije godine, kada je u ljeto kralj grdio i kudio upravnike tog kraljevskog posjeda, kako ništa ne rade, ne plaćaju kraljeve poreze, a kmetove ugnjetavaju i više nego je potrebno. Starog upravnika je otjerao, a kada mu se ovaj sa svojom svitom te jeseni usprotivio na Izbir-polju, nestalo ga je ko lanjskog snijega, prisjeća se vitez. Ni novi upravnik nije dugo potrajao, prisjeti se drugi vitez, sam je pobjegao, pred kraljevim rizničarima, lihvarima i pobunjenim kmetovima.

 

Kralj je tada izgleda uvidio da nema puno sreće u upravljanju ovim posjedom, pa se zapitao šta bi sa njim, zaključi jedan od vitezova. Kako nije mogao za njega dobiti pravu cijenu, koja bi ga lično usrećila, kralj ga je odlučio darovati onome komu može najviše dati zauzvrat. Drugi vitez uskoči i reče da mu opet nije jasno zašto baš knezu Miradiju, jer da bi ga poklonio baš njemu morao je učiniti da ostali vitezovi i knezovi ne ističu svoja preča prava, da se podanici mirno odreknu svojih, a da niko ne vidi i ne poteže pitanje prave vrijednosti, iscjeljiteljske moći i svetosti samog posjeda za kraljevstvo i njegove podanike. Složiše se obojica da je kralj prvo učinio da i velmože i podanici na njegov posjed gledaju kao na nešto bezvrijedno i ne tako sveto, da nekako obezvrijedi iscjeljujuću moć Sv. Medonike. A za tako obezvrijeđeno imanje niko se neće pitati zašto se i kome daruje, osim možda kmetovima sa samog posjeda, ali njih je malo, taman za jedna tamnička kola.

 

Kralj je stvarno morao naći načina da darovnice kraljevskog posjeda i pred kraljevim bilježnicima i svekolikim podanicima zaista postanu bezvrijedne, tako da se za njih niko ne bude htio otimati. Jedan od vitezova reče da zna i kako su obezvrijedili sve darovnice tog kraljevog posjeda. Drugi ga je sa strepnjom gledao ne bi li na njegovim usnama čuo nastavak. Prvo je kralj naredio svom glavnom rizničaru baronu Alembiju da kraljevskim sudijama podnese zahtjev da nad posjedom zavlada kanonska iscjeljiteljujuća uprava suda zbog silnih dugova posjeda prema kraljevskoj riznici, te da sudije za kanonskog upravnika imenuju izvjesnog kneza Alenjeja. Glavni kraljev rizničar baron Alembi je to i učinio na dan Sv. apostola Jakova, prisjeti se vitez. Kraljevski sudija Depetri, vidjevši silne dugove koje posjed već napravi, pobunjene kmetove, te kako jedan za drugim upravnici koje kralj imenova bježe od imanja, neimaše kuda nego poče zavoditi tu kanonsku upravu. Kada je sudija Depetri proglasio kanonsku upravu, negdje na dan Sv. mučenika Platona, darovnice i vrijednost čitavog kraljevskog posjeda počeše gubiti vrijednost, te je glavni kraljev bilježnik knez Milbo zabrani da bilo ko poteže i prilazi darovnicama tog posjeda. Sve po kanonu. Prođoše od tada neka 3 mjeseca, a ništa se značajno nije dešavalo ni sa kmetovima posjeda, ni sa dugovima, ni sa poslovima na posjedu. Odjednom, na Sv. mučenicu Agatiju, sudija Depetri ukide zavođenje kanonske uprave nad posjedom. Svi se začudiše kako i zašto, a onda se pročulo da blagodarni i milostivi kralj Lemi nije tražio od uprave posjeda da odmah plate dugova prema kraljevoj riznici, već eto kad stignu u obrocima. Iako je sudija Depetri prema kanonu mogao nastaviti sa kanonskom upravom, jer je se sam uvjerio da dugovi nisu plaćeni a ni oprošteni, poslovi i prihodi na posjedu se nisu uvećavali, a kmetovi i dalje nisu bili namireni, ipak to nije učinio. Svi su znali da sudijina nije iznad kraljeve.

 

