Mi smo uvijek bili bend kojem možete pobjeći od svojih svakodnevnih briga i problema, kojem se možete prepustiti i s kojim se možete opustiti. To nam je bio cilj. Kada nas ljudi dođu gledati na koncert, želimo utjecati na njih ali ne nekakvim scenskim spektaklom s velikim video ekranima poput mnogih današnjih DJ-eva ili nekakvim scenskih efektima
Čak 70 izvođača nastupit će na sedam pozornica u umaškom turističkom kompleksu 25. do 28. svibnja u sklopu Exitovog najmlađeg brata – Sea Star festivala.
Predvode ih renomirana imena svjetske i regionalne glazbene scene poput The Prodigyja, Dubioze Kolektiva, Urbana & 4, Fatboy Slima i Paula Kalkbrennera. The Prodigy su na Exitu prvi put nastupali 2009. na Petrovaradinskoj tvrđavi, a njihov radni dolazak u Istru nešto je što su njihovi štovatelji prije 20-ak godina mogli samo sanjati kada su autobusima, automobilima i autostopom krenuli put Ljubljane na njihov veliki koncert u hali Tivoli. Upravo smo sa sjećanjima na te davne dojmove otvorili intervju s legendarnim Liamom Howlettom, suosnivačem i tekstopiscem ovog fenomena elektroničke glazbe.
Trodimenzionalnost glazbe
Prošlo je gotovo 20 godina otkako su vaši obožavatelji iz Hrvatske dobili prvi put priliku pogledati vas uživo u Ljubljani. Bilo je očito da je vaša glazba uspjela okupiti na jednom mjestu ljude jako različitih generacija, ali i glazbenih ukusa. Jeste li još u počecima bili svjesni što se događa s vašom glazbom i koliki utjecaj ona ima na veliki broj ljudi, pa i na samu glazbu?
– Jesmo, oduvijek smo bili svjesni toga na koji način živi naša glazba i mislim da je jako važno za bendove da budu svjesni toga što njihova muzika čini. Budući da oduvijek i često sviramo uživo, vidimo direktan utjecaj naše glazbe na ljude i to je zapravo jedini pravi način da vidiš jesi li ili nisi nešto dobro napravio. Poanta glazbe nije »dignuti« pjesmu na internet i gledati koliko lajkova je prikupila. To je glupost i laž. Bit je vidjeti na licima u publici kako se tvoja glazba odražava na njih, želimo im biti toliko blizu da im vidimo lica i oči, tada ti je tek sve jasno.
Vaša glazba kao da je skladana upravo za žive svirke. Je li to točno i prolaze li te pjesme onda različite improvizacije i varijacije tijekom tih live nastupa?
– Gdje će sve ljudi slušati našu glazbu, uopće me ne zanima, jer za nas naša glazba postaje živa tek onda kada ju izvodimo na bini. E, tada onda postaje trodimenzionalna i za takav je život stvorena. Skladana je s ciljem da napadne ljudske umove i osjetila, da ih prožme. Naravno, tijekom svih tih godina nastupanja uživo, mnoge pjesme na koncertima dobivaju nešto drugačije varijacije od verzija na studijskim albumima, to je sasvim normalno, ali nikada ne radimo prevelika odstupanja. Osobno volim održavati čak i starije pjesme na životu na taj način da se one neprestano razvijaju, dodajući im nove zvukove i aranžmane. Time one ostaju i nama i publici svježe i drage.
Publika se na vašim koncertima osjeća kao dio benda, kao da su svi skupa jedna velika prijateljska ekipa koja ima svoj tulum i dobro se zabavlja...
– Naravno. Tako i treba biti. Mi smo uvijek bili bend kojem možete pobjeći od svojih svakodnevnih briga i problema, kojem se možete prepustiti i s kojim se možete opustiti. To nam je bio cilj. Kada nas ljudi dođu gledati na koncert, želimo utjecati na njih ali ne nekakvim scenskim spektaklom s velikim video ekranima poput mnogih današnjih DJ-eva ili nekakvim scenskih efektima, to s.... nije za nas. Naša glazba mora biti atrakcija, mi želimo da ona bude na prvom mjestu, da očuvamo onaj sirovi način muziciranja, razumijete, »old school«.
Zaposlene uši
Kako se osjećate danas kada svirate uživo i vidite među svojom publikom starije fanove koji danas na koncerte Prodigy možda dovode svoju djecu?
– To nam je super. To se nimalo ne razlikuje od doba kada smo Keith i ja odlazili na rave partyje devedesetih i bili u šarolikoj publici jako mladih ali i nešto starijih ljudi. Dobro se sjećam kako je bio lijep osjećaj na jednom takvom koncertu vidjeti jednu gospođu od njenih 70-ak godina koju sam viđao na dosta rave koncerata. To ti izmami osmijeh blaženstva na lice. Na kraju krajeva, pravi buntovnici nikad ne ostare. I ne trebaju ostarjeti i čamiti kući nego dolaziti na koncerte i uživati u ritmovima i glazbi.
Kad ste se tek pojavili na sceni, iako je vašom glazbom dominirao elektronički zvuk, mnogi su pokušavali definirati točnu vrstu glazbe koju stvarate, pa su je svakako nazivali, posebice jer se Prodigy slušao od rave do punk/rock klubova. Kako biste vi opisali svoju glazbu?
– Pa, iako se i to govori za nas, mi se ne smatramo pionirima »big beat« žanra, jer smatram da su to bili Chemical Brothers, iako smo mi bili na toj sceni prije njih, još od samog nastanka originalne londonske rave scene. U to vrijeme kada je nastao Prodigy, glazbena scena je doživjela pravi mali boom i svojevrsnu revoluciju raznih mješavina glazbenih žanrova, što je bilo dobro jer je glazba povezivala različite ljude. Vidite, kada stvaram glazbu, ne razmišljam o tome kojem žanru ona pripada niti gdje bih to sad smjestio, niti želim to raditi. Kada mi se nešto pojavi u glavi, to me ili ponese ili ne, ne želim se u tom trenutku a ni kasnije zamarati time što smo mi i što radimo, to neka novinari gube vrijeme analizirajući. Sve što ja znam i želim raditi je potruditi se napraviti glazbu koja uzbuđuje uši i rasplamsava dušu kada ju netko čuje iz zvučnika.
Na svim vašim albumima mogu se čuti utjecaji različitih zvukova svjetske glazbe, pa je tako publika na u pjesmi »Medicine« prepoznala i zvukove srpske tradicijske glazbe. Je li to točno?
– Zapravo se radi o utjecaju tradicijske turske i bugarske glazbe, no vjerojatno ima nekih odjeka te glazbe na ovim prostorima, pa se zato može činiti nekome da je tako kako kažete. Privatno slušam sve vrste muzike, moje su uši neprestano zaposlene i upijaju dosta toga što čuju. Jednostavno sam oduvijek pronalazio nekakvu magiju u zvukovima i tonovima glazbe koja se svira u drugim zemljama, posebice u ovim istočnim. Neka glazba s tih područja kao da nosi neku čaroliju u sebi. Jednako tako mi se sviđa i starija indijska glazba iz ’60-ih i ’70-ih, koja je također utjecala na mene, što se može prepoznati u nekim mojim pjesmama, ali općenito se u našem zvuku može prepoznati dosta inspiracije koja je stigla s tih područja.
Vidimo se u Umagu
Jeste li možda upoznati s bendovima s našeg područja s kojima ćete svirati na Sea Star festivalu?
– Iskreno, nisam. Bendove biraju organizatori takvih evenata, mi nemamo utjecaj na to, ali se zato uvijek rado potrudim poslušati te druge bendove koji sudjeluju u šou i vidjeti kako oni zvuče. Siguran sam da će to biti odlična zabava, i zato – vidimo se u Umagu.
