Zato je važno u današnje vrijeme razvijati religijsku kulturu, koja će u vlastitu viziju svijeta znati uključiti i pripadnike drugih vjerskih tradicija i njihove duhovne i moralne vrijednosti
Tomislav Kovač je docent na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje predmete Znanost o religijama i Kršćanska objava te izborne predmete Misiologija, Međureligijski dijalog, Uvod u islam. Područja njegova zanimanja i znanstvenog istraživanja su međureligijski, osobito kršćansko-muslimanski dijalog, teologija religija, teologija objave, misiologija, odnos vjere i kulture.
Autor: Davor Dijanović. Izvor: Obnova, časopis za kulturu, društvo i politiku, 4 (2016).
● Migracije neeuropskog stanovništva na Stari kontinent nisu novije prirode i možemo ih kontinuirano pratiti posljednjih nekoliko desetljeća. Međutim, najnoviji migrantski val koji je kulminirao prošle godine, a u koji je bila uključena i Hrvatska, bio je najsnažniji do sada. Koji su po Vašem mišljenju glavni uzroci toga pojačanog useljavanja? Isključivo rat ili i širi geopolitički interesi?
- Istina je da zapadna Europa od Drugog svjetskog rata nije doživjela tako velik val izbjeglištva. Promatrati toliki priljev ljudi, koji je jedva moguće kontrolirati, bilo je zaprepašćujuće, pogotovo što se brzo pokazalo kako se zemlje članice Europske unije ne mogu dogovoriti na koji način upravljati ovom izbjegličkom krizom. Međutim, kako kažete, dolazak velikog broja useljenika u zapadnoeuropske zemlje nije nova stvarnost. Prisjetimo se prvih većih valova imigracija, tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, sačinjenih uglavnom od pridošlica iz postkolonijalnih zemalja, koje su u velike europske zemlje dolazile tražiti zaposlenje i bolju budućnost. No, najviše zbog porasta siromaštva na svjetskoj razini, mnogi sociolozi kao i samo učiteljstvo Katoličke crkve već tri desetljeća upozoravaju na sve učestalije ekonomske migracije prema zapadnoj Europi.
Što se tiče migracija kojih smo trenutno svjedoci, njihov uzrok nije samo siromaštvo, nego prije svega rat na Bliskom istoku, osobito u Siriji i Iraku, koji je prisilio milijune ljudi da napuste svoje domove i svoju zemlju zbog sigurnosnih razloga. Većina tih ljudi dandanas je smještena u obližnjim zemljama kao što su Libanon, Jordan i Turska, a proteklu godinu-dvije mnogi su sreću otišli potražiti u zapadnoeuropskim zemljama.
Međutim, s druge strane, malo tko u svjetskoj politici i medijima postavlja pitanje koji je prvi i pozadinski uzrok ovakve dramatične situacije na Bliskom istoku. Svima je prešutno poznato da glavnu odgovornost za destabilizaciju većeg dijela Bliskog istoka snosi SAD i njegovi najbliži međunarodni partneri, koji već nekoliko desetljeća žele ovladati onim prostorom radi vlastitih geopolitičkih i geostrateških interesa. Nakon zloglasnog njujorškog atentata, 11. rujna 2001., čije okolnosti nikada nisu bile posve rasvijetljene, SAD je pokrenuo rat protiv tzv. globalnog terorizma. Najprije je ujesen 2001. napao Afganistan, jer je navodno bio sjedište Al-Kaide. Zatim je 2003. godine i bez suglasnosti Ujedinjenih naroda napao Irak, zbog izlike da je posjedovao oružje masovnog uništenja, koje nikada nije pronađeno. Oba ova rata Amerika nije pobijedila, ali je na širem onom prostoru prouzročila kaos čije ćemo posljedice još dugo snositi. Nakon tzv. arapskog proljeća, koje je započelo u prosincu 2011. godine i koje je davalo nadu da će arapske zemlje same od sebe pokrenuti demokratske procese, u širem arapsko-muslimanskom svijetu, došlo je suprotno tome do velikog porasta radikalnog islamizma. ISIL nije ništa drugo nego hibrid duže američke politike prema Bliskom istoku koji je, čini se, izmakao kontroli. Znakovito je koliko je dugo trebalo čekati da se SAD i njegovi europski partneri odluče vojno sučeliti s tom paravojnom formacijom, sve dok je nije Rusija, zbog vlastitih geostrateških interesa, napala. Posve je nevjerojatno da tzv. Islamska država i njezin samoproglašeni kalifat još uvijek postoje i da ih zapadne sile, kao ni vodeće muslimanske zemlje, ne mogu ili ne žele uništiti. Uglavnom, Europa danas plaća danak svoje šutljive i suučesničke politike prema Bliskom istoku.
U svemu tome, možemo se dakako zapitati nije li humanitarna posljedica ratova na Bliskom istoku namjerno preusmjerena prema Europi, da ju se ekonomski i politički destabilizira. U igri su, očito, puno veći svjetski geopolitički procesi. Problem migranata je samo nuspojava jedne zamršene situacije. Pogrešno je i prejednostavno u njima gledati jedinu ili glavnu prijetnju budućnosti Europe, što nas pojedini politički akteri i mediji pokušavaju uvjeriti. Ipak, migranti objektivno jesu problem, na kojeg treba pronaći razborito, pravedno i humano rješenje.
● Pojedini analitičari često su postavljali pitanje zašto izbjeglice ne odlaze u susjedne bogatije arapske zemlje. No, ni islamski svijet nije jedinstven kao što to neki misle?
- To je opravdano pitanje, koje bi zahtijevalo šire proučavanje. Kao što ste primijetili, islamski svijet nije jedinstven, kako na kulturološkoj, tako ni na političkoj, pa ni na vjerskoj razini. Povijesna i kulturološka kolijevka islama nalazi se na Arapskom poluotoku, no, arapski islam danas čini tek 20% cijelog islamskog svijeta. Islamski svijet danas se proteže od Bliskog i Srednjeg istoka do Sjeverne i Subsaharske Afrike, ali i do Indonezije – koja je zemlja s najbrojnijim muslimanskim stanovništvom na svijetu, tako i do Pakistana, Indije, nekih dijelova Kine i Dalekog istoka, sve do Europe i naših prostora. Isto tako, ubrzo nakon smrti proroka Muhameda muslimanska se zajednica dijeli na dvije velike duhovno-političke struje: na sunite, koji sačinjavaju oko 85% svih muslimana u današnjem svijetu, i na šijite, koji čine oko 10%. Ostale značajnije struje čine haridžiti, ibaditi i aleviti. U islamu postoje, također, različite pravno-teološke škole, filozofski, mistični i politički pravci. Da ne nabrajamo lepezu novijih strujanja u sunitskom islamu, od radikalnih i ultrakonzervativnih selafista i vehabija sve do marginalnijih, ali postojećih muslimanskih modernista. Način na koji muslimani žive i tumače svoju vjeru i uređuju svoja društva u mnogome ovisi, dakle, o struji i prostoru kojem pripadaju. Njihova međusobna predodžba i odnosi također nisu jednolični. Ova raznolikost unutar islama i islamskog svijeta uglavnom je nepoznata prosječnom Zapadnjaku.
Što se tiče prvog dijela Vašega pitanja, teško je zamisliti da će bogate arapske zemlje Perzijskog zaljeva tek tako prihvaćati izbjeglice. Naime, poznato je da su mnoge od njih izravno ili po privatnim kanalima sudjelovale u financiranju tzv. Islamske države kako bi, između ostaloga, spriječile rastući šijitski geopolitički utjecaj koji se proteže od Irana, preko Iraka i Sirije, sve do Libanona i Sredozemnog mora. Isto tako, većina tih zemalja su monarhije, koje još uvijek funkcioniraju po obiteljskim, plemenskim i klanskim savezima sa sasvim određenim društveno-političkim odnosima. Izbjeglice iz Iraka i Sirije ne pripadaju takvim odnosima i mogle bi predstavljati opasnost za stabilnost njihovih društava. No, nemojmo ipak zaboraviti da je, kako smo već napomenuli, najveći broj izbjeglica još uvijek smješten u većinski muslimanskim zemljama kao što su Libanon, Jordan i Turska, u kojima je postotak izbjeglica u odnosu na broj stanovništva ovih zemalja puno veći nego u odnosu na zemlje Europske unije u cjelini.
Međutim, kada bismo malo dublje zalazili u problematiku, mogli bismo primijetiti da je islam daleko manje univerzalna religija nego što nas neki muslimanski vjerske vođe i drugi akteri, naročito na Zapadu, žele uvjeravati. Prije dvije godine bio sam zapanjen kada sam uvidio da ni nakon dva mjeseca uspostavljanja tzv. Islamske države, uz neviđenu brutalnost njezinih vojnika, jedna krovna institucija kao što je Organizacija islamske suradnje – neka vrsta islamskog pandana Ujedinjenih naroda, koja okuplja 57 većinski muslimanskih država u svijetu – na svojim službenim internetskim stranicama nijednom riječju nije spomenula, a kamoli osudila, zločine ISIL-a. Možda je tome razlog što se sjedište ove organizacije nalazi upravo u Saudijskoj Arabiji, bastionu najrigidnijeg, tj. vehabijskog islama, koji predstavlja ideološku potkovu tzv. Islamske države. Ova činjenica pokazuje koliko je islamski svijet, naročito onaj arapski, konfuzan i nedosljedan, i koliko ne dijeli humanističke vrijednosti Zapada. Činjenica da ni sami muslimani ne mogu, ne znaju ili ne žele urediti svoj životni prostor i brinuti se za svoje suvjernike pokazuje da među njima, osobito među Arapima, plemenski običaji još uvijek nadjačavaju univerzalna načela o solidarnosti, gostoprimstvu, zaštiti dostojanstva ljudske osobe i ljudskih prava.
S druge strane, nemojmo biti licemjerni. Možemo se isto tako zapitati zašto SAD ne želi primati veći broj izbjeglica s Bliskog istoka, kad je upravo on svojom nesmotrenom međunarodnom politikom glavni uzrok njihovim nevoljama. Na vlastitom tlu vjerojatno bi ih mogao lakše podučiti o vrijednostima slobode i demokracije, čijih je navodno jamac u svijetu... Umjesto toga, američka politika ne samo što nije u stanju priznati svoju odgovornost za dramatičnu situaciju nastalu na Bliskom istoku, nego i dalje širi islamofobsku propagandu diljem svijeta, koju nam perfidno serviraju poslušni mediji i ideologizirana američka filmska industrija.
● Među doseljenicima valja razlikovati izbjeglice i migrante... I mogu li se današnji migracijski problemi uopće riješiti?
- U političkom i medijskom govoru bilo je, barem na početku, dosta terminoloških nejasnoća. Bilo je uobičajeno sve migrante prikazivati kao izbjeglice, iako veliki dio njih to nije bio. Trebalo je vremena da javnost shvati kako izbjeglice jesu migranti, ali da nisu svi migranti izbjeglice i da se, prema tome, ove dvije skupine ljudi ne mogu tretirati na isti način. Naime, izbjeglice su prije svega osobe koja su primorane bježati iz svojih domova ili zemlje, jer im je život, i životi njihovih bližnjih, zbog rata ili političkog progonstva izravno ugrožen, zbog čega traže »utočište« (engleski ili francuski refuge, odakle riječ refugees ili réfugiés) na nekom sigurnom mjestu. Pojam migrant (od latinskog migrare, seliti) puno je širi i odnosi se na sve osobe koje se »sele« iz jednog mjesta ili zemlje u drugu, uglavnom zbog bijede ili siromaštva, kako bi pronašle bolje ekonomske i materijalne uvjete života. Zemlje članice Ujedinjenih naroda koje su potpisale konvenciju UNHCR-a iz 1951. godine i njezin protokol iz 1967., obavezale su se prihvaćati ratne i političke izbjeglice, dok ekonomske migrante mogu prihvaćati samo ako to žele, odnosno, u onoj mjeri u kojoj se mogu skrbiti za njih i integrirati ih u svoje društvo. U konačnici, činjenica je da su i izbjeglice i migranti pridošlice ili useljenici, ali koji su došli iz različitih okolnosti i pobuda. Tako smo u prošlogodišnjem valu izbjeglica mogli vidjeti puno ljudi koji su im se pridružili, ali koji objektivno nisu dolazili iz ratom obuhvaćenih prostora nego su iz dijelova Afrike ili Azije migrirali iz ekonomskih razloga. Bilo je tu, također, puno malverzacija, kako od strane migranata koji su namjerno gubili svoje osobne dokumente, tako i od strane krijumčara ljudi koji su krivi za mnoge nedužne smrti.
