Bilo je to prije skoro trideset i pet godina. U baraci Mjesne zajednice Mejdan 1, kod Gradskog mosta, pod pokroviteljstvom lokalne organizacije Saveza socijalističke omladine organizovana je "smotra" mladih banjalučkih bendova.
Piše: Mišo VIDOVIĆ
Autor: Impuls
Nije bilo "žiriranja" ili stručnog žirija, kako se to danas zove da određuje ko će svirati, svi koji su imali volje, želje, nekakav instrument i koliko toliko znali nešto odsvirati bili su dobrodošli. Naravno, uslov su bile autorske kompozicije.
Skupio se popriličan broj bendova, svaki od njih doveo fanove, sala Mjesne zajednice pretijesna da sve primi. Neki su "visili" na prozorima, pa im se nije mogla naplatiti simbolična cijena ulaznice.
Produkcijski uslovi za svirku "snađi se". Bina sastavljena od školskih klupa, povezana malo jačim kanapom. Na "stejdžu" uglavnom Čajavec pojačala, bubanj marke Trova, mikrofoni marka made in DDR (bivša Istočna Njemačka).
Muzičari ponijeli ko`je šta imao i snašao se od instrumenata, gitare "Jolana", "Iris", "Framus", bio je i italijanski "Eko", u rukama muzičara i kopije "Fendera" i "Gipsona", gitarske papuče –"distorzije", nešto iz prodavnice, ali i izrade "sam svoj majstor", dok su, koliko sjećanje služi, pojedini bubjari imali palice napravljene od drške za metlu!!!
A kako nas ništa ne smije iznenaditi, što je tih godina bila jedna od važnijih društveno-političkih deviza, tako ni ove mlade rokere ništa nije moglo iznenaditi. Sviralo se, možda ne toliko kvalitetno, ali pošteno, iskreno i žestoko. Žestoko, da se u jednom trenutku "stejdž" po sredini razdvojio, ali se "rupa" na bini brzo "sanirala".
Ipak, "stejdž" je do kraja izdržao sve rokerske "nalete", pa se svirka uspješno privela kraju. Žiri je imao pune ruke posla, trebalo je odabrati nabolje. Nimalo lak zadatak, žiri pod "pritiskom", ali na kraju sve se dobro završilo, podijeljene i nagrade.
Jedna od njih, gramofonska ploča, što mi je prije nekoliko godina potvrdio i bubnjar jednog od nagradjanih bendova: "Šomi, znaš da još uvijek čuvam onu ploču Santane što smo dobili kao nagradu".
Čak su i pojedini bendovi učesnici uradili demo - snimke svojih pjesama, u prvo vrijeme na skromnih četiri kanala, a poslije u nešto "bogatijoj" varijanti, na čitavih osam kanala. Šta je bilo poslije?
Nastavljena su rokerska druženja, organizovani su brojni koncerti, rok parade, nastupi. Bendova svakog dana u svakom pogledu sve više i više. Sviralo se gdje je god to bilo moguće, gdje je bilo priključka za struju. Usuđujem se reći da je sada već legendardna gitarijada u Mjesnoj zajednici Borik 1 bila i ostala značajan subjekat banjalučkog rokenrola osamdesetih godina. Stvar prestiža bilo je ovdje zasvirati, ali više pred rajom, nego pred žirijem.
Naravno, bilo bi ružno i tužno da zaboravimo svojevrsni institut banjalučkog rokenrola, "Baštu sljezove boje". Brojni su nastupi, koncerti, gitarijade ovdje održani. Ovdje se, kako reče jedan banjalučki muzičar, stvarala banjalučka kultorološka rokenrol priča. "Bašta sljezove boje" dočekala je i ispratila brojne banjalučke bendove, pa se s pravom može reći da onaj ko se nije pojavio na bini "BSB", nije ni svirao.
Bilo je još prostora gdje su banjalučki bendovi mogli zasvirati, muzički klub "Sebastijan", nastupa bilo i u podrumu Elektrotehničkog fakulteta, poznatijem kao KSET (Klub studenata elektrotehnike), itd, itd...
