Sadašnji Zagreb je talac netransparentnosti, sustavnog uništavanja, malverzacija, kumovanja ispod stola, namještanja, afera… nastavite niz. Odavno smo trebali nešto učiniti da promijenimo gradsku vlast. Zbog našeg stava ‘ma pusti budale’ sada imamo grad na aparatima. Iskreno se nadam da će lijevo-zelena snaga preuzeti Zagreb i zaliječiti mu rane
Pjevačica grupe Elemental Mirela Priselac Remi široj je publici poznata kao glazbenica benda koji angažirano pjeva o brojnim društvenim temama. Pandemijsko proljeće i ljeto za Remi su donijeli novi album ‘Ilica’ objavljen prije nekoliko mjeseci, ali i njezin književni, pjesnički debi s knjigom ‘Masarykova’.
Nedavno vam je u izdanju VBZ-a izašla prva knjiga pjesama ‘Masarykova’. Nakon više od dvadeset godina pisanja hip-hop lajni i stihova za pjesme Elementala, odlučili ste objaviti knjigu. Tko vas je hrabrio na ovaj čin?
Ideja o ukoričenoj zbirci rodila se prije godinu i pol dana, kad sam počela javno objavljivati poeziju na svojoj Facebook stranici ‘Remi na internetima’. U tom momentu ideja zbirke bila je vrlo apstraktna jer nisam imala jasnu viziju u kojem se pravcu želim razvijati kao pjesnikinja. Pisala sam i objavljivala poprilično feelingaški – ako mi se neka pjesma učinila ‘dovoljno dobrom’, objavila bih je na internetu. S vremenom i brojem pjesama rasli su mi i apetiti. I tu se zbirka počela valjati na horizontu, postajala je opipljivija. Tome su pridonijeli i blagonakloni komentari ispod objavljenih pjesama, ali da bih smogla snage i javila se nakladnicima, trebalo je prvo da se suočim s vlastitim demonima nesigurnosti i straha. Drago mi je da sam se otisnula u ovom novom, nepoznatom pravcu i napustila zonu ugode koju sam si stvorila pisanjem za uglazbljivanje. Poezija i tekstovi za muziku dva su cvijeta iste porodice, ali drukčijeg cvata. Nadam se da čitateljska publika nije alergična na polen.
Nije vrijeme za suptilne geste
Na promociji knjige u klubu Beertija stvorio se popriličan red za potpise, na hrvatskoj pjesničkoj sceni ovakvo što se rijetko viđa. Jeste li svjesni da u književnost ulazite sa statusom celebrityja iz pop-muzike i da književna kritika neće štedjeti vaš prvotisak?
Moram odgovoriti protupitanjem – je li me itko ikad štedio? U svijetu muzike smatrali su nas manje vrijednim žanristima zbog pripadnosti rapu koji nam je bio ishodišna točka. Čime god sam se bavila, od aktivizma do prevođenja, nisam bila zakriljena. Zašto bi s književnom kritikom bilo drukčije? Preuzela sam identitet pjesnikinje znajući kakve su ‘migracije’ na književnoj sceni koja je malena, hermetična i klikaška. Kao i muzička. Kao i slikarska, dizajnerska ili novinarska. To odgovara navikama malog naroda, malog mista, zar ne? Zato smatram da bez otvaranja prema zemljama bivše Jugoslavije nema nikome od nas ni kruha ni dalekosežnijeg uspjeha, a pod ruku s time ni dobrodošle konstruktivne, pa tako i bespoštedne, kritike.
Knjiga je podijeljena u cikluse koji nose imena po mikrolokacijama u centru Zagreba: od Trga maršala Tita, čime suptilno podvlačite ideološku pripadnost ljevici, do zaključnog ‘izlaza na Teslinu’. Zbog čega je ovaj prostor za vas toliko važan?
Ništa nije suptilno u mom imenovanju prvog poglavlja zbirke ‘Od Trga maršala Tita’, kao što ništa suptilno nije bilo u desničarskom likovanju prilikom skidanja table na tom trgu kod HNK-a. Moj je potez bio planiran i ciljan, s provokacijom i srednjim prstom u zraku. Baš kao i pjesma ‘Septembar’ koju sam napisala na ćirilici i uvrstila u zbirku. Nije više vrijeme za suptilne geste u našem javnom prostoru, zbog povampirene desnice koja ne pita nego gazi sve pred sobom. Vrijeme lijeve pristojnosti i šutnje je prošlo.
