Iz dnevnika jednog Banjalučanina - Online kafa za ponijeti

Dragi moj dnevniče,

Godine prošle od kako napustih školske klupe, ali uredno „pohađam“ nastavu. I to –„online“.

Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija 

Nema neopravdanih, redovno pratim časove, pa i oslušnem kako potomstvo, između ostalog, uči koliko stanovnici Madagaskara troše vode. Nema veze što je Madagaskar udaljen hiljadama kilometara, jer je internet konekcija čvršća nego kineski zid. Pa i od onog školskog zida u koji smo nekada nabijali loptu. Za vrijeme „nastavnog procesa“ poštuju se zvuci tišine. Sve što kažete može otići u školski eter: negodovanje što političari umjesto medicinara „vakcinišu“, iako vakcine nisu problem jer ih nema, podsjećanje kada je bilo žita i vakcina, a sada nema vakcina, sve je manje žita, pa nam je ...Idiote jedan, tišina, dijete ima nastavu, pazi šta pričaš, upozorovala nadležna supruga ...Hajde u kafanu pa se tamo buni i pričaj na sav glas...

Moj dnevniče,

Kažu da je tako moralo biti. Protok internet konekcije zamjenio školske klupe, kredu, tablu, a s vremena na vrijeme pucala „konekcija“ sa kafanama, ali je bez problema radila kafa za ponijeti. Stoga nije bilo „bune“ po kafanama, nego glasne priče o parkovima i klupama, punim ko`šipak sa prvim jačim proljetnim danima. A da li je moralo biti da se grad davi(o) u smeću, jer para nije bilo, grupe građana protestovale i rizikovale prijave, nepristojno nedogovorni političari i vlast igrala između dvije vatre-gorilo im pod nogama, ekonomski bonitet počeo se opasno srozavati, a pritom morali maksimalno ubjeđivati radne ljude i građane, nezaposlene, poluzaposlene, penzionere, mladež da im je maska trenutno najbolji prijatelj. A pučanstvu kao narodu-straha od gospođice Korone nije falilo, platne liste i kućne blagajne bile sve praznije, dok su obećanja o pomoći prijetila da se pretvore u prvoaprilske šale.

Dragi moj dnevniče,

April mjesec samo što je počeo, a zavalja snijeg. Zimska odjeća i obuća već bila spremna za transport u ormare, užasavala me pomisao da bih uzimao lopatu u ruke, valjda će biti dovoljna količina strpljenja da sačekam otvaranje kafana, neko će već pokupiti ono smeće, a nije isključena ni mogućnost da se i vakcinišem. Do tada preostaje da uredno pratim nastavni proces, i konačno naučim sve što propustih kada sam bježao sa časova...I odoh na kafu za ponijeti ...

Autor: Impuls