Kao što se već navelo, svugdje se sviralo gdje se moglo priključiti na struju. Trebalo bi vremena i prostora da se detaljno nabroje svi prostori i mjesta gdje su se "oglašavali" banjalučki muzičari. I produkcijski uslovi se poboljašavaju. Svira se na modernijoj opremi i razglasima, muzičari nabavljaju kvalitetne instrumente.
U tvrđavi Kastel radi muzičko - tonski studio "Plazma", prvo sa osam, a poslije dvanaest, pa i dvadeset četiri kanala. Bendovi snimaju demo - snimke koji se vrte na radio stanicam...
Također, u drugoj polovini osamdesetih dolazi do ekspanzije banjalučkog rokenrola. Interes za ono što se događa u Banjaluci pokazuju i diskografske kuće. Grupa "Dinar" objavljuje album "Kada Dinar dođe na vlast", a nakon njih "Radio" objavljuje album "Konje ubijaju zar ne".
Između ova dva albuma "Basdans" je na omladinskom festivalu "Subotica 86" "oduvao" ostale bendove, postao apsolutni pobjednik festivala te godine. Mediji također zainteresovani, ekipa Televizije Sarajevo dolazi u Banjaluku, snima emisiju u cjelosti posvećenu banjalučkim bendovima, pojavljuju se "Dinar", "Radio", "Irena", pjevač Dubravko Pavlić-Dube.
U to vrijeme jedna od najznačajnih muzičkih emisija "Stereovizija", TV Zagreb, daje značajan prostor banjalučkim muzičarima, pojedini bendovi, iako još uvijek u demo fazi, njihove snimke ima priliku čuti brojno slušateljstvo na etabliranim radio - stanicama, novine i časopisi objavljuju tekstove i reportaže sa banjalučke rok - scene....
U trenutku dok nastaju ovi redovi trebalo bi da počne deseti "Demofest 2017" na Kastelu. Kao i prethodnih godina učestvovaće veliki broj bendova iz BIH, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore. Svih ovih godina pratio sam, hajde da kažem, "površno" festival. S vremena na vrijeme, poklanjao sam što manji, što veći značaj, da li je to bio prvi ili drugi, sada se više i ne sjećam, ali "izdržao" sam čitavo jedno festivalsko takmičarsko veče, a razlog je bio nastup "KUD Idijoti", kao gosta festivala.
Kasnijih godina na nagovor prijatelja i raje, ipak odlazio na Kastel, i priznajem, imao priliku poslušati jednu količinu sasvim solidnih i dobrih bendova. Istina, teško da sada mogu ponoviti njihova imena, a nije mi poznato kakva je bila njihova daljna muzička "sudbina".
Iskreno, možda sviračka ponuda svih ovih godina nije u potpunosti "prijala" mom muzičkom ukusu, znao sam poručiti muzičarima da se "prestanu prenemegati i onako bezveze mlatiti intrumentima, nego da pošteno raspale". Bilo je sličnih komentara mojih prijatelja i drugova sa kojima sam osamdesetih godina "djelio" banjalučku muzičku scenu. Tako je jedne godine prijatelj mi, vidno iznerviran time što neki bend "nešto sviruckao bez jasne koncepcije", poručivao da će "otići kući po gitaru da im pokaže šta je to prava svirka". Nije otišao, nego se smirivao sa pivom, ali je između dva gutljaja poručivao da je "žalosno kakav zvuk imaju... vidi šta imaju na raspolaganju od opreme... razglasa... rasvjete i ostalih čudesa, o kojima smo mi mogli samo sanjati". Potom se "ispravio" jer "mi smo svirali na opremi od prije nove ere, pa smo bolje zvučali". Ipak, ostao do kraja te večeri, da bi u neka doba sa članovima pojedinih bendova "smirivao" prilične količine piva, razmjenjujući iskustva. Da li će ove godine tako postupati, nije mi poznato, ali što se mene tiče, jedan od potencijalnih razloga da se pojavim na Kastelu mogao bi da bude nastup, u revijalnom dijelu programa, Zorana Predina i "Lačni Franc".
Iako je jedan kolega novinar detaljno i precizno obrazložio kako "Demofest nije njegov festival" GORAN DAKIĆ: DEMOFEST NIJE MOJ FESTIVAL, ovaj će meni lično biti zanimljiv, na izvjestan način i važan.
Prelistavajući zvaničnu internet stranicu festivala nađoh podatak da je Sobodan Rašić Bobara pobjednik "demofestovog konkursa čista umjetnost" SLOBODAN RAŠIĆ BOBARA POBJEDNIK DEMOFESTOVOG KONKURSA „ČISTA UMJETNOST“
Ukratko, fotograf Slobodan Rašić Bobara, autor je velikog broja fotografija, autentičnih svjedočenja banjalučke rok - scene osamdeserih godina. Bobara je zabilježio sve značajnije dogadjaje sa i oko banjalučke rok - scene tih godina, njegove fotografije objavljivane u tada relevatnim muzičkim izdanjima, časopisima, muzičke rubrike omladinskih novina i štampe nisu mogle "proći" bez njegovih fotografija. Stoga me posebno raduje što je dobio ovu nagradu.
Drugo, bacivši pogled na sastav žirija, raduje me i činjenica da se "našlo" mjesta za još jednog čovjeka banjalučkog rokenrola iz osamdesetih godina, Momira Momu Nikića. Mlađa raja ga zna kao gitaristu i glavnog čovjeka "Balkan Ekspresa", mi koji nemamo puno godina, ali dugo pamtimo, Momu znamo i kao člana grupe "Neki ljudi", ali i kao i člana jednog od značajnih bendova iz osamdesetih, "Irena".
I eto, taman dok završim ovaj tekst počeće deseti "Demofest 2017". Za tri najbolja benda organizatori najavljuju vrijedne novčane nagrade u eurima. Biće uručena i nagrada najboljem basisti, ručno izrađena bas-gitara, zatim će najbolji gitarista biti nagrađen adekvatnim instrumentom...
Možda većina mladih muzičara koji se popnu na binu nikada nije vidjela gitarsko pojačalo "Čajavec" ili gitaru "Jolana", "Iris", pa čak i "Eko". Elem, "Čajo", kako su mu tepali banjalučki muzičari možda negdje i postoji, ali više ne postoji fabrika "Rudi Čajavec", proizvođač ovog legendarnog pojačala banjalučkih muzičara. Gitarsko, pa i bas pojačalo, zauzima značajno mjesto u istoriji banjalučke rok-scene, jer se nije moglo baš birati, nego uzeti šta "ispadne". Kasnije će pojačala i razglas "Čajavec" proslaviti "Bijelo dugme", na kojima su jedno vrijeme i svirali. Fabrika je, kažu priče, specijalno za njih napravila pojačala i razglas, pa je tako firma imala i marketinšku promociju.
Elem, i danas pričaju banjalučki muzičari iz osamdesetih godina da je bio "trnovit put" da se nabavi kvalitetna oprema, uz priličnu količinu entuzijazma, finansijsku pomoć roditelja i rodbine, pribavljanje "novčanih jedinica" obavljanjem poslova, ponekad i onih fizički najtežih, pod okriljem omladinskih zadruga i studentskih servisa, neki su od načina da se dođe do dugo priželjkivanog instrumenta. Prije nekoliko godina jedan od mojih prijatelja muzičara ispričao mi kako se jednu godinu dana patio da kupi električnu gitaru i na kraju poslije teške muke i transakcija kupi polovnog "Framusa", a onda mu stari kupi u komisionu GA 50 … Ma, šljakao "Čajkan” kao sat …
Krajem sedamdesetih godina u Banjaluci je otvorena Robna kuća "Boska". Uz bogat asortiman svih vrsta proizvoda i roba, u "Boski" je funkcionisao i odjel sa muzičkim instrumentima. Ne bih se upuštao u "dublju analizu" ponude, ali prizivajući sjećanja, koja su možda već pomalo krhka, viđao sam bubnjeve marke "Amati", nekako uvijek u plavoj boji, gitare iz porodice "Jolana", pojačala "Čajavec", ali i dodatnih komponenti, žica za gitare, kablova, mikrofona i drugih "potrepština".