Masarykova je ulica utkana u moje odrastanje, ali je i iznimno bitna na kulturnoj mapi Zagreba zbog novog vala i svega što se događalo na potezu Kavkaz, Zvečka, Blato. Premda novi val nije bio moje vrijeme, duboko ga osjećam zbog kulturnog nasljeđa – ono nama, novim generacijama, nije teret nego temelj koji, ako poželimo, možemo romantizirati i umatati u ružičasto.
Pjesme su uglavnom obilježene potragom za ljubavlju i intimom, partnerstvom, a lirski subjekt u njima sebe portretira kao ranjivu, ali prkosnu mladu ženu koja odbija poštovati društvene norme. U pitanju je ispovjedno-angažirana poezija. Na koji je način nastala i dobivala krajnji oblik?
U svakodnevnom životu konstantno se preispitujem, što mi pomaže da ne zabrazdim i ostanem pa, reći ću, normalna. Ali kad pišem ili komponiram, odvajam se od racionalnog i prepuštam se unutarnjem kompasu. On nije analitičan ili sistematičan – on je ‘neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar’. Rijetko kad iščitavam pjesme više puta. Nisam od onih koji mjesecima bruse dva stiha. Poezija je naelektrizirani trenutak. Napišem je i ne žalim niti se osvrćem. Pala karta. Želim sirovost, neposrednost, stih bez kalkulacije – svoje se emocionalne golotinje ne sramim. Prvu selekciju pjesama koje ću uvrstiti u zbirku obavila sam čitajući pjesme onim zlim unutarnjim glasom koji ti govori da ništa ne valja. Kad sam njemu izbila adute iz ruku i ušutkala ga, uređivanju je pristupio Marko Pogačar za VBZ i hladne glave uvukao se u tkivo zbirke, pomažući mi odraditi finalnu selekciju.
Novi album ‘Ilica’ pustili ste van bez do sada uobičajenih PR strategija i najava, na Bandcampu i YouTubeu, kao i prethodni album u izdanju vaše izdavačke kuće 383 Records. Čime je potaknuta ovakva odluka, u svakom smislu suprotna svim zakonima tržišta?
CD je odavno otplesao svoj posljednji ples. Vinil je još jedina fizička forma vrijedna spomena i izrade, no vijest o novom vinilu interesantna je najviše samom bendu, pa onda šačici najzagriženijih obožavatelja i muzičkim kužerima. Ako želiš doprijeti do šire publike, prisutnost na digitalnim platformama je apsolutno nužna. No s obzirom na to da velike digitalne platforme muzičarima – paradoksalno, ali očekivano kapitalistički – ostavljaju mrvice od streaminga, odlučili smo se za Bandcamp gdje kao stvaraoci sadržaja ipak dobivamo veći postotak od prodaje i streama. Kroz djelovanje u muzičkim udrugama nastojim osvijestiti o ovoj nepravdi na polju digitalne prodaje muzike, jer o njoj često ni sami umjetnici nemaju previše znanja. Digitalne platforme, kao i većina velikih diskografa, prema muzičarima imaju robovlasnički odnos – lišavaju nas svih prava, uzimaju ono što nikako ne bi smjeli, dijelom i zbog našeg neznanja. Koristim vlastiti primjer i primjer Elementala da na to uputim i promijenim stvari.
Elemental posljednjih godina postavlja vlastita pravila kad je riječ o funkcioniranju benda i izdavanju albuma jer ste posao oko izdavaštva i koncertiranja prebacili potpuno u vlastitu firmu – izdavačku kuću. Sami donosite važne odluke za bend. Što je prednost, a što otegotna okolnost ovakvog samoupravljačkog, zadrugarskog pristupa prema glazbi?
Prednost je zadržavanje svih prava – autorskih, izvođačkih i fonogramskih – koja nisu velika, ali nisu ni zanemariva. Prednost je autonomija pri odlukama o kreativnom sadržaju, od selekcije pjesama do omota albuma ili spota. Sve financiramo sami jer ulažemo novac zarađen na pozornicama, ali onda i sav profit zadržavamo za sebe, bez dodatnih ‘gladnih usta’ diskografa koji bi parazitirali na našem radu i kreativnosti. Otegotna okolnost je borba s birokracijom koja se pojavljuje na početku procesa registracije umjetničke organizacije. Srećom, birokratski procesi su mehanički i repetitivni pa ih se brzo savlada.
