Ja sam pak oduvijek naglašavala kako kućanski/reproduktivni rad ima dvojni karakter: „proizvodi naš život“ dok se od njega istovremeno očekuje da stvara i radnu snagu, uslijed čega je podvrgnut specifičnim ograničenjima.
Foto: Thomas Leuthard/Flickr CC 2.0
Silvia Federici je teoretičarka i aktivistkinja marksističkog feminizma. Njeno najvažnije delo je Kaliban i veštica. Federici, inače rođena u Italiji 1942, jedna je od osnivačica Međunarodnog feminističkog kolektiva koji je 1970-ih nastao kao produkt kampanje “Nadnice za kućne poslove”. Najistaknutije ličnosti te kampanje su, između ostalih, bile Selma James i Maria Dalla Costaali. Silvia Federici je takođe dugogodišnja nastavnica u Nigeriji i suosnivačica Komiteta za akademske slobode u Africi. Intervju pred vama su za sajt salvage uradili George Souvlis i Ankica Čakardić. Prevod: Ana Rajković.
ANKICA ČAKARDIĆ i GEORGE SOUVLIS: Možete li nam predstaviti formativna iskustva koja su utjecala na vas u političkom, ali i osobnom smislu?
SILVIA FEDERICI: To je definitivno iskustvo Drugog svjetskog rata. Naime, odrasla sam u poslijeratnom razdoblju, u kojemu su sjećanja na događanja tijekom ratnih godina još uvijek bila svježa kao i sve ono što se događalo u okviru fašističke politike u Italiji prije izbijanja samog rata. Vrlo sam rano postala svjesna kako sam rođena u duboko podijeljenom svijetu u kojemu je država, koja bi nas trebala zaštiti, zapravo predstavljala neprijatelja. Tada sam ujedno postala svjesna činjenice i da je život nevjerojatno neizvjestan, kao što je i Joan Baez kasnije istaknula u pjesmi There But for Fortune. Odrastajući u okruženju poslijeratne i postfašističke Italije teško je bilo ostati apolitičan. Čak sam i kao djevojčica već oblikovala svoj antifašizam, slušajući priče roditelja, posebice očevih opširnih govora o fašističkom režimu. Također sam odrasla u komunističkom gradu u kojemu su radnici tijekom Praznika rada na reverima svojih jakni nosili crvene karanfile dok smo se mi budili uz zvuke Bella Ciao. Tada su još uvijek postojale borbe između komunista i fašista, u smislu povremenih fašističkih pokušaja rušenja partizanskih spomenika dok bi potom komunisti za odmazdu napadali sjedište MSI (Moviemeno Sociale Italiano) koje je zapravo predstavljalo fašističko sjedište, unatoč zakonskoj zabrani njihovog djelovanja. I prije nego sam navršila 18 godina smatrala sam se radikalkom. Bilo je to vrijeme u kojemu je borba još uvijek imala oblik radničke pobune ili antifašističke borbe.
Dolazak u SAD također je predstavljao veliku prekretnicu u mojem političkom formiranju. U SAD sam došla tijekom ljeta 1967. godine na Sveučilište u Buffalu, na kojemu sam trebala studirati sljedeće tri godine i koje je imalo vrlo aktivan sveučilišni kampus. Zbog blizine kanadske granice kampus je predstavljao mjesto na kojemu su antiratni aktivisti, prijelazom u Kanadu, izbjegavali novačenje. Na Sveučilište sam stigla tijekom organiziranja potpore skupini Buffalo 9, koja je uhićena prilikom pokušaja prelaska granice. Prosvjedi su se organizirali u znak potpore Martinu Sostreu, inače portorikanskom aktivistu, izrazito cijenjenom u crnačkoj zajednici, kojemu je pak FBI smjestio cijeli slučaj vezan uz ove prelaske. Ubrzo nakon toga pridružila sam se antiratnim prosvjedima te sam počela raditi s Telosom i nezavisnim novinama pod nazivom Town Crier. U SAD-u sam se upoznala s nasljeđem ropstva, rasizma i imperijalizma. Ovdje sam stekla kontakte s talijanskom „novom ljevicom“, tj. talijanskim teorijskim i političkim pokretom nazvanim operaizam te izvanparlamentarnim skupinama koje su se oformile prije no što se u Italiji i Francuskoj dogodila „vruća jesen” ’68. Posebno me se dojmila Trontijeva interpretacija Marxa, prema kojoj na prvo mjesto