Ovo nije granica

Jehan Bseiso, palestinska pjesnikinja i humanitarna radnica (Doktori bez granica): "Mediji izvještavaju o premorenosti od izbjeglica i premorenosti od suosjećanja. Ideju da suosjećanje može biti iscrpljeno smatram zastrašujućom. Proganja me izbjeglička kriza, a ona je globalna. Opsjednuta sam u svome radu, slikama tijela koja se hvataju za narančaste prsluke za život, a noću me ne napušta misao kako je sve to slučajno, da se ne radi o meni, o mojoj obitelji. Poezija je sada mjesto sjecišta koje prikazuje eksplozivne izbore za koje sam se odlučila kao humanitarna radnica i autorica."

Ivana Perić 

Jehan Bseiso palestinska je pjesnikinja, humanitarna radnica i aktivistkinja. Poezija joj je objavljivana u Warscapesu, The Funambulistu, The Electronic Intifadi, i Mada Masru. Njena knjiga Sjećam se svog imena (I Remember My Name, 2016) pobjednica je u kretivnoj kategoriji nagrade Palestine Books. Bseiso je i jedna od urednica knjige Making Mirrors, nove antologije za, o i od izbjeglica. Njeni radovi objavljeni su i u antologiji Palestinskog festivala književnosti (Palestine Festival of Literature), pod nazivom This is Not a Border (Bloomsbury Press, 2017).

Bseiso trenutno radi i na vlastitoj zbirci pjesama pod nazivom Conversations Continued, kompilaciji stvarnih, krivo zapamćenih i zaboravljenih razgovora. Od 2008. godine radi za Médecins sans Frontières (Doktore bez granica).

Njen rad utjelovljuje ponos, dostojanstvo, ljubav, otpor i hrabrost izraženu u jednoj rečenici/misli/osjećaju - Ovo nije granica (također naslov antologije Pal Festa). U tom duhu, Ovo nije granica podrazumijeva viziju drugačijeg krajolika sadašnjosti i budućnosti, želju i odlučnost da pišemo vlastite narative u svijetu pasivizacije i objektivizacije. Ovo nije granica znači suprotstavljanje moći i statusu quo, i u konačnici - to je izražavanje ljubavi. S time na umu, Jehan i ja se ponovno susrećemo.

Naš susret nije u kafićima na Hamri u Bejrutu, gdje smo se prvi puta zagrlile, niti je promatranje plavog horizonta koji se proteže oko sićušnih hrvatskih otoka koje obje držimo pod kapcima - već tipkanje mejlova, razdvojene tisućama kilometara - na isti smo način počele pričati prije četiri godine, kada sam je konatktirala prvi put, zaintrigirana njenom poezijom. Pričamo o granicama, ratu, dijaspori, ideji domovine, ljubavi...

Pošli mjesec objavljen je novi plan izgradnje ilegalnih naselja u Izraelu, kojim bi Ramala bila odsječena od Istočnog Jeruzalema.  Novih 1,100  stambenih jedinica bilo bi dodanu naselju Geva Binyamin. U knjizi Palestinian Walks: Notes on a Vanishing Landscape, Raja Shehadeh piše o vječno promjenjivom krajoliku (ideje) Palestine. Što misliš o tom krajoliku koji neprestano izmiče i mijenja se?

Prije nego što sam prvi put posjetila Palestinu 2012. godine, taj krajolik bio mi je emocionalan i imaginaran, poznat i nepoznat. Sada, ako zatvorim oči, mogu vidjeti odlučnost okupacije koja presijeca, lomi i zlostavlja zemlju. Prije samo nekoliko dana, naseljenici su zapalili poljoprivredno zemljište blizu Nablusa i Palestinci su bili spriječeni u pokušaju gašenja, bili su prisiljeni gledati kako im zemlja gori.

Imala sam sreću hodati brdima Ramale s Rajom Shehadehom u svibnju 2016. i 2017. , u sklopu aktivnosti Palestinskog festivala književnosti. Šetali smo s grupom međunarodnih pisaca i umjetnika iz cijelog svijeta, promatrajući upravo to - način na koji okupacija obilježava i transformira zemlju.

Potrebno je još mnogo toga kako bi se uklonila opsjednutost zapanih medija narativom žrtve/superheroja u prikazu žena, ali i muškaraca iz regije

U pjesmi 

Prvi put kada sam čula riječ "dijaspora", bila sam u učionici, a učiteljica je tražila da netko objasni pojam na engleskom i prevede ga na arapski. Nitko se nije javio, ona me prozvala i rekla da bih ja trebala znati što to znači, jer sam Palestinka - Al Shatat. Od tada osjećam čudan afinitet s tom riječju. Za mene je dijaspora sloj državljanstva koji možete odabrati skinuti, kada ste fizički tako daleko, možete odlučiti da se isključite mentalno i emocionalno.

Postoji prašina apatije koja se lako spusti na dijasporu, i ja je volim izazivati; zato p(r)ozivam ljude iz dijaspore u nekim od svojih pjesama, tražeći od njih da se angažiraju, čitaju, slušaju, postavljaju pitanja. Čak i oni koji odlaze voljno, zbog obrazovanja, posla, bolje budućnosti, napuštaju dom i domovinu zauvijek. Palestinska dijaspora se ne može vratiti, to je bit zagovaranja prava povratka.

Povezano s prethodnim pitanjem, upitat ću te ono što se Ghassan Kanafani pita u noveli Returning to Haifa (Povratak u Haifu) – što je uopće domovina?

Za izbjeglice prisiljene pobjeći, domovina je klupko vatre od kojeg bježe što brže mogu. Za druge, rođene i odgojene u izbjegličkim kampovima, domovina je mjesto onkraj sunca, dostupno samo u snovima.

Za mene, "dom" nije fizičko mjesto, to je topao osjećaj koji zrači kroz sve detalje koji život čine vrijednim življenja. Savršena šalica kave ujutro, napravljena s točno odgovarajućom količinom mlijeka, smijeh moje majke, kad držim za ruke muškarca kojeg volim dok avion polijeće. Istina je da se osjećam kod kuće svugdje gdje idem, jer nakon nekog trenutka u životu čovjek nosi sve te detalje sa sobom.

S druge strane, "domovina" je vrlo specifičan oblik na karti, često pogrešno nazvan i pogrešno prikazan. Kao Palestinka koja je rođena, odrasla i živi izvan Palestine, domovina je s druge strane granice. Domovina je pitanje izvođača privatne zaštitarske tvrtke koju je izraelska vlada angažirala na Allenbyjevom mostu, to je pogled na lice moje bake kada govori o narančastim poljima i plavim vodama Gaze. Domovina je svaki put kad kažem "okupirana Palestina" kada netko kaže Izrael, u malim uskim ulicama starog grada u Jeruzalemu.

Jedan kolega mi je jednom rekao da što više putuje i radi sa MSF-om, to više shvaća koliko smo svi isti, unatoč našem inzistiranju na svim pojedinostima koji nas razlikuju. Svi želimo iste stvari; ljubavi, uspjeha, zajedništva, bolje budućnosti, dostojanstva u životu i smrti

Često se pitam kako će moja djeca razumjeti ili doživjeti "domovinu", nije kao da su mene moji roditelji roditelji indoktrinirali, nikad mi nije bilo rečeno niti me se sililo da osjećam išta. Ja sam gravitirala "domovini" u svom pisanju, u osjećaju nepravde koji me vodio, moje srce je putovalo prvo, a zatim je slijedilo tijelo.

Bseiso u Jeruzalemu tijekom Palestinskog festivala književnosti, 2016. Foto: Robert Stothard

Jedna si od autorica čiji su radovi uključeni u antologiju I Remember My Name, zajedno sa Ramzijem Baroudom i Samah Sabawi. Knjiga je prošle godine dobila nagradu u kreativnoj kategoriji nagrade Palestine Book Awards. Kako si se uključila u taj projekt i koliko ti je bitno da su tvoji radovi objavljeni u suradnji s drugim pjesnicima?

I Remember My Name je suštinski projekt dijaspore; svi dolazimo iz Gaze, ali Ramzy živi u SAD-u, Samah živi u Australiji, a ja sam bila u Kairu kad smo počeli razgovarati o antologiji. Urednica Vacy Vlazna i umjetnik David Borrington stavili su svoje srce u projekt i kada je konačno završen svi smo bili tako ponosni. Do danas sam uživo upoznala samo Davida - otišli smo zajedno u London da primimo nagradu u ime Ramzija, Samah i Vacy. Vrlo mi je važno da je moj rad objavljen u tako dobrom društvu, a ponosna sam i na radove koji su objavljeni u antologiji koja obilježava desetljeće Palestinskog festivala književnosti - pod naslovom This is Not a Border (Bloomsbury Press).

Radiš za Liječnike bez granica (Médecins Sans Frontières) već devet godina. Je li teško držati radni ritam paralelno s pisanjem koje ti oduzima sve više vremena i energije? Jednom si divno rekla da ima posla u tvojoj poeziji, i poezije u tvom poslu – je li to ključ uspjeha?

Da! To je moj novi moto: poezija u poslu i posao u poeziji.
Kada sam diplomirala književnost rečeno mi je da imam dva izbora, da pišem ili podučavam. Voljela bih pisati ili predavati puno radno vrijeme, ali za sada sam se odlučila za drugačiji izbor – pridruživši se MSF-u, s kojima radim na mjestima blizu kuće - poput Iraka i Libije, ali i drugdje, Afganistanu, Pakistanu i somalijskoj regiji Etiopije. Kada sam se pridružila MSF-u, zapravo sam skrivala činjenicu da sam pjesnikinja, jer sam htjela biti ozbiljno shvaćena kao humanitarna radnica. Međutim, unatoč svim mojim nastojanjima da izaberem između poezije i MSF-a, ne polazi mi to za rukom nikako.

Postoji prašina apatije koja se lako spusti na dijasporu, i ja je volim izazivati; zato p(r)ozivam ljude iz dijaspore u nekim od svojih pjesama, tražeći od njih da se angažiraju, čitaju, slušaju, postavljaju pitanja

Moje su pjesme o ljubavi i ratu, lomljenju srca i izbjeglicama koji umiru na moru u pokušaju da pobjegnu od siromaštva i sukoba. Poezija je sada mjesto sjecišta koje prikazuje eksplozivne izbore koje za koje sam se odlučila kao humanitarna radnica i autorica.

Kako te rad za MSF promijenio? Postoji li određeni trenutak u posljednjih devet godina koji posebno pamtiš – putovanje negdje, upoznavanje nekoga?

Upoznala sam dvoje ljubavnika u pritvoru prije dvije godine, kriminalizirani su samo zato što su pokušali pobjeći iz rata i siromaštva. Pokušali su više puta otići brodom u Europu, nekoliko su puta uhićeni, ali nastavili su s toliko odlučnosti i nade, to je bilo nevjerojatno. Konačno su uspjeli doći na brod, a on je potonuo, ostavivši jedno živo, a drugo mrtvo. Kad razmišljam o ljubavi, mislim na način na koji su se međusobno gledali u pritvoru, način na koji je on bio zabrinut za nju kad smo je odveli u bolnicu jer je bila bolesna. Nekako mi je to ostao posebno dirljiv susret.

Ljudi moraju shvatiti da ovo nije europska izbjeglička kriza, već kriza koja je pogoršana europskom izbjegličkom politikom. Radi se o globalnoj izbjegličkoj krizi

Jedan kolega mi je jednom rekao da što više putuje i radi sa MSF-om, to više shvaća koliko smo svi isti, unatoč našem inzistiranju na svim pojedinostima koji nas razlikuju. Svi želimo iste stvari; ljubavi, uspjeha, zajedništva, bolje budućnosti, dostojanstva u životu i smrti.

Nigdje kraja bijegu, samo izbjeglice, pišeš. Koliko ti je bitno da odgovoriš na goruća pitanja našeg vremena kroz poeziju – jedno od njih je svakako kriza europske izbjegličke politike?

Mediji izvještavaju o premorenosti od izbjeglica i premorenosti od suosjećanja. Ideju da suosjećanje može biti iscrpljeno smatram zastrašujućom. Provodim puno vremena gledajući činjenice i brojke, čitajući "ljudske priče"; preferiram reći samo "priče", jer je humanost očita, kada počnemo s tim da su izbjeglice "također ljudi", podilazimo anti-izbjegličkoj propagandi, čak i uz najbolje namjere. Poput mnogih ljudi mogu reći da me proganja izbjeglička kriza a ona je globalna. Opsjednuta sam u svome radu, slikama tijela koja se hvataju za narančaste prsluke za život, a noću me ne napušta misao kako je sve to slučajno, da se ne radi o meni, o mojoj obitelji.

Za mene je dijaspora sloj državljanstva koji možete odabrati skinuti, kada ste fizički tako daleko, možete odlučiti da se isključite mentalno i emocionalno

Kao što kažeš, ljudi moraju shvatiti da ovo nije europska izbjeglička kriza, već kriza koja je pogoršana europskom izbjegličkom politikom. Radi se o globalnoj izbjegličkoj krizi. Primjerice, stotine tisuća ljudi bježe od sukoba i gladi u Južnom Sudanu i traže sigurnost u Ugandi. Malo je ljudi svjesnih da Uganda sada broji više od 1,3 milijuna izbjeglica, više od bilo koje zemlje u Europi na vrhuncu "europske izbjegličke krize".

Trenutno živim u Libanonu, zemlji u kojoj je 1 od 4 osobe sirijska izbjeglica, a najmanje 400.000 palestinskih izbjeglica živi u kampovima više od 50 godina - nemoguće je ignorirati izbjegličku krizu i njene političke i ekonomske pokretače.