Unatoč svemu, treba biti svjestan da se, bili oni izbjeglice ili migranti, prije svega radi o konkretnim ljudima koji se nalaze u životnoj nevolji i koji su pretežito izravne žrtve jednog globalnog političkog i ekonomskog sustava koji ne mari za ugrožene populacije. Problem ratnih izbjeglica i ekonomskih migracija moći će se dugotrajnije riješiti samo ako se promijeni paradigma međunarodne politike i ekonomije, koja će poticati pravedan i ravnomjeran razvoj svih naroda, a ne samo moćnijih zemalja nauštrb drugih. O tome već desetljećima sasvim otvoreno govore dokumenti socijalnog nauka Crkve, kao i danas papa Franjo. Nažalost, premalo političara i ekonomista spremno je to priznati ili nešto učiniti na tom polju. Tako se ni sve prisutniji i sve nepredvidljiviji islamistički terorizam neće moći iskorijeniti bez sasvim nove politike Zapada prema Bliskom istoku i islamskom svijetu općenito.
● Sve veći broj neeuropskog stanovništva doveo je do formiranja koncepta tzv. multikulturalizma. Taj koncept pretrpio je oštre kritike britanskog premijera Davida Camerona, njemačke kancelarke Angele Merkel, ali i intelektualaca kao što su Thilo Sarrazin i Alain Finkielkraut. Zašto je prema Vašem mišljenju - protivno ranijoj izjavi da je „multikulturalizam mrtav“ – Merkel ipak pozvala izbjeglice i migrante da dođu u Njemačku? Mogu li se tu vidjeti interesi korporacija kojima je potrebna jeftina radna snaga?
- Kada je Angela Merkel, 2010. godine, izjavila da je u Njemačkoj multikulturalnost propala, pretpostavljam da je to prije svega učinila iz političkih pobuda, kako bi privukla simpatije nekih političkih stranaka i šireg njemačkog naroda koji već duže vrijeme nije zadovoljan problemima koje imigracijske populacije uzrokuju Njemačkoj. Ovakva je izjava tada bila poprilično hrabra, makar malo populistička, ali je kancelarka Merkel ubrzo ublažila svoju retoriku. Kada je par godina kasnije pozvala Njemce da razvijaju »kulturu dobrodošlice« (Willkomenskultur) prema doseljenicima i otvoreno rekla da su izbjeglice dobrodošle u Njemačkoj, otišla je u drugu krajnost. Očito nije dobro sagledala moguće posljedice ovakve izjave niti je razmatrala činjenicu da bi ju izbjeglice mogle doslovno shvatiti. Veliki valovi migranata prošle su godine doista zaprepastili većinu stanovnika Europe. Primjerice, samo u Njemačkoj 2015. godine ušlo je 1,1 milijun izbjeglica i migranata, tj. pet puta više negoli 2014. godine. Sigurno je da je iza svoje »politike dobrodošlice« kancelarka Merkel imala u vidu da je Njemačka zemlja koja demografski drastično stari i kojoj treba mlađe radne snage. Iza takve odluke, moguće je da je bilo, kako predmnijevate, i ekonomskih pobuda da se također dobije jeftinije radnike. No, gledajući koliko će vremena i novaca trebati uložiti da se ti ljudi osposobe za rad i život u Njemačkoj, pitanje je hoće li to i kada biti isplativo.
Iako 1 milijun izbjeglica velikoj zemlji kao što je Njemačka ne stvara tako veliki ekonomski problem, poteškoće su puno ozbiljnije na sociološkoj i kulturalnoj razini. Danas u Njemačkoj živi oko 8 milijuna stranaca, dakle, 10% od ukupnih 82 milijuna stanovnika. Najbrojniju imigrantsku skupinu čine Turci, kojih je oko 1,5 milijuna. Poznato je da se mnogi Turci i drugi useljenici, osobito oni koji dolaze iz većinski muslimanskih zemalja, ni nakon nekoliko desetljeća nisu dobro integrirali u Njemačkoj, pa je teško očekivati da će milijun novih pridošlica – koji su u Njemačku stigli iz sasvim drugačijih i tragičnih okolnosti – to moći učiniti preko noći. Neki se pribojavaju i međusobnih sukoba između Turaka i pridošlih Sirijaca, Iračana, Libijaca i drugih jer, ako ih muslimanska vjera povezuje, njihov jezik, mentalitet i povijest uvelike se razlikuju. Uspješna integracija kako starijih tako i novih imigranata zahtijevat će složenu organizaciju i puno novaca. Dobro je da je njemačka politika postala razboritija glede toga i što je nedavno proglasila zakon koji nalaže da novi useljenici moraju učiti njemački jezik i pohađati programe integracije, kako bi se mogli što prije osposobiti za tržište rada, a ne da sami sebe getoiziraju i zadovolje se životom na socijalnoj pomoći. Ako to ne učine, prijeti im se deportacijom iz Njemačke, što je razumljivo, iako je pitanje na koji način to izvesti i u koju zemlju ih deportirati...
● Kako Vi gledate na koncept multikulturalizma?
- Bit ću iskren, meni se ideja multikulturalnosti kao takva veoma sviđa. Kao čovjek i kao kršćanin, volim gledati svijet u svoj njegovoj univerzalnosti, koja nužno uključuje različitosti. Iz teološke perspektive, svi ljudi i narodi svoj iskon i konačno odredište nalaze u Bogu, a Crkva predstavlja novi i sveopći Božji narod u kojemu su svi ljudi, po Kristu, jednaki pred Bogom te braća i sestre jedni drugima. Kršćani stoga ne bi smjeli upadati u zamke fobičnih ideologija. U Francuskoj sam odrastao u kozmopolitskom okruženju i osobno nemam poteškoća s drugim kulturama i pripadnicima drugih vjera. Jako mi se sviđa što, u zadnje vrijeme, grad Zagreb pa i cijela Hrvatska poprima, da se tako izrazim, sve više »boja«. Među nama živi sve više ljudi iz Afrike, Azije i drugih krajeva svijeta. Smatram da nas različitost obogaćuje i pomaže nam da rastemo u čovječnosti.
No, s druge strane, ne smijemo biti naivni. Istinska multikulturalnost moguća je samo na prostoru gdje postoji jedna temeljna domaća kultura koja svojim vlastitim vrijednostima omogućuje susret i suživot različitih kultura. To pak zahtijeva da ovakva osnovna kultura ima jasnu predodžbu same sebe i svoga povijesnog, kulturnog, duhovnog i moralnog identiteta, kojih se ne odriče. Nažalost, današnja Europa sklona je odricati se mnogih čimbenika koji sačinjavaju specifičnost njezinog identiteta. Zbog političkog i ekonomskog pragmatizma pokleknula je pred ideologijama krajnjeg liberalizma i permisivizma koje, osobito preko obrazovanja i medija, satiru svaku ideju homogenog kulturnog i vrijednosnog sustava. Stoga, koliko god podupirem susret i suživot pripadnika različitih kultura i vjera, toliko sam protiv multikulturalizma kao ideologije, koja sve ljude i kulture olako poistovjećuje i u ime neke bezlične raznolikosti zapravo nameće jednolično shvaćanje kulture i života.
● Pretežni dio ljudi koji dolaze u Europu muslimanske je vjeroispovijesti. Kako promatrate odnose kršćana i muslimana?
- Odnosi između kršćana i muslimana oduvijek su bili vrlo složeni, često puni nesporazuma i krivih predodžbi jednih o dugima. Ovi nesporazumi proizlaze već iz same naravi i sadržaja kuranske objave. Naime, u samoj povijesnoj pojavi islama kršćani nisu mogli shvatiti kako je Bog mogao progovoriti poslije njegove konačne objave u Isusu Kristu, odnosno, zašto Kuran, ako je doista od Boga, niječe temeljne istine kršćanske vjere kao što su Božje utjelovljenje, Kristovu otkupiteljsku smrt na križu, Božje trojstvo itd. Sa svoje strane, Kuran na više mjesta navodi da on nastavlja, ispravlja i dovršuje objavu danu Židovima i kršćanima, premda se sadržajno u mnogočemu od nje udaljuje. Tako su kršćani i muslimani gotovo od samog početka gledali jedni na druge kao na nevjernike i neprijatelje. Od srednjeg vijeka sve do renesanse, kršćanski i muslimanski svijet bila su uglavnom dva svijeta u sukobu. Što je vojna situacija među njima bila napetija, to je mržnja rasla i međusobne, osobito kvaziteološke, polemike bile oštrije, pune osuda i vrijeđanja. Međutim, bilo je i u onakvom kontekstu mirnijih razdoblja obilježenih ekonomskim i kulturnim razmjenama kao, na primjer, u 11. i 12. stoljeću. Znamo koliko latinska skolastika duguje arapskim filozofima, no, manje je poznat golemi utjecaj islamskih umjetnosti na, primjerice, gotičku i baroknu arhitekturu, kao i na likovno ukrašavanje vjerskih knjiga. To razdoblje povijesti nam, dakle, ukazuje na sukob, ali i na mogući plodonosni susret kršćanske i islamske civilizacije. U sličnoj smo situaciji i danas.
Zapadnjački kolonijalizam u 19. stoljeću imao je u svojim počecima potencijale da na ekonomskoj i kulturnoj razini pomiri zapadni i islamski svijet, no, nažalost, to se nije dogodilo. Zapadnjaci su muslimanima nametali svoj način života i rascjepkali njihove teritorije. Većina današnjih arapskih država nastala je tijekom dekolonijalizacije, tj. nakon konačnog ukinuća Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata sve do 1960-ih godina. Te su države morale iz tradicionalnog, plemenskog i feudalnog uređenja prijeći na moderni politički poredak zasnivan na ideji nacije i demokracije, što velika većina njih nije uspjela. Sa svoje strane, osobito nakon ponovnog uspostavljanja države Izrael, 1948. godine, Zapad i dalje želi imati ingerenciju na prostore Bliskog istoka, što izaziva gorčinu i neprijateljstvo muslimana. Mnogi današnji problemi između kršćana i muslimana ili zapadnog i islamskog svijeta – iako ni ti pojmovi nisu jednoznačni – vezani su upravo uz njihovu dugu i tešku zajedničku povijest, naročito od doba kolonijalizma naovamo.
Danas, kršćansko-muslimanski odnosi uvelike ovise o prostoru i ljudima. Nakon stoljećā osuda, Katolička crkva se na Drugom vatikanskom koncilu jasno opredijelila za međureligijski dijalog, posebno sa Židovima i muslimanima. Poslijekoncilski pape su uvelike doprinijeli na tom polju. Iako su ti odnosi danas puno bolji nego prije, mislim da još uvijek prevladavaju predrasude i neznanje s jedne i druge strane, koji onda rađaju strah od drugoga i iracionalna, pa i moguća nasilnička ponašanja. Zato je važno u današnje vrijeme razvijati religijsku kulturu, koja će u vlastitu viziju svijeta znati uključiti i pripadnike drugih vjerskih tradicija i njihove duhovne i moralne vrijednosti. Isto tako, koliko god na Zapadu danas živjeli u sekulariziranim društvima i u takozvano postmoderno doba, treba priznati da religije još uvijek imaju značajnu ulogu na svjetskoj pozornici. One mogu biti djelotvorni čimbenici mira i pomirenja na društvenim, nacionalnim i međunarodnim razinama, ali isto tako mogu poslužiti kao ideološko oruđe kojim će se sijati još veći razdori i mržnja. Zato Katolička crkva usrdno poziva sve vjernike diljem svijeta na međusobno poštovanje i na suradnju radi boljitka cjelokupnog čovječanstva. Isto tako, Crkva jasno poručuje kako mirovni procesi na Bliskom istoku nisu mogući bez međureligijskog dijaloga, kojeg osobito treba poticati i razvijati u konkretnim konfliktnim sredinama. Međureligijski dijalog je također bitan čimbenik integracije muslimana i drugih pridošlica u zapadnoeuropskim društvima. To sve više uviđaju vlastodršci i državne institucije u Zapadnoj Europi. Ovakva nova situacija neizbježno propitkuje i naša shvaćanja sekularnosti, koja će religijama morati ponovno pronaći neko pozitivno mjesto. Paradoksalno, islam i muslimani su tome puno doprinijeli.
● Je li muslimane koji dolaze iz posve drugačijega civilizacijskog okruženja uopće moguće integrirati u europski sustav vrijednosti?
