Nema zdravlja, bez psihičkog zdravlja
Foto: Almir Panjeta/UNICEF
Na koncu, potrebno je razviti svijest o tome da zdravlja nema bez psihičkog zdravlja. Da negativnim odnosom prema nekome ko trpi, uništavamo jedan ljudski život, a time činimo štetu i sebi i društvenoj zajednici. Jer vi imate mnogo produktivnih ljudi koji, kao što se liječe od dijabetesa cijeli život ali su funkcionalni, tako mogu da se liječe i od depresije, bipolarnog afektivnog poremećaja i mase drugih stvari.
Autor: Almir Panjeta
Prim. dr. Ranka Kalinić, dr. med., specijalistica dječije i adolescentne psihijatrije i psihoterapije, niz godina radi u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja Banja Luka pri kojem je formirala prvi kompletan tim za djecu i mlade koji pruža usluge prevencije, dijagnostike, tretmana i liječenja poremećaja u mentalnom zdravlju djece i mladih. Na nedavno održanom Trećem internacionalnom i interdisciplinarnom kongresu dječije i adolescentne psihoterapije “THINK ABOUT YOUth” u Sarajevu govorila je na temu “Tihi poziv u pomoć: Rušenje stigme mentalno-zdravstvenih problema u djece i adolescenata”, u intervjuu za UNICEF govori o važnosti ranog tretmana u liječenju, predrasudama i diskriminaciji djece i mladih s mentalnim poteškoćama, te načinima na koje se možemo i moramo protiv stigme.
Kazali ste u predavanju da 50 posto problema s mentalnim zdravljem počne prije 14. godine. Koliko je za liječenje važno probleme na vrijeme otkriti i započeti s tretmanom, i koliko bi sve to bilo lakše bez stigme?
Od stotinu djece, mladih i adolescenata koji imaju određen problem u mentalnom zdravlju, 80 procenata su problemi koji se daju držati pod kontrolom, izliječiti, restituisati, i da bude potpuno ne samo zdrava, već funkcionalna osoba, član društva, osoba koja je korisna sebi i drugima.
Kod djece je stigma najveći problem za ivremenjenu dijagnostiku, traženje pomoći i započinjanje tretmana. Jer što simptomatologija duže traje, naravno da je i proces liječenja duži.
Spomenuli ste kako su djeca često stigmatizirana u najbližoj okolini, pa čak i od škole koja bi im trebala biti najsigurnije okruženje…
To je posebno strašno, ja dobijem službeni dopis u kojem me pitaju da li je sigurno da dijete s određenim mentalnim smetnjama ide na ekskurziju i da li predstavlja opasnost za drugu djecu. A pri tome sam ušla u svaku osnovnu i srednju školu u Banja Luci, održala više od 450 edukativnih predavanja o fenomenologiji mentalnih poremećaja kod djece i mladih u školskom okruženju, i zašto je škola važna kao saradnik i saveznik u terapiji. I još uvijek pojedinačno “iskoče” tako neki slučajevi koji me iznova šokiraju.
Otkud tolika stigma u najbližoj okolini prema djeci koja se susreću sa određenim mentalnim poteškoćama i kojima je potrebna pomoć?
Psihijatrija kao grana medicine, a posebno dječija psihijatrija, je relativno mlada nauka u odnosu na ostale grane medicine. Iako je zasnovana na činjenicama – biološkim, neurobiološkim, neurohemijskim i neurofiziološkim, ako tačno znamo zašto nastaje koji problem i kako se manifestuje, prema mojoj procjeni još uvijek 70 posto stanovništva, kao i 50 posto zdravstvenih radnika drugih struka, imaju imaginarno mišljenje o psihijatriji. Smatraju da je to zasnovano na nečemu što je neuhvatljivo, nemjerljivo, imaginarno, i što u ljudima u suštini izaziva strah. Kada govorimo o djeci, djeca zapravo nemaju zreo psihološli aparat, i oni i ne bi imali taj strah i osjećaj stigmatizacije, da im se na konkretnom ponašajnom i verbalnom nivou ne kaže “ti si bolestan”, “ti si lud, imaš poremećaj, liječiš se kod psihologa”, i nažalost “ti si nenormalan”, rečenica koju čak i roditelji vrlo često kažu svom djetetu, kad pod navodnicima ne mogu da izađu na kraj sa nekim ponašajnim problemima. Iz tog razloga prvo roditelji jako teško podnose tu povredu mišljenja o sebi, da su savršeni roditelji, da je njihovo dijete savršeno, i oni su skoni stigmatizaciji, a znamo da stigmatizacija vodi u diskriminaciju.
Koliko predrasude doprinose stigmatizaciji?
Predrasude koje mi nosimo generalno kao narod, su predrasude koje smo dobili u najranijem djetinjstvu, od svojih roditelja, što indirektno, što direktno, a oni opet od svojih, i to se prenosi transgeneracijski. Kroz neke najbanalnije neformalne razgovore roditelja i djeteta, roditelj nesvjesno usadi djetetu animozitet i netrpeljivost prema nekome ili nečemu, i to se onda negdje inkorporira u naš misaoni proces i kognitivne kapacitete, i protiv predrasuda se nažalost jako teško borimo. Na ličnom nivou je potrebno jako puno rada na sebi, da te predrasude koje smo dobili u djetinjstvu eliminišemo, ali nije svako spreman da radi na sebi. Danas možemo naći masu informacija i da se edukujemo kako god želimo, ali emocionalna inteligencija, koja je po mom mišljenju važnija od ove opšte, je nešto što nedostaje narodu s ovih prostora. Iako će vam svi reći kako smo mi topli, gostoprimljivi, gostoljubivi, to je sve u redu, ali to je praktično slanje slike koju mi želimo o sebi da pošaljemo. Bazično, kad se suočimo sa tim da treba da se stavimo u tuđu kožu, pogotovo onoga ko je marginalizovan ili slabiji od nas, jako teško ide.
Kako u takvom okruženju promovisati antistigmu?
Moja ideja je da to najviše mogu da rade mladi, i to sam istaknula u predavanju. Da to ide kako peer edukacija, da uključmo djecu i mlade. Dio moje prezentacije su, na primjer, radila dvije djevojke koje su sad srednjoškolke. i koje su bile moje pacijentice. One su se lično suočile sa problemom u osnovnoj školi dok su bile u tretmanu, zamolila sam ih i željela sam da ih uključim i one su to prihvatile objeručke. Mi ne shvatamo koji potencijal imamo u mladima, da su oni zapravo svježeg mozga, svježe energije, i da kroz njih možemo širiti jednu mrežu ljudi koji će postati senzibilisani za osobe koje imaju problema. Zatim razvijanje volonterizma kod mladih, razvijanje saosjećajnosti i vraćanje empatije koju gubimo kod djece, i pri tome koristiti ono što je njima dostupno. Nema više predavanja face to face, jedan na jedan, nego ići preko njihovih sredstava informisanja, preko društvenih mreža. Imamo i influensere, možemo naći nekoga ko će im pričati ono što će lako shvatiti i razumjeti. Ne smije to biti kao prije da im neko drži predavanje od sat i po, to kod djece više ne pali. Nego ciljano, osmišljeno i konkretno. Već imamo neke antistigma programe koji su se pokazali uspješnim u Kanadi gdje se provode već nekoliko godina,
Šta trebamo učiniti lično, a šta kao društvo, da bi se ta slika promijenila?
Prvo promocija i podizanje svijesti. Za početak, roditelji treba da znaju kako da kod svog djeteta prepoznaju ako ima neki problem, i šta im treba “zazvoniti”, jer dijete nekada ne zna verbalizovati kako se osjeća. Trebamo edukovati mlade generacije o osnovama problema koji su dominantni u društvu, i oni će kada budu roditelji to znati. Moramo ljude iz okruženja u kojem živimo i radimo naučiti da znaju kome da se obrate, i kako funkcioniše mreža službi koje su pomažuće. Veliki broj ljudi još uvijek ne zna kome se treba obratiti. Na koncu, potrebno je razviti svijest o tome da zdravlja nema bez psihičkog zdravlja. Da negativnim odnosom prema nekome ko trpi, uništavamo jedan ljudski život, a time činimo štetu i sebi i društvenoj zajednici. Jer vi imate mnogo produktivnih ljudi koji, kao što se liječe od dijabetesa cijeli život ali su funkcionalni, tako mogu da se liječe i od depresije, bipolarnog afektivnog poremećaja i mase drugih stvari.
Kada se povrijedimo, svi posegnemo za hanzaplastom, ali kad imamo psihički problem, ne tražimo pomoć…
Dođe mi veliki broj roditelja s djecom koja razviju tantrume-slaba regulacija emocija, kada dijete burno reaguje ako mu se nešto ne da ili ne dozvoljava, bacaju se po podu ili vrište. Kada ih pitam šta rade u tom momentu, kažu “jao, ubi nas sramota, onda mu to damo brže-bolje samo da se smiri da narod ne gleda”. Potpuno pogrešno. Trebamo krenuti od bazičnih stvari, i koliko god je ta edukacija “isfuran” termin, ali takvo je vrijeme i pokazalo se da zbog ubrzanog tempa života moramo naći način da roditelje učimo prvo da prepoznaju nepoželjne oblike ponašanja i funkcionisanja, a drugo da mudro odmah reaguju. Jer, dosta toga roditelj može i sam da uradi, nekada su roditelji bili glavni terapeuti, ali je jako važno i da shvate kada to prevazilazi njihove roditeljske kompetencije i kada je potrebno da potraže stručnu pomoć za svoje dijete.
Spomenuli ste sramotu koja nekada sprečava ljude da potraže psihološku pomoć, posebno za svoje dijete. Kako u vrijeme kada su na društvenim mrežama “svi savršeni”, ohrabriti djecu i roditelje da bez stida potraže rješenje za problem koji je kao i svi drugi?
Tu je potrebno sistemsko osnaživanje roditelja, ali je potrebno i promijeniti svijest, jer smo proteklih godina doživjeli pad moralnih vrijednosti i inverziju vrijednosnog sistema. Djelimično su krive društvene mreže, djelimično taj nametnuti imperativ brzog uspjeha, bogaćenja i brzog postizanja znanja, napredovanja u karijeri. Jednostavno sve je brzo, i odjednom se sistem vrijednosti toliko urušavao, da je sad jedno dijete koje je prosječan učenik, potpuno nevidljivo u sistemu. A pri tome većina njih ima neki talenat za nešto. S druge strane imate “naduvane petice”, i prije deset godina sam konstatovala kako nešto nije u redu s našim obrazovnim sistemom – nikad više odličnih učenika, a nikad više nepismenih ljudi. Da ne pričamo o funkcionalnom znanju, gdje smo potpuno zakazali. Kao roditelji, kao zrele ličnosti, treba da nas bude stid ako ne znamo način na koji možemo pomoći svom djetetu koje ima problem u mentalnom zdravlju. Ako nas je stid da o tome pričamo, onda zaista treba da se zamislimo koliko smo zreli i gdje smo mi to u 21. vijeku stigli, kao roditelj, nastavnik, učitelj ili bilo koja zrela osoba. Trebamo okrenuti, ne da nas je stid što dijete ima problem, nego da nas je stid ako smo propustili šansu da tražimo pomoć tamo gdje treba da je tražimo.
Može li se ipak reći i da ima pomaka na bolje, u odnosu na neki raniji period?
Radim 26 godina u mentalnom zdravlju, u svakodnevnim sam direktnim kontaktima, i moja je želja i potreba da se zaista involviram u edukaciju okruženja – roditelja, nastavnika, psihiloško-pedagoških službi škola, socijalnih radnika pri Centrima za socijalni rad i ostalih. Kada sam počinjala raditi, to je bilo stravično, s ovog aspekta sad do te mjere da se djetetu koje je imalo određen problem nije dozvoljavalo da pohađa nastavu, ni pristup školi uopšte. Dok sada imamo škole koje su spremne da modifikuju način na koji će prezentovati sadržaj djetetu koje ima poteškoće u mentalnom zdravlju. I gradivo, i način na koji će ga ispitivati, odnosno individualizovan pristup što je veliki iskorak.