Ma druže moj, nastavi vitez, nije to bila kanonska uprava radi ozdravljenja posjeda, već radi njegovog osiromašenja. A to se i vidjelo u danim poslije dana Sveštenomučenika Proterija. Tih dana glavni bilježnik knez Milbo je, vidjevši da je sudija Depetri odustao od kanonske uprave, dopustio da velmože i podanici priđu darovnicama i imanju, sve kako kanon nalaže. I tada se moglo vidjeti koliko je vrijednost imanja osiromašena, darovnice su počele da brzo i mnogo gube na vrijednosti, čak duplo. Tada vitez prasnu u smijeh i nastavi kroz smijeh govoriti kako darovnice posjeda, uprkos svemu, tih dana ipak nisu dovoljno izgubile na vrijednosti da bi bile pogodne za darivanje posjeda knezu Miradiju. Ostale velmože i podanici i dalje su u kraljev posjed i Sv. Medoniku gledali kao na vrijednije imanje u kraljevstvu. Vrijednost imanja još uvijek je bila veća nego onog ljeta kada je kralj grdio i smjenjivao upravnike. Prekinu ga tu drugi vitez pitanjem, kako je to moguće da iako je posjed imao dugove prema kraljevoj riznici, kralj nije darovao darovnice dok su imale početnu, visoku vrijednost, već je čekao da poslije šarade sa pokušajem zavođenja kanonske uprave, ona duplo pada, pa da ih onda dariva. Ko li je taj knez Miradije, pa da je zaslužio takvu milost kraljevu i pored teške situacije u kraljevskoj riznici, zapita se vitez. Opet se nasmija vitez koji je znao čitavu priču, i nastavi. Kralj ni tada nije darivao darovnice i posjed knezu Miradiju, jer ih ovaj po toj, još uvijek previsokoj vrijednosti nije htio primiti u dar, jednostavno takav nije bio dogovor. U takav dar, knez Miradije bi trebao uložiti milione svojih guldena, trebalo je učiniti još nešto. Zato su kralj i baron Alembi osmislili mali plan. Našli su još jednog velmožu od povjerenja koji je polagao pravo na darovnice i posjed i ubjedio ga da kad dođe pravi čas svoja prava nad darovnicama, stave na otvoreno svakom ko bi htio da ih uzme u dar i to za vrijednost koja je bila 10 puta manja nego prethodno ljeto. Te su mu rekli da će mu javiti kad da isturi svoja prava nad darovnicama. Istovremeno su, zažareno je pričao vitez, naredili glavnom bilježniku knezu Milbou, da za vrlo kratko vrijeme, svega nekoliko dana, dozvoli nagli pad vrijednosti darovnica, a zatim da ponovo ograniči, kako slučajno vrijednost darovnica ne bi ponovo brzo narasla. Sve u skladu sa kanonom. Tako i bi.

 

Od dana Sv. sveštenomučenika Patrikija do ponedeljka poslije Duhova, knez Milbo iz nekih nemuštih i samo njemu i njima znanih razloga dozvoli nagli pad vrijednosti dionica, kraljevi kuriri poslaše signal velmoži od povjerenja da se na Duhovski ponedeljak odrekne svojih darovnica za bagatelu. U taj isti Duhovski ponedeljak, knez Miradij, vjerovatno vođen Duhom svetim i proviđenjem ugleda dobru ponudu velmože od povjerenja i dobi na dar nekoliko desetina hiljada dionica za svega par hiljada guldena, te ih ugrabi za bagatelu. Od tada, nastavi vitez, ništa nije bilo isto. Knez Miradije uđe u darovnice kraljevskog posjeda i osiljen podrškom i milošću koju mu obeća kralj, objavi svim velmožama i podanicima, ono što mjesecima bješe tajni plan između njega i kralja, da želi da preuzme u dar čitav posjed i da sada i on polaže pravo nad darovnicama tog posjeda.

 

Knez Miradije pozva sve velmože, knezove, viteze i podanike, pa i samog kralja da mu daruju sva prava na darovnice ovog kraljevskog posjeda za neku malu vrijednost, otprilike istu onu po kojoj je stekao i prvih par hiljada darovnica od nepoznatog velmože. Kao omađijani, svi počeše knezu Miradiju za bagatelu darivati darovnice, ali najviše iznenadi sam kralj Lemi koji, vođen ko zna kakvom čarkom, prepusti knezu Miradiju par miliona kraljevskih darovnica opet za bagatelu. Uradi to jednostavno i lasno. Pozva kraljevskog rizničara barona Alembija i kraljeve bankare, te im naredi da prihvate poziv kneza Miradija, što ovi učiniše bez riječi. Za čas knez Miradij posta gospodar života i smrti na, sad već bivšem kraljevskom posjedu. Niko se nije bunio, vrijednost darovnica je bila smješno mala, posjed u problemima, a zdravonosna Sv. Medonika zaboravljena i od velmoža i od podanika. Svima je sve izgledalo da je po pravici i da nisu oni ti koji mogu da se nose sa problemima posjeda. I donekle su bili u pravu, jer brutalnosti knez Miradije koju pokaza prema kmetovima pri preuzimanju posjeda, malo koji velmoža i vitez je mogao parirati.

 

Kralj je izgleda za ovaj posao odabrao pravog. Drugi vitez je bio bez teksta par minuta, a zatim poče sa pitanjima. Zašto kralj ne naredi darivanje tih darovnica kada su imali 10 puta veću vrijednost ili što ne sačeka da se vrijednost poveća, što ih dade za bagatelu. Što je čekao da im zbog neuspješnog zavođenja kanonske uprave i bagatelne ponude nepoznatog velmože od povjerenja, vrijednost padne ispod neprepoznatljivosti. O zašto naredi svom rizničaru knezu Alembiju da povuče zahtjev za zavođenje kanonske uprave i zašto sudija Depetri ne nastavi sa njim kad vidje kako će kmetovi proći k’o bosi po trnju. Zašto knez Milbo dozvoli onakvu vratolomiju. Zašto, zašto, pitanja su se redala, a razgovor dvojice viteza prekide lupanje dvorskim vratima i glasovi dvorske straže, te se raziđoša. 

 

„A ja?“ pogleda starac u zatočene kmetove, „Ja nastavih svoj neuspješni bijeg, na izlazu me je čekala kraljeva straža. Uhvati me i ubaci u prva tamnička kola koja su naišla. Sudbina je htjela da to budu baš kola kneza Miradija.“ „Eto kako su nastale vaše muke“, nastavi starac, knez Miradije je počeo uklanjati vaše sirotinjske nastambe i dobra.“ 

 

Starac uzdahnu i sjede u svoj ćošak. „Idite nesrećnici i tražite si hljeba, jer vam vaša Sv. Medonika neće pomoći, ni gospodar Miradije, ni kraljevske sudije, a ni sam kralj. Za njih vi ste samo još jedna neprijatna istina i niz neprijatnih istina.“