- To je teško, ali nezaobilazno pitanje. U europskim zemljama postoje različiti pristupi integraciji doseljenika. Nažalost, činjenica je da su imigrantske populacije najčešće bile marginalizirane i getoizirane, što je dovelo da se osjećaju društveno nepoželjnima i odbačenima. Ovo velikim dijelom objašnjava frustracije i animozitet koje sada treća ili čak četvrta generacija useljenika osjeća prema zemlji koja ih je primila. To se naročito vidi u Francuskoj, gdje živi najveći broj muslimana u zapadnoj Europi, oko 6 milijuna ili gotovo 10 posto ukupnog stanovništva. Sličan problem postoji u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Belgiji i drugim zemljama. Ova je činjenica, nažalost, jedan od glavnih uzroka fenomenu tzv. neodžihadizma koji se proteklih godina kao virus proširio osobito po većim europskim predgrađima, iz kojih su onda mladi ljudi, neintegrirani, otuđeni, često s delikventnom prošlošću, otišli pridružiti se i ratovati za tzv. Islamsku državu.
Međutim, svaka integracija je dugotrajan proces, koji traži obostran angažman, kako od zemlje primateljice, tako i od pridošlica. Slažem se s egipatskim islamologom, isusovcem Samirom Khalilom Samirom, koji u svojoj knjizi Islam na Zapadu jasno kaže kako postupak integracije treba biti pokrenut još prije nego što se iseljenici upute u željenu zemlju, odnosno, da bi već u vlastitoj zemlji, u okvirima dotičnih veleposlanstava, morali proći određene tečajeve kroz koje će se upoznati s kulturom, jezikom i običajima zemlje u koju se žele useliti. Bez ovakve pripreme, doseljavanje postaje stihijsko, podložno mnogim nesporazumima, razočaranjima i dalekosežnim frustracijama, kako kod useljenika tako i kod domaćeg stanovništva. Naravno, u izvanrednim situacijama kao što je trenutni rat na Bliskom istoku takvu vrstu priprema nije moguće provesti, no, zato je važno da odmah pri dolasku u zemlju useljenici budu vođeni i praćeni. Doseljenik koji ne želi prihvatiti osnovne vrijednosti zemlje koja ga je primila nema moralno pravo ostati u njoj. U proces integracije trebaju biti uključeni svi relevantni društveni čimbenici, od gradskih institucija preko škola i odgovarajućih udruga. Važan doprinos u svemu tome mogu dati i vjerske zajednice. U zapadnoj Europi doprinos katoličkih župa je doista velik na tom polju.
● Svjedočimo li islamizaciji Europe kao što tvrde neki pojedinci? I može li duhovno dezintegrirana Europa odgovoriti na izazov muslimanskih useljenika koji imaju jasno definiran religijski identitet?
- »Islamizacija Europe« je, po mojem mišljenju, islamofobska floskula koja prije svega služi za iracionalno plašenje ljudi i nepotrebno stvaranje neprijatelja. Da bi moglo doći do određene islamizacije europskog kontinenta, trebala bi na tom kontinentu živjeti polovica ili barem trećina muslimanskog stanovništva, dok danas u Europskoj uniji, koja broji oko 500 milijuna stanovnika, muslimana ima tek dvadesetak milijuna, dakle, niti 5% ukupnog europskog stanovništva. Svesti problematiku na ovu dimenziju je neozbiljno.
Međutim, slažem se s Vama da većina muslimanskih pridošlica jest vezana uz vjeru. To ne znači da su svi praktični vjernici. Naprotiv, dokazano je da samo 5 do 10% muslimana koji žive u Europskoj uniji redovito prakticira svoju vjeru po islamskim propisima. Nešto više, navodno oko 25%, sudjeluje u ramazanskom postu ili drugim vjerskim običajima kojim izražavaju svoj osjećaj kulturološke pripadnosti islamskom svijetu. Dakle, ni u vjerskoj praksi muslimani Europe nisu jedinstveni i pogrešno je misliti da se svima njima slobode koje uživaju u zapadnim sekularnim društvima ne sviđaju.
No, činjenica je da općenito mentalitet muslimana teško razdvaja religiju i društveno-politički život. Odatle proizlazi njihovo često krivo shvaćanje sekularizacije, kao neke vrste »bezbožnog« društva u kojem su se kršćani, odnosno, »Zapadnjaci« odrekli svojih temeljnih vjerskih počela. S druge strane, ne razumiju ili ne žele razumjeti da je upravo sekularizacija – jer je zasnivana na egalitarnom građanskom pravu i slobodi pojedinaca – ta koja omogućuje njihovu načelno ravnopravnu prisutnost u Europi. Takva ravnopravnost nemuslimana u muslimanskim zemljama ne postoji, osobito ne u onim tobože »religioznijima«.
Međutim, treba također upozoriti da se jedan od uzroka koji je zasigurno otežao integraciju muslimana u Europi nalazi u činjenici da europske zemlje uglavnom nisu dovoljno vrednovale vjerski element kao sastavni dio njihova identiteta. Tu vidim pozitivan doprinos muslimana hipersekulariziranoj Europi, koja je religiju svela na privatnu dimenziju bez društvenog značaja. S druge strane, to ne znači da europska društva moraju potvrdno odgovoriti na sve muslimanske vjerske zahtjeve. Potrebna je susretljivost, dijalog i određeni kompromis s jedne i druge strane. Tako, umjesto dualističkih alternativa poput onih o »islamizaciji Europe« ili »europeizaciji islama«, dijelim mišljenje poznatog kršćanskog islamologa Mauricea Borrmansa koji ističe kako je puno konstruktivnije promicati ideju Europe i islama kao obostranu priliku. Nema sumnje da muslimani nekim svojim duhovnim i moralnim vrijednostima mogu obogatiti Europu. Sa svoje strane, muslimani mogu također puno toga naučiti od Europe i to iskustvo onda prenijeti u svoje zajednice i zemlje podrijetla. Mentalni sklop velikog broja muslimana diljem svijeta se mijenja i polako prilagođava tekovinama modernog doba. To nije uvijek drago njihovim vjerskim vođama, ali će se i oni morati nositi s time, ako ne žele zabluditi u radikalizam ili upasti u svojevrsnu religijsku šizofreniju.
● Kako će se masovnije useljavanje u Europu odraziti na europski identitet? I možemo li uopće više govoriti o jedinstvenome europskom identitetu u situaciji kad se Europa odriče kršćanskoga kulturnog naslijeđa i tako udaljava od onoga što bi se moglo nazvati njezinim duhovnim centrom?
- Moguće odgovore na ovo pitanje već smo naznačili kroz ovaj razgovor. Rekli smo da brojčanost useljenika nije još ni blizu tako velika da bi u skoroj budućnosti mogla ozbiljnije ugroziti europski identitet. S druge strane, sve veći broj pridošlica, naročito onih iz drugih kultura i civilizacija, sigurno će europskim društvima i Europljanima nametnuti nove obrasce života, kojima će morati naučiti živjeti s drugima. Međutim, treba priznati da je moderna Europa više zasnivana na vrijednostima humanizma i prosvjetiteljstva negoli samog kršćanstva, iako te iste vrijednosti nisu zamislive bez višestoljetnog doprinosa kršćanstva. No, kao što se identitet modernih nacija u današnjim globalnim procesima mijenja, tako se mijenja i uloga religije u definiraju identiteta jednog prostora ili skupine ljudi. Tome smo svjedoci na vlastiti način i u Hrvatskoj.
Osobno mislim da se kršćani danas moraju više angažirati i svoj identitet prije svega potvrđivati na stvaralačkoj snazi Evanđelja, a ne na žalovanju za minulim vremenima, kada je Europa bila »kršćanska«. Ako je pravilno življena, kršćanska vjera u sebi uvijek ima integrativni element kojim se ostvaruje temeljno načelo kršćanske ljubavi. Ali to moraju svojim životom pokazati sami kršćani, kako na društveno-političkom, tako i na kulturnom planu. Tako što ne treba očekivati od europskih institucija, koje su ionako usredotočene samo na sebe.
Svidjelo se to nama ili ne, u današnjem globalnom svijetu, nacionalni i kulturalni identiteti postaju nužno pluralni. U tom smislu, volim citirati proročke riječi oranskog biskupa Pierrea Claveriea, kojeg su 1996. godine nažalost ubili islamisti tijekom krvavog građanskog rata u Alžiru. Biskup Claverie je govorio da nema čovječanstva u jednini i da je čovječanstvo nužno u množini. Čovječanstvo sačinjavaju različiti ljudi i skupine, koje povezuje zajedničko čovještvo. Kršćanska teologija posljednjih godina često ističe kako je jedno od najvećih izazova našega vremena upravo spojiti identitet i alteritet, odnosno, znati sačuvati svoje ostajući otvoren drugima. Postaviti raspravu u ovakvim okvirima specifično je kršćanski i europski.
* Intervju objavljen u: Obnova, časopis za kulturu, društvo i politiku, 4 (2016.) 7, 28-42. [Tema broja: Migracije i multikulturalizam.]
Prometej