U Gospodskoj ulici, prodavnica "Muzička naklada", i ovdje je bilo nekakvih gitara za kupiti, električnih i akustičnih. Ne isključujem ni mogućnost, tražim demanti ako sam pogriješio, da je ova radnja davala i šansu za nabavku manjih raglasnih sistema, čini mi se marke "Solton", mikseta sa osam kanala.
Brojna su sjećanja kako i na čemu se sviralo. Davor Šahurić Hepi, bubnjar koji je svirao u brojnim banjalučkim bendovima, svojevremeno je autoru ovog teksta prenio svoja sjećanja:
"….. Na gitarijadi 1984. su bili bubnjevi "Ludwig" od Saše Đurića. Na gitarijadi 1985. bila je "Tama" od Nene Škorića (Radio), a 1986. bili su moji bubnjevi nepoznatog porijekla. Zezam se, ako se ne varam bila je neka mješavina "Trowa”" i "Amati", imali su izgled mramora jer sam tada imao običaj da kupim one samoljepljive tapete i da pažljivo oblijepim svoje bubnjeve. Nekad su bili crni, nekad bijeli… Borin "Slingerland" se prema mom sjećanju nije nikad koristio na Gitarijadi, možda kasnije kad sam ja bio prestao da učestvujem kao takmičar. "Slingerland" je uglavnom bio u studiju "Plazma", ali Boris Dražić je uvijek posudio taj bubanj kad ga se pitalo i kad se nije koristio za snimanje. Mislim da se "Tama" od Nene Škorića više koristila u te svrhe, jednom i na Glasovom koncertu solidarnosti, a i Borisov "Slingerland" jednom se koristio na "Glasovom" koncertu 1985. Taj "Slingerland" je koliko sam ja pratio i poznavao bio najbolji komplet u Banjaluci. Pitaš me za palice, kako smo nabavljali… Ja sam jednom skinuo neke nožice sa našeg starog kreveta na sprat i bile su otprilike istog dijametra i dužine kao prave palice i sa tim svirao!!! A palice je bilo teško i za kupiti, obično se naručilo od nekog ko bi išao u Njemačku ili slično…"
Znam da će na ovom "Demofestu" muzičari imati odlične tehničke uslove za nastup, od kvalitetne binske opreme, pojačala, bubnjarskih setova, pa do vrhunskog raglasa i rasvjete. Isto tako imaću priliku da ih vidim kako po gradu, dok odlaze na Kastel, hodaju sa koferima gdje su najpoznatije svjetske marke gitara i drugih instrumenata. To će konstatovati i svi moji prijatelji iz osamdesetih godina koji su mogli sanjati da sviraju i nastupaju sa takvim instrumentima. A jedan od njih, iako danas posjeduje zavidnu kolekciju gitara, svjetski poznatih brendova, prije nekoliko godina, sa oduševljenjem pričao o svojoj prvoj gitari u životu, marke "Jolana":
"…To je bio "rezultat" nekakvog službenog puta mog rođaka u Čehoslovačku. Nekoliko dana nisam izlazio iz kuće dok je nisam dobro "proučio". Kada sam je pokazao raji, vodili smo dugotrajne "rasprave" u Parkiću kako "unaprijediti" njen rad… Nešto se čačkalo oko magneta i bilo je nekakvih drugih "dorada" i kasnije, sasvim solidno služila…"
Podsjećanja radi, jedna od zemalja za proizvodnju muzičkih instrumenata bila je Češka Republika, bivša Čehoslovačka. Poznati brend iz te produkcije bila električna gitara "Jolana Rubin", prva električna gitara proizvedena u Evropi sredinom 20 vijeka. Proizvodila je uglavnom električne i bas gitare, osnovana 1953., završila sa radom raspadom Čehoslovačke početkom 90ih godina…
