Iz dnevnika jednog Banjalučanina - Poslovi i „poslovi“

foto: RSE, Ilustracija

Negdje pročitah kako se danas prvo učlani u neku od političkih partija, pa se onda upisuje fakultet. Da li je tačno da prvo stičeš „radno iskustvo“ tako što lijepiš stranačke plakate, pripremaš tribine, anketiraš potencijalne birače, držiš kišobran šefu na predizbornim skupovima

Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija 

Dragi moj dnevniče,

Sve mi se čini da je nekada bilo lakše dobiti posao. U vrijeme samoupravnog socijalizma posao se mogao dobiti i preko javnog konkursa. Istina, s vremena na vrijeme znao se raspisati konkurs za već odabrane kadrove, forme radi, i kadrovska komisija nije imala puno posla. Znalo se dogoditi da u javnost isplivaju „detalji“ takvog konkursa, i puče bruka. Po novinama se mjesecima razvlačilo, posla se znalo naći i za istražne organe-pojedini propjevavali, padali sa funkcija, koju godinu robije, bilo je i društveno-političke odgovormnosti. Partija se takvim grupama pojedinaca „zahvaljivala“ na članstvu. Ali, nije sve bilo tako crno, kako je moglo biti. Kadrovske komisije, ipak su imale umijeće relativno uspješnog odabira kandidata udruživali rad i sredstva. Priča se kako su pojedine firme znale duboko posegnuti u kesu-dodjeljivale stipendije uspješnim studentima i đacima tokom školavanja, da bi ih dovukli u fabričke hale, proizvodne pogone, institute, preduzeća. Obaveza stipendista je bila da odrade uloženi novac, dok bi prvi među jednakima, od preduzeća, nakon koju godinu udruženog rada, dobili stanove. I sve mi se čini da je to bilo vrijeme kada su budući inžinjeri, pravnici, ekonomisti, tehničari, majstori, zanatlije, uredno pohađali nastavu, polagali ispite, dobijali uredne diplome i svjedočanstva, u urednim fakultetskim amfiteatrima i školskim učionicama.

Moj dnevniče,

Ne bih te sa „maltretirao“ sa sadašnjom politikom zapošljavanja „radno sposobnog“ stanovništva, ali ima jedno pitanje. U stvari više njih. Ma, kada boljem razmislim radi se o dilemama. Negdje pročitah kako se danas prvo učlani u neku od političkih partija, pa se onda upisuje fakultet. Da li je tačno da prvo stičeš „radno iskustvo“ tako što lijepiš stranačke plakate, pripremaš tribine, anketiraš potencijalne birače, držiš kišobran šefu na predizbornim skupovima, najglasnije i najdugotrajnije aplaudiraš kada (ne)treba, po svaku cijenu hoćeš da imaš istu marku mobitela kao šef-pa neka košta šta košta, pokušavaš nositi ista odijela kao šef, ali nemate isti konfekcijski broj, napadaš (ne)argumentovano političke protivnike, a usput dokačiš i ponekog novinara, itd, itd...Da li je tačno da nakon „sticanja radnog iskustva“ ulaziš u fakulteske amfiteatre i školske učionice, brzinom svjetlosti učiš, polažeš ispite, dobijaš odlične ocjene iz kontrolnih zadataka i domaće zadaće? Da li je tačno kada se dograbiš „papira“ slijedi otvaranje radne knjižice u nekakvoj javnoj ustanovi i preduzeću, instititu, lokalnoj zajednici, ministarstvu, itd, itd...Da li je tačno da se onako „slučajno“ zaboravi javni konkurs, pa makar se tom pričom bavili novinari i razglabalo nadugačko i naširoko među nešto širim narodnim masama...

Dragi moj dnevniče,

I nemoj sa odgovorima razvlačiti i izvlačiti se „gdje mene nađe“, jer dobio si posao bez javnog konkursa...

Autor: Impuls