Živi i pusti živjeti
U naslovnoj pjesmi albuma vi i Shot pjevate o najzagrebačkijoj gradskoj ulici, Ilici. Ta je pjesma ljubavno pismo gradu koji nije samo kulisa naših egzistencija, vi ga opjevavate kao živo tkivo koje čuje, osjeća i pamti sve ono što se u njemu događa. Ali to je tkivo gotovo do neprepoznatljivosti izmrcvareno kapitalom. Kako vratiti naše gradove zajednici, ljudima?
Pjesma ‘Ilica’, kao i istoimeni album, jest autentično zagrebački toponim, ali smo mu htjeli oduzeti čvrstu geografsku odrednicu. Ilica je metafora za gradsku žilu kucavicu bilo koje urbane sredine – u videu koji prati pjesmu izmjenjuju se, namjerno izmiješani, prizori iz Ilice i Knez Mihailove baš kako bismo se poigrali poznatim nam lokacijama i percepcijom istih, ali i kako bismo dali do znanja da za nas ne postoji prostor ‘naših’ i ‘njihovih’. Kroz umjetničko djelovanje spajamo prostore među kojima se fabricira jaz, zbog političkih interesa, a koji su već odavno siti podjela i mržnje. Ovo nisu moje ‘utopijske maštarije’ nego stvarno stanje s terena – sviramo u svim republikama regije gdje nas dočekuju mladi ljudi koji ne vide granice. Spaja nas svjetonazor ‘živi i pusti živjeti’, koji smo preslikali na sve druge Ilice u regiji: Marmontovu, Ferhadiju, Knez Mihailovu…
Personificirali smo Ilicu kako bismo natjerali slušatelje da budu emocionalno involvirani: suho nabrajanje toponima u ljudima ne izaziva reakciju, ali osobna dogodovština s gradske ulice – itekako. I upravo ćemo tako gradove vratiti ljudima i zajednici – dajući im do znanja da grad nije skup građevina nego živi ekosustav naših priča. Konkretno, kad osjetimo grad kao živo biće, kad nam bude dovoljno stalo do stabla magnolije, parka ili sugrađana na periferiji, tad ćemo biti Grad. Iznimno je bitno da smo solidarni jedni prema drugima – bilo da je riječ o obrani parka na Savici ili obnovi zgrada u potresom razrušenom centru Zagreba. Na regionalnoj razini svjedoci smo urbanicida – vlasti koriste prilike za osnaživanje nacionalnog sentimenta kroz prinudno mijenjanje naziva ulica. U Zagrebu je najnasilnije ‘smaknut’ Trg maršala Tita i sve ulice koje podsjećaju na Jugoslaviju, a u Beogradu trenutno traje proces mijenjanja svih naziva koji žuljaju autoritarni Vučićev režim. Moja knjiga počinje citatom Saše Šimprage koji kaže: ‘Širina kulture jedne zemlje ili sredine može se mjeriti i po broju ‘tuđih’ mrtvaca kojima u čast gradske ulice nose ime, a koji upravo zbog svoje univerzalne veličine postaju ne manje i naši.’ Ako je Šimpraga u pravu, onda je širina kulture i Zagreba i Beograda opasno sužena.
Devastiran lošim upravljanjem, izranjavan prirodnim i društvenim nepogodama, Zagreb u 2020. proživljava svoje najteže mjesece u posljednjih nekoliko desetljeća. Vjera u bolje zagrebačko i hrvatsko sutra pomalja se iz novih zeleno-lijevih politika koje svakim danom jačaju. Čemu se nadate i kakvu budućnost Zagreba želite?
Htjela bih živjeti u slobodnom gradu. Ovaj sadašnji Zagreb je talac netransparentnosti, sustavnog uništavanja, malverzacija, kumovanja ispod stola, namještanja, afera… nastavite niz. Ne lišavam se vlastite odgovornosti – odavno smo trebali nešto učiniti da promijenimo gradsku vlast. Zbog našeg stava ‘ma pusti budale’ sada imamo grad na aparatima. Iskreno se nadam da će nova lijevo-zelena snaga preuzeti Zagreb i zaliječiti mu rane. Bit će to dugotrajan i težak proces s obzirom na ispražnjenu gradsku blagajnu, no vjerujem u ljude koji su se kalili na terenu, koji poznaju svaku gradsku bužu i imaju viziju što i kako učiniti. Sretna sam jer imam osjećaj da se politička klima u Zagrebu napokon mijenja, a dokaz za to nalazim u uspjehu Možemo! na nedavnim parlamentarnim izborima. Znate, uvijek se čekaju neki ‘mlađi i pametniji’ da poprave stvari… Mislim da ih napokon imamo.
Razgovarala: Antonela Marušić - Novosti