Bseiso u Kairu, srpanj 2017. Foto: Farid Farid.

Jedna si od urednica knjige Making Mirrors, nove antologije o izbjeglicama, za izbjeglice. U knjizi su radovi izbjeglica i jedna je od rijetkih koja nudi drugačiji narativ, naspram onog standardnog – objektiviziranih, pasivnih izbjeglica. Možeš li reći nešto više o tome?

U planu je ponuditi zbirku poezije, o i od izbjeglica, kojom se povezuju umjetnički glasovi onih koji bježe od nasilja iz Afganistana, Sirije, Palestine, Somalije, Iraka i drugih ratom razorenih zemalja. Uređujem antologiju zajedno s američkom pjesnikinjom i znanstvenicom Becky Thompson, a nadamo se da ćemo u konačnici imati višejezični, interaktivni i kolaborativni volumen pjesama koje će biti objavljene kao knjiga i web stranica.

Među onima čiji je rad uključen u zbirku su istaknute pjesnikinje Naomi Shihab Nye, Zeina Hashim Beck, Zeina Azzam i Hala Alyan. Pristigla nam je i nevjerojatno snažna poezija od pisaca čiji radovi nikad prije nisu objavljivani, na različitim jezicima, a trenutno radimo na održavanju radionica za pisanje kako bismo omogućili stvaranje više poezije iz izbjegličkih zajednica.

Moje su pjesme o ljubavi i ratu, lomljenju srca i izbjeglicama koji umiru na moru u pokušaju da pobjegnu od siromaštva i sukoba. Poezija je sada mjesto sjecišta koje prikazuje eksplozivne izbore koje sam napravila kao humanitarna radnica i pjesnikinja

U jednom od naših razgovora spomenula si kako su žene iz Bliskog istoka i Sjeverne Afrike često prikazane ili kao žrtve ili kao superheroine, a to je prevelik teret. Prošlog mjeseca, libanonski bend Mashrou Leila je objavio spot za novu pjesmu 

Potrebno je još mnogo toga kako bi se uklonila opsjednutost zapanih medija narativom žrtve/superheroja u prikazu žena, ali i muškaraca iz regije. Sada možete dodati i teroriste u taj tlačiteljski okvir tako da se radi o žrtvama/teroristima/superjunacima.

Velika sam obožavateljica Mashrou Leile; njihovu glazbu i tekstove nalazim izvornom, subverzivnom i punom srca i uma. Taj je spot poput dobre poeme, priziva i remeti slike, ideje i priče iz perspektive ekspanzij, uvijek na kraju završite s više. Upravo to volim kod poezije - slobodu tumačenja i igranja.

Sa svojom poezijom posljednjih godina nastupaš diljem svijeta i trenutno radiš na zbirci Conversations Continued, koja je kompilacija stvarnih, pogrešno poslušanih i krivo zapamćenih razgovora. Kakav je taj proces, gdje si s tim pjesmama trenutno?

Podijelila sam pjesme u tri glavna poglavlja; Razgovori Domovina je uglavnom o Palestini i potrazi za domom iznutra i izvana, Razgovori Habibi su o ljubavi, njenoj nužnosti, ali i nemogućnosti ponekad. U Razgovorima Thawra pišem o nadi i očaju u svjetlu tzv. "Arapskog proljeća". Mnogi su dijelovi započeli kao nepotpuna slova, facebook postovi, prekinuti razgovori koji su svi u konačnici destilirani u pjesme.

Preferiram reći samo "priče", jer je humanost očita, kada počnemo s tim da su izbjeglice "također ljudi", podilazimo anti-izbjegličkoj propagandi, čak i uz najbolje namjere

Uvijek slušam ljude koji razgovaraju oko mene, jer me fascinira ono što nazivamo "običnim" korištenjem jezika u razgovoru – nalazim to izvanrednim.

Naposljetku, što trenutno čitaš, možeš li podijeliti neke riječi/misli koje su te inspirirale u posljednje vrijeme?

U svijetu koji kontinuirano dijeli i osvaja našu koncentraciju, u posljednje vrijeme postala sam čitateljica koja ima probleme s posvećenosti i pažljivosti. Zato čitam više od jedne stvari u isto vrijeme. Trenutno sam zadivljena zbirkom pjesama Look Solmaz Sharif; njezino pisanje je na raskrižju između politike i poezije, umjetnosti i života - to je važna zbirka, koju treba proučavati, ne samo čitati. Čitam i ReturnHishama Matara te sam se ponovno vratila zbirci mračnih i sumornih kratkih priča neponovljivog Ghassana Kanafanija.

H-Alter