Tanja Topić: Kredit i posao nisu dovoljno izvinjenje za skrivanje po mišjim rupama
Foto: Vanja Stokić
“U ovom društvu odavno je izvršena podjela na „naše“ i „njihove“. “Našima“ je sve dozvoljeno, „njihove“ treba zabraniti i protjerati.”
Ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković, nedavno je izjavio da je o stanju u zemlji razgovarao s brojnim svjetskim liderima, te da je opšta ocjena da je Dodik prešao “crvene linije”, kao i da je BiH ponovo u fokusu međunarodne zajednice.
“Crvene linije bivaju stalno i iznova pomjerene. Uže oko vrata nam se pritegne do tačke gušenja, a onda kao da neko čarobnim štapićem presječe kako bismo na tren, do povlačenja te famozne crvene linije iznova, uhvatili malo vazduha. Dosezanje crvenih linija, postalo je toliko normalno i uobičajeno, i ne nosi sa sobom nikakve posljedice po one koji ih pomjeraju, da još samo ostrašćeni navijači vjeruju da je ista baš ovog puta pređena”, kaže Topićeva.
Da li je Dodik zaista prešao te “crvene linije” i kakve bi mogle biti posljedice, kako po njega, tako po Republiku Srpsku?
Definitivno je odnos dijela međunarodne zajednice prema političkim autoritetima u Republici Srpskoj promijenjen, da se entitet nalazi u svojevrsnoj političkoj izolaciji, koja za posljedicu ima znatno smanjen priliv novca iz međunarodnih finansijskih izvora, pa su posljedice drastičnije po građane nego vlast. Druge posljedice za sada ne vidimo jasno, ne možemo ih razaznati, ali reklo bi se po ponašanju vlastrodržaca, da oni idu dalje sa svojom pričom i da za posljedice ne mare, uvjeravajući javnost da je svaka cijena za patriotizam premala u odnosu na osjećaj. Zapravo, posljedice su takve da pokazuju cementiranje emocionalnog u odnosu na racionalno u političkom životu. Osim povrijeđenih osjećanja, mogao bi nas zadesiti i ekonomski i demografski cunami, kojeg pod navalom emocija nećemo biti ni svjesni.
Već mjesecima svjedočimo žestokom sukobu između Milorada Dodika i Kristijana Šmita. Da li je to već preraslo u neku vrstu ličnog obračuna?
Sukob se u javnosti vidi kao nadmudrivanje dvojice jakih i upornih političara (da objedinim u tvrdoglave), u kojem niti jedan ne želi dati onom drugom pravo ni u zarezu, a kamoli u tački. I jedan i drugi nastoje imati posljednju riječ. To nadmudrivanje često nanosi štetu drugim političkim akterima, na šta se njegovi akteri ne osvrću.
Da li ima istine u tvrdnjama opozicije u RS, da je taj sukob “dogovoren” te da, zapravo, Šmit pomaže Dodiku?
Ne mogu odgovoriti na pitanje da li je taj sukob dogovoren, ali ono što svakako mnoge intrigira jeste činjenica da se Dodik i Šmit poznaju odranije. Čak je jednom prilikom Aleksandar Vučić rekao da je novi visoki predstavnik osvjedočeni prijatelj Srba i da je jednom prilikom spasavao Milorada Dodika. Šta se u međuvremenu promijenilo, ko se i pod čijim uticajem promijenio, vjerovatno ćemo saznati tek kad jedan od njih dvojice ode u političku penziju. Ono što nama ostaje jesu teške i grube riječi koje su izgovorene, uvrede, ponižavanja i omalovažavanja koja ne služe na čast pretendentima na državnički presto.
Nakon novinara, na udaru vlasti u Republici Srpskoj uskoro će se naći i NVO zbog zakona koji bi za nekoliko dana trebalo da se nađe u Narodnoj skupštini RS. Šta raditi u situaciji kad djeluje da se aktuelna vlast apsolutno ne obazire na kritike javnosti, medijske zajednice, nevladinog sektora? Da li to znači da vlast može doslovno da radi šta god poželi, bez bilo kakvog straha od reakcije građana?
Aktuelna vlast se ponaša arogantno, šaljući poruke kako u ime demokratije i demokratskih standarda i principa ‘disciplinuje’ sve one koji joj ne ljube skute. Pri tome, da cinizam bude veći, to se radi institucionalno i, kako oni kažu, sve po zakonu, uvjeravajući nas kako je Republika Srpska ‘svjetionik demokratije.’ Kako možete nazivati svjetionikom demokratije prostor u kojem ćete hapsiti novinare i građane zbog izgovorene i napisane riječi, zabranjivati organizacije koje ‘smrde’ na Zapad, a podizati na pijedestal civilnog društva one koje su produžena ruka vlasti i tuknu na neku drugu stranu svijeta, kada ćete staviti branu na propitivanje trošenja javnog novca. Meni je to diskriminacija i podjela sopstvenih građana, uz opasnu stigmatizaciju i ugrožavanje, kako prava na rad, tako i fizičkog integriteta pojedinaca. Ali u ovom društvu odavno je izvršena podjela na ‘naše’ i ‘njihove’, ‘našima’ je sve dozvoljeno, ‘njihove’ treba zabraniti i protjerati. Opasna je ovo igra moći u kojoj se dekretom propisuje šta da mislite i šta smijete da kažete. Nedostaje još Goli otok da bi cjelina bila zaokružena.
U posljednje vrijeme niži funkcioneri SNSD-a kao da pokušavaju da imitiraju svog partijskog šefa psujući i vrijeđajući novinare. Imamo nedavni primjer s načelnikom Šipova, predsjednikom Skupštine u Doboju, a i Dodikov savjetnik je nedavno bio akter sukoba u Trebinju.
Problem je u nepostojanju odgovornosti, pri tome mislim na nekoliko njenih razina: moralne, političke i pravne. Stvoren je i preovladava ‘kulturološki’ mačo model, prema kojem ste ‘veći frajer’ ukoliko nekoga vrijeđate, valjate po blatu, ponižavate i što jače lupate šakom od sto. Oni koji su drugačiji, koji ljudskim bićima prilaze s poštovanjem, slabići su i kao takvi vrijedni prezira u društvu. Svjedočili smo javnim niskim udarcima političara prema neistomišljenicima, često ženama, novinarima. Slike koje smo gledali iz prepunih sala sa stranačkih skupova, pokazivali su nam visoke funkcionerke vladajućih, koji aplaudiraju svakoj uvredi stranačkog šefa i smiju se. Bio je to gromoglasan smijeh. Možda je to nekim građanima bilo zabavno, ponese ih histerija mase i ljubav prema vođama, ali čini mi se da smo kao društvo oboljeli od opasne bolesti. Podržavamo one najniže ljudske nagone, uvreda nam je prihvatljiva, a relativizacija savršen izgovor za nereagovanje. Uvijek tu iskrsne ono famozno ‘ali’, tipa da ‘žena nije obukla kratku suknju, ne bi je silovali’, ili, ‘da novinari nisu lajali, ne bi ih političari brutalno vrijeđali.’ Dakle, uvijek ispadne da se dobilo ono što je zasluženo. Bahatost je postala jedna od osnovnih odlika ovog društva i teško ćemo se izboriti protiv nje.
Da li je iz Republike Srpske, kako mnogi tvrde, već otišla “kritična masa” ljudi koji bi mogli nešto da promijene na izborima? Da li prijeti opasnost da ovdje zaista jedino ostanu oni koji su članovi partije i zaposleni na budžetu?
Nije otišla kritična masa u potpunosti, ima sjajnih, pametnih ljudi, koji misle i promišljaju događaje i procese, oni su se sklonili u stranu i ustuknuli pred galamdžijama, neznalicama ogrezlim u aroganciji. Dio oportunista strahuje za posao, imaju kredit i djecu, ne misleći na sve one koji se bore za bolje društvo, a stigmatizovani su kao takvi u društvu. Kredit i posao više nisu dovoljno izvinjenje za oportunizam i skrivanje po mišjim rupama. Više nema opravdanja, jer nije pošteno prema onima koji su izgubili sve. Dio kritičara će vlast disciplinovati po zakonu kako ne bi narušavali društvenu idilu i harmoniju. Dio je zauvijek napustio ovaj ‘najljepši prostor na svijetu’, svjesno da bi postali ‘robovi’ na Zapadu, odričući se svih društvenih blagodeti ovdje. Dio je izgubio povjerenje zauvijek u izborni proces, jer smatra da počiva na političkoj korupciji, dok im institucije poručuju da se za krađe na izborima ne odgovara, i unatoč tome što je riječ o krivičnim djelima. Zapravo, prije će odgovarati oni novinari koji ukažu na takvo krivično djelo nego počinioci. Dakle, živimo u potpuno sluđujućem sistemu u svakom pogledu, ponajviše vrijednosnom. Ako se bude stezao finansijski obruč oko ovog prostora, koji vodi ka izolaciji, mnogi zaposleni, koji primaju plate iz budžeta, mogli bi biti u prvim redovima pred ambasadama stranih zemalja.
Koliko je aktuelna opozicija kriva za ovakav politički ambijent? Da li su mogli ili da li je trebalo drugačije da djeluju? Sve su manje šaljive konstatacije da uz ovakvu opoziciju Dodik i SNSD mogu da vladaju još 20 godina.
Ovdje nema nedužnih. Krivi smo svi, od pristajanja na ovakav politički model, od tapšanja, poskakivanja, cupkanja uz politički takt, gromoglasnim ćutanjem, pretvarajući se u klimoglavce, plašeći se sopstvene sjene. Opozicija je desetkovana, jer je dobar dio članstva opozicionih političkih partija prešao na stranu vlasti, što za sinekure, dobre fotelje, razne poslovne privilegije. To je poljuljalo povjerenje građana u vjerodostojnost opozicije. U nekoliko navrata opozicija je pružila pojas za spasavanje vladajućima, bila je to kratkotrajna upotreba opozicije od strane vladajućih – izigrani su. U nekoliko navrata opozicija nije pokazala dosljednost. Podsjetiću na aferu papak, potom na organizovanje protesta i najavu da će ti protesti trajati sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Nikad poslije toga ih nismo vidjeli. Prijetili su odbijanjem mandata zbog prevare i izbornih krađa, pa su vrlo brzo promijenili ploču. Najavljivali su hvatanje u koštac sa kriminalom i korupcijom vladajućih, rezultati su bili mršavi, da ne kažem nikakvi. Ali ima mladih ljudi među opozicionarima poput Đorđa Vučinića, Zagorke Grahovac, koji ulivaju nadu u bolju budućnost opozicije.