dolazi radnička klasa, a potom kapital, što u principu znači da se kapital ne razvija po nekoj svojoj logičnoj autonomnosti nego kao odgovor na borbu radničke klase koja generira društvene promjene. Navedena je spoznaja za mene predstavljala vrijednu lekciju u smislu da sam otada uvijek pokušala naći element borbe i društvenih kontradiktornosti kao ključ razumijevanja društvene stvarnosti. S druge strane, operaizam je također pružio mogućnosti kritičkog pristupa historijskom materijalizmu kao i samoj politici komunističkih stranaka. Istaknula bih i važnost upoznavanja s novom talijanskom političkom misli u SAD-u, jer ovdje nikada nisam mogla ignorirati povijest kolonijalizma ili pak pokreta za oslobođenje robova, tj. poviješću neplaćenog rada. Ova povijest zajedno s mojim iskustvom odrastanja u patrijarhalnom okviru poslijeratne Italije, oblikovala je moj pristup feminizmu što je zapravo označilo još jedan, zaista revolucionarni trenutak u mom životu. O tome neću dalje govoriti jer moj rad tematizira upravo navedeno. Radije bih govorila o tome što je za mene predstavljalo vrijeme ranih ’80-ih, koje sam provela držeći predavanja u Nigeriji. To je ujedno bio i moj prvi dodir sa subsaharskom Afrikom. Naime, Nigerija je predstavljala za mene trenutak u kojemu sam doživjela političku transformaciju, premda sam do tada već iščitala određeni broj tema vezanih uz politiku razvijenih odnosno nerazvijenih zemalja. Ova se transformacija nije odvijala u smislu da se promijenilo moje viđenje društvenih odnosa, nego u smislu redefiniranja stvarnosti koja je uvelike odudarala od onoga što sam ranije čitala. U Nigeriji sam naučila o odnosima unutar zajednice kao i o važnosti zemlje, činjenici da nafta predstavlja prokletstvo za zemlje koje posjeduju nalazišta te o velikoj kreativnosti Afrikanaca. Predavanja koja sam uspjela održati bila su okončana eskalacijom „dužničke krize“ i političkom represijom. Međutim, nakon povratka u Ameriku sam počela provoditi više vremena u Meksiku, a nedavno i u ostalim državama Latinske Amerike. Ovo je bilo uvjetovano objavljivanjem publikacije Caliban and the Witch u Meksiku, Argentini i Ekvadoru, a sada i u Brazilu. Referiram se na Latinsku Ameriku, zbog toga što se tamošnje stanovništvo, posebice žene, svakodnevno susreće sa brojnim teškoćama. Žive u uvjetima u kojima je zbog velikog aktivizma nasilje svakidašnja pojava, bilo da dolazi od strane paramilitarnih skupina, narko dilera ili pak DEA-e u sklopu proklamiranog „rata protiv droge“. Unatoč tomu ove zajednice nastoje očuvati svoju autonomiju u smislu kreiranja kolektivističkih oblika reprodukcije i samoupravljanja koji proizlaze iz situacija potpune eksproprijacije. To ne predstavlja model, nego inspiraciju za moje vlastito političko mišljenje i praksu.
Jeste li tijekom 1970-ih bili povezani s pokretom Lotta Femminista u kojemu su djelovale Leopoldina Fortunati, Mariarosa Dalla Costa, Selma James i druge? Kakva je bila veza ovog pokreta s operaizmom?
Nikada nisam bila dio pokreta Lotta Feminista. U vrijeme kada se pokret organizirao već sam bila u SAD-u. Talijanke s kojima sam surađivala po pitanju plaćenih kućanskih poslova, upravo su se na ovom pitanju razišle s Lotta Feministom. Iz toga razloga ne mogu govoriti o njihovoj vezi s operaizmom. O tome su puno više govorile Mariarosa Dalla Costa i Leopolda Fortunati. Što se mene tiče, već sam objasnila svoj odnos prema operaizmu te načinu na koji je pokret utjecao na moj pristup nadnici za obavljanje kućanskih poslova (Wages for Housework). Mogu tek dodati da je Trontijeva (op. prev. Mario Tronti) organizacija Operai e Capitale (Radnici i kapital), osim što je klasnoj borbi dala glavnu ulogu u oblikovanju kretanja kapitala, također uvela i pojam „društvene tvornice“.
Premda on sam nikada nije rabio ovaj termin, smatrao je kako na određenom stupnju razvoja kapitalističkih odnosa dolazi do preoblikovanja društva u okviru njegovih produktivnih potreba. Pri tome je posebno imao na umu reformu obrazovnog sustava u okviru kojega bi se proleterska mladež pripremila za posao u industriji. To na određeni način više korespondira s našom analizom zajednice u kojoj obitelj i kuća imaju glavnu ulogu u „proizvodnji radne snage“ (labour-power) kao kapitalističkog konstrukta, za razliku od nasljeđa pretkapitalističkih društvenih odnosa, što je bila dominantna teza čak i u tadašnjem feminističkom pokretu.
U vašim radovima ima određene podudaranosti s tezama koje su iznijeli Paddy Quick, Maria Mies te Wally Secombe. Naime, sve/i navedene/i autori/ce pri analizi ženske opresije u kapitalističkom društvu ističu nekoliko elemenata koji se moraju uzeti u obzir, poput podjele rada s obzirom na spol, društvene reprodukcije, kontrole ženskih tijela i reprodukcije kao i dinamičnog utjecaja različitih oblika obitelji. Vi se pak u svojim radovima oslanjate na teorijsku bazu koju su postavile Dalla Costa i James, tvrdeći kako upravo podjela rada s obzirom na spol kao i neplaćeni kućanski poslovi čine temeljnu funkciju procesa kapitalističke akumulacije. Možete li nam pobliže odrediti razlike između njihovih i vaših teza te koje su po vama razlike između kapitalističkog i feudalnog sustava?
Iako svi autori/ice koje ste naveli u svojim teorijskim osnovama u središte postavljaju položaj žena u kapitalističkom društvu u smislu procesa reprodukcije, među nama postoje značajne razlike. Jedna od razlika (na primjer u analizi naknade za obavljanje kućanskih poslova i teorije Marie Mies) leži u tome što smo oduvijek kućanski rad definirale kao kapitalistički konstrukt, a posebno kao rad čiji je društveni cilj reprodukcija radne snage. Ja sam pak oduvijek naglašavala kako kućanski/reproduktivni rad ima dvojni karakter: „proizvodi naš život“ dok se od njega istovremeno očekuje da stvara i radnu snagu, uslijed čega je podvrgnut specifičnim ograničenjima. U Miesinim radovima se ne uočava uvijek ovakva razlika. Naime, u njezinim analizama prisutan je kontinuitet između kućanskih poslova i reprodukcije usmjerene na samoodržanje u tzv. „nerazvijenim“ zemljama.
Ovo je djelomično točno, no postoji razlika između reproduktivnog/kućanskog rada u uvjetima u kojima žene imaju pristup obrađivanju zemlje te ostalim oblicima proizvodnje, kao što je to slučaj s mnogim domorodačkim zajednicama, i neplaćenog obavljanja kućanskih poslova u okviru kojega žena uglavnom ovisi o prihodima muškog člana obitelji. Unatoč tomu, u mnogim stvarima se slažem s Mies te cijenim način na koji je proširila koncept reprodukcije, uključujući u njega i poljoprivredni rad u tzv. trećem svijetu.
Razlika između feudalnog i kapitalističkog društva proizlazi iz radikalne eksproprijacije kojoj su radnici podvrgnuti u kapitalizmu te njihove odvojenosti od sredstava proizvodnje. Upravo to je pokretač kapitalističkog razvoja, kao i intenzivna eksploatacija rada. Kao što sam istaknula u knjizi Caliban and the Witch, kapitalizam je prvi sustav eksploatacije koji rad, a ne zemlju, smatra glavnim oblikom bogatstva. Sukladno tomu je kapitalizam razvio potpuno novu politiku u odnosu prema disciplini tijela, pogotovo ženskog tijela, pa je tako upravljanje reprodukcijom započelo prokreacijom. Kapitalizam mora kontrolirati načine reprodukcije, obzirom da to predstavlja centralni dio procesa akumulacije, kako bi zapravo rad funkcionirao kao reprodukcija radne snage, tj. naša sposobnost da radimo, a ne da rad postane izvor naše borbe.
U knjizi Caliban and the Witch referirate se na članak Roberta Brennera pod naslovom „Agrarni korijeni europskog kapitalizma“. Što mislite o Brennerovom teorijskom radu te radu ostalih „političkih marksista“?
Ne mogu se sada sjetiti točno svih teza koje iznose Brenner ili škola „političkog marksizma“. Slažem se sa stavljanjem naglaska na transformaciju agrarnih odnosa u Europi kao ključnog dijela kapitalističkog razvoja, premda je stvaranje agrarnog/zemljišnog tržišta također postalo moguće uslijed slijevanja srebra u Europu, a koje je otkriveno u različitim predjelima Južne Amerike koje je Europa osvojila. Moja kritika ove vrste škole, tj. „političkog marksizma“, podudara se s mojom kritikom marksističkog pristupa unutar kojega se ignorira uloga rekonstrukcije reproduktivnog rada koji je imao važnu ulogu u kapitalističkom uzletu. Marksisti su točno uočili proces odvajanja seljaka od zemlje kao ključni element u postojanju kapitalističkih odnosa, ali su u isti tren ignorirali odvajanje proizvodnje od reprodukcije, pad vrijednosti reproduktivnog rada, tj. njegovo ograničavanje na naizgled neekonomsku sferu što je imalo za posljedicu devalvaciju položaja žena, koje su prelaskom u kapitalistički sustav bile predodređene da postanu glavni subjekti ovih procesa. Poput Marxa, Brenner i cijela škola političkog marksizma u svojim analizama u potpunosti ignoriraju lov na vještice tijekom 16. i 17. stoljeća, tj. njegov utjecaj na razvoj kapitalističkih odnosa u agraru, što je po meni kardinalna pogreška.
Mislite li da je moguće da se kapitalizam održi bez neplaćenog obavljanja kućanskih poslova?
Mislim da je to nemoguće jer je ženski neplaćeni rad, koji se nastavlja i u današnje vrijeme, oduvijek bio uvjet za devalvaciju radne snage. Bez ovakve vrste rada, kapitalistička bi klasa morala napraviti velike investicije u infrastrukturi koja je potrebna da bi se proizvela radna snaga, čime bi ozbiljno bila ugrožena sama dinamika kapitalističke akumulacije. Tu je također prisutna i politička strana devalvacije i sama naturalizacija reproduktivnog rada koja je uslijedila. Politika je predstavljala materijalnu bazu za stvaranje radničke hijerarhije unutar koje se dijele žene i muškarci. Takva podjela omogućava kapitalu učinkovitiju kontrolu nad eksploatacijom rada žena putem braka i bračnih odnosa, koja uključuje i ideologiju romantične ljubavi što rezultira svojevrsnom pacifikacijom muškaraca, koji time zapravo dobivaju sluge nad kojima mogu prakticirati moć.
Možete li nam nešto reći o razlici između tradicije koja se odnosi na „Nadnice za obavljanje kućanskih poslova” (Wages for Housework) i unitarnih feminističkih teorija (primjerice Lise Vogel, Sue Ferguson, Cinzie Arruzze, itd.) posebno u okviru razumijevanja odnosa između kapitalizma i patrijarhata?
Nisam još čitala radove Sue Ferguson i Cinzije Arruzze. Što se tiče teorijskih postavki Lise Vogel, neke od njezinih temeljnih teza preuzete su iz radova Dalle Coste i James, koje su već prikazale unitarnu teoriju, objasnivši rekonstrukciju patrijarhalnih odnosa u kapitalizmu, počevši od definiranja društvene uloge žene u kontekstu neplaćene radne snage. Po mome mišljenju Dalla Costa i ja razilazimo se s Vogel u pogledu na socijalizam kao na oslobađajući sustav. Naime, Marx i cjelokupna marksistička tradicija imaju optimističan pogled na kapitalistički razvoj u smislu stvaranja potrebnih uvjeta za neeksploatacijsko društvo.
Trenutno sam u Meksiku, nakon što sam posljednjih mjeseci proputovala nekoliko zemalja Latinske Amerike, gdje sam naišla na zajednice koje su suočene s uništenjem zbog djelovanja multinacionalnih agrarnih kompanija koje danas predstavljaju vodeći sektor kapitalističkog razvoja. Govoreći o svom radu i iz svoje vlastite perspektive, mogu reći da sam mnogo naučila od Marxa te da se i danas oslanjam na njegov rad, ali sam ipak manje zabrinuta od Lise Vogle u pogledu stvaranja „unitarne teorije“, osim ako su današnji marksisti spremni napustiti neuravnoteženi razvoj koja je esencijalni dio njegove teorije i politike. Diljem svijeta, od ruralnih dijelova do urbanih favela, gdje zapravo favelizacija predstavlja rastući proces, kapitalistički razvoj je mrtav.....stoga se danas javlja potreba za izgradnjom alternative.
Uredili ste knjigu Enduring Western Civilization, u kojoj iznosite tezu kako se formiranje Zapada zapravo odvijalo u korelaciji s isključenjem „drugoga“ s obzirom na spol, rod, etnicitet, religiju i rasu. Ovaj je proces bio usko povezan s formiranjem zapadnjačkih analitičkih kategorija kroz koje doživljavamo svijet. Nedavno objavljeni radovi, poput knjige Viveka Chibbera Postcolonial Theory and the Specter of Capital, nude čvrstu obranu teorijskog pristupa u kojemu se naglašavaju univerzalne kategorije poput kapitalizma i klase. Drugim riječima, njegov rad predstavlja argument za održanje važnosti marksizma usprkos nekima od njegovih najoštrijih kritičara. Na tragu toga, što mislite o takvoj vrsti zaključivanja te o upotrebi univerzalnih kategorija za kritiku kapitalizma koje proizlaze iz ove studije? Postoji li način da se ova dva pristupa (kritički osvrt prema zapadu i upotreba analitičkih alata koji iz te kritike proizlaze) balansiraju, ili se oni pak međusobno isključuju?
Moram ponoviti kako mi nije ugodno komentirati radove koje nisam iščitala ili koje pak dugo vremena nisam konzultirala. Stoga ću se ograničiti na komentare vezene uz koncept „Zapada“ te pretpostavljene potrebe za univerzalnim kategorijama. Kao što samo pokazali u knjizi Enduring Western Civilization, koncept Zapada i „zapadnjaštva“ u potpunosti je proizvod „Hladnog rata“, koji je nakon propasti SSSR-a i boljševičke revolucije postao sinonim za kapitalizam, industriju te tehnološki razvoj i inovacije, dok je komunizam definiran kao „azijatski“ i anakron, a samim time i kao nesposoban za razvoj. Zbog toga nikada ne koristim termin „Zapadnjački“, koji su sebi zapravo ignorira postojanja antagonističkih odnosa u Europi i SAD-u, odnosno u tzv. „Zapadnom svijetu“. Na isti se način ignoriranju klasni/antagonistički odnosi u Africi i Latinskoj Americi. Zapad/zapadnjački predstavljaju političke termine, koji su neodrživi u svom sadržaju, a namjera im je predstaviti globalnu politiku koja nastaje suprotstavljanjem ovih svjetova, u kojoj ne postoje podjele ni hijerarhija, a prevladava jedan zajednički interes.
Što se tiče univerzalnih kategorija, smatram da je očito kako trebamo određeni stupanj apstrakcije u našim analizama. Međutim, da bismo razumjeli kapitalizam i povijest globalnog gospodarstva, moramo kapitalizam sagledati iz različitih aspekata. U društvu koje je rezultat stoljetne izgradnje hijerarhije očito je kako je ideja univerzalnog gledišta potpuno propala. Kapitalizam se ne može u potpunosti shvatiti ako ga ne sagledamo sa raznih stajališta, koja uključuju i robovlasništvo, kolonizaciju, industrijske radnike, proleterke i proletere, a također bih dodala i dječju i ekološku perspektivu.
Posljednjih nekoliko godina svjedoci samo pojačane migracije u Europu kao i rasta ekstremne desnice. Kako se ljevica može boriti protiv ovih pojava?
Nemoguće je u nekoliko riječi izraziti svu bol i ljutnju koju osjećam kada vidim što vlade i mnogi Europljani rade izbjeglicama koji su morali napustiti domove zbog ratova koje su njihove vlade financirale. Užasno je gledati iz godine u godinu kako gotovo svakog tjedna stotine ljudi umire prelazeći Mediteran čamcima. Mediteran je sada veliko groblje, a se sve događa pred našim očima – nije skriveno u koncentracijskom logorima. Ne moram ni spomenuti „prihvatne centre“ koji su zapravo zatvori u kojima se na neodređeni period u strašnim uvjetima zadržavaju migranti koji nemaju dokumente.
Žalosno je što odgovor mnogih, uključujući i radnike, nije solidarnost nego odbijanje, progon i zauzimanje nacionalističkog stava. Posebno je zabrinjavajuće što najčešće najsiromašniji ljudi, oni koji se bore da prežive, počinju zagovarati podizanje barijera. Oni zapravo smatraju kako će se politikom isključivanja, a ne kroz solidarnost, zaštititi od izbjeglica. Voljela bih dodati kako je potrebno prisjetiti se napada nacističkog režima na izbjeglice, odnosno kreiranje sudioništva između vlasti i policije, koje je rezultiralo stvaranjem instrumenata kontrole nad izbjeglicama koje su potom pretvoreni u jeftinu radnu snagu, pod uvjetom da su se pomirili s tim da će ostati na dnu društvene ljestvice.
S druge strane, tijekom prošlih godina, došlo je do uzleta određenih lijevih ideja. Tako imamo primjer Corbyna i Sandersa u Velikoj Britaniji odnosno u SAD-u te Podemosa u Španjolskoj. Vidite li ikakvu nadu za buduće značajne transformacije društva? Kako mislite da bi se suvremena ljevica trebala postaviti prema državi u takvom društveno-političkom kontekstu?
Na ovo pitanje nema lakog odgovora. Tek smo nedavno saznali, na opće iznenađenje, kako su Zapatisti predložili da sudjeluju na predsjedničkim izborima 2018. godine s kandidatkinjom domorodačke zajednice. Ovo ne znači da su oni napustili svoju prijašnju politiku, nego se čini da su pod tolikim pritiskom da na ovaj način pokušavaju okončati val napada koji je uslijedio još od Galeanove smrti. Iz toga možemo vidjeti kako su zapravo lijeve vlade i cijeli progresivni pokreti u krizi, kako u Europi tako i u Latinskoj Americi. Malo se ljudi diglo na noge u Brazilu zahtijevajući da se predsjednica Dilma Roussef ponovno vrati na vlast, iako su mnogi osudili njezino svrgavanje kao nepošten čin, gotovo državni udar. Najznačajniji doprinos progresivnih vlada odnosi se na činjenicu da su donekle uspjele ublažiti ekstremno siromaštvo, ali one nisu promijenile načine proizvodnje niti su proveli reforme koje su od njih zahtijevali društveni pokreti koji su ih doveli na vlast. Također nisu riješili niti nasilje koje provodi vojska i policija. Možda bi se ipak drugačiji diskurs mogao primijeniti na čavizam, koji poštuje moć naroda, ali koji se previše oslanjao na politiku koja je bila uvjetovana oscilacijama na međunarodnom tržištu. Što se tiče Bernija Sandersa – što reći o čovjeku koji je proteklih mjeseci uvjeravao glasače kako ne trebaju glasati za Clinton da bi se predomislio i rekao kako je ona jedini izbor? To je lekcija pravog cinizma.
Politiku naroda nikako ne bih nazvala „spontanom“. Trenutno u svijetu postoje mnoge komunitarne vladavine koji imaju stoljetnu povijest. Nema mnogo spontanosti u obrani zajedničkih dobara u mnogim dijelovima svijeta kada se svakodnevno moraju suočavati s nasiljem, bilo od strane paramilitarnih skupina ili vojske ili pak zaštitarskih tvrtki multinacionalnih kompanija. Očito je kako ovim stvarima ne bi trebali pristupati na dogmatski način. Na lokalnoj razini moguće je vršiti određeni utjecaj na vladu. Međutim, ono što vidimo jest da središnjice u kojima se donose važne odluke sve više i više bivaju udaljene od ljudi. Također smo svjedoci kako pojedine internacionalne strukture moći sve više preuzimaju moć nacionalnih država, kao što je to slučaj s Europskom unijom.
U kontekstu miješanja MMF-a i Svjetske banke u politiku pojedinih država, uglavnom zemalja „trećeg svijeta“, možemo zapravo vidjeti naglo širenje ugovora o slobodnoj trgovini, poput TTP ili pak TTIP (koji srećom još nije potpisan), a koji uspostavljaju direktnu vlast kapitala nad globalnom ekonomijom. Na taj se način stvara mehanizam u kojemu se niti jedna odluka vezana uz ekonomiju ne može donijeti bez odobrenja velikih kompanija, a pri tome je nacionalni suverenitet apsolutno eliminiran. U takvim se uvjetima postavlja pitanje kako biti optimističan u pogledu uspostavljanja lijevih/radikalnih vlada?
Početkom 21. stoljeća val promjena dogodio se u Latinskoj Americi koji je promijenio dotadašnju dominantu paradigmu neoliberalne politike. Veliku ulogu u tome odigrali su novi društveni pokreti koji su zahtijevali društveno-politička i ekonomska prava. To je dovelo do stvaranja tenzija između vladajućih struktura i društvenih pokreta. Smatrate li da se ove tenzije mogu riješiti u smislu promicanja interesa radničke klase u Latinskoj Americi?
Tijekom travnja prošle godine posjetila sam Ekvador gdje sam se sastala s brojnim ženskim i ekološkim udrugama koje su bile gotovo jednoglasne u iznošenju trenutnog stanja. Tako se ljudi u Ekvadoru, između ostalog, pitaju zašto se u Europi i SAD kreira diskurs o Correi (op. prev. trenutni ekvadorski predsjednik) kao radikalnom ljevičaru kada on u potpunosti provodi neoliberalnu politiku. Pri tome navode kako upravo Correa, kao nijedan dosadašnji predsjednik, napada zemlju koja pripada domorodačkom stanovništvu te svakodnevno pokazuje potpuni prijezir prema ženama. Nakon što je došao na predsjedničku poziciju zahvaljujući upravo domorodačkom stanovništvu, odmah je u ustav uveo odredbu prema kojoj priroda ima ista prava kao i ljudi. Isprva se činilo da neće dozvoliti da dođe do eksploatacije nafte, no ubrzo se predomislio, pa tako sada podržava strane investicije u naftne bušotine u parku Yasuni. Stoga ne čudi što je došao u sukob s istim onim domorodačkim stanovnicima koji su ga podupirali tijekom predsjedničke kampanje, a njegova vlada pokazuje prijezir prema pokretima koji dolaze „odozdo“, smatra se autoritarnom i blagonaklona je prema korporativnoj moći. Slična je i politika bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, koji u međunarodnoj politici govori o Pachamama (op. prev. u tradiciji Inka predstavlja koncept zemlje, života, žetve i plodnosti), ali i on, baš kao i Correa, u unutrašnjoj politici provodi uništenje zemlje, šuma i rijeka što vodi ka internom obliku kolonijalizma. Ovo ne znači da ne postoje određene skupine radnika koji možda podupiru njihovu politiku jer ona znači i veću plaću za neke radnike, ali ujedno podrazumijeva i uništavanje životnih uvjeta drugih ljudi. Slično misle i mladi američki radnici koji podupiru iskorištavanje zemlje jer ono generira i njihovu veću zaradu.
Moram reći kako postoji velika diskrepancija u stavovima prema ovim vladama, kako ih predstavljaju radikalni teoretičari u Latinskoj Americi poput Luisa Tapia, Raula Zibechija, Raquela Gutierreza, Silvia Rivere Cusicanquija i drugih, te kako ih vide mnogi ljevičari u SAD-u i Europi.
Možete li nam komentirati nedavne predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama?
Predsjednički izbori u SAD predstavljaju tužnu predstavu, čije se opasne implikacije već osjete, pogotovo ako je točna činjenica da je sada grupa bijelaca koji imaju premoć isplivala na površinu te zapravo dobila legitimitet kroz Trumpove izjave.
Demoralizirajuće je vidjeti kako je dio radničke klase potpao pod Trumpov utjecaj. S druge strane, Clintonica sa vezama na Wall Streetu i s CIA-om te ratnom mašinerijom ne predstavlja alternativu. Ona može igrati na kartu feminizma samo zahvaljujući činjenici da je 70-ih godina došlo do institucionaliziranja feminizma, a sve s ciljem inkorporiranja žena u globalnu ekonomiju kako bi činile jeftinu radnu snagu.
