Sediš u školskoj klupi, profesorka nevoljno i sasvim nenadahnuto govori o Petrarki, a ti neprestano bacaš pogled na sat i u sebi računaš koliko još ima do kraja ove svakodnevne školske agonije. Odlaziš na fakultet, a tamo te čeka profesor koji nema razumevanje za tvoju nefokusiranost prilikom čitanja srednjovekovnih spevova. Listaš novine i u roku od dve sekunde odlučuješ da te ne interesuje intervju s dobitnom Brankove nagrade, te furiozno nastavljaš dalje ka horoskopu, sportu i zabavi.
Foto: Marko Risović / Kamerades
Sediš u školskoj klupi, profesorka nevoljno i sasvim nenadahnuto govori o Petrarki, a ti neprestano bacaš pogled na sat i u sebi računaš koliko još ima do kraja ove svakodnevne školske agonije. Odlaziš na fakultet, a tamo te čeka profesor koji nema razumevanje za tvoju nefokusiranost prilikom čitanja srednjovekovnih spevova. Listaš novine i u roku od dve sekunde odlučuješ da te ne interesuje intervju s dobitnom Brankove nagrade, te furiozno nastavljaš dalje ka horoskopu, sportu i zabavi. Sediš ispred TV-a, na kome neki dosadnjikavi ljudi govore kako književnost ne sme biti rob dnevne politike i kako je strašno što sve manje i manje ljudi čita. Prilaziš kiosku i odlučuješ da za 599 dinara kupiš roman obmotan belom trakom na kojoj piše „NIN-ova nagrada za književnost“. Ulaziš na portal Mašina i, mada te više interesuju praktičniji sadržaji koji bi se bavili borbom za javna dobra ili analizom štetnih zakona, odlučiš da ipak daš šansu tekstu pod dosadnjikavo dugim naslovom „Kako se sve bori književnost i kako se sve bori za književnost“.
Zaista, ovo su tek neki od prostora unutar javne sfere kroz koje se na ovaj ili onaj način oblikuje dominantan diskurs o književnosti. Iako se čini da je u dobrom delu te javne sfere prihvaćena nadideološka pozicija, po kojoj se književnosti prilazi pre svega kao umetnosti koja figurira tobože iznad direktnog političkog angažmana, u ovom tekstu – ako ste i dalje s nama, dragi čitaoci ‒ pre svega će nas zanimati polja kroz koja bi se mogla ponuditi drugačija i politički progresivnija tumačenja književnosti i njene uloge u društvu.
Polja na koja pre svega želimo da ukažemo jesu polje visokog obrazovanje, aktivizma i novinarstva, te su, u skladu s tim, naši sagovornici Ana Kolarić (docentkinja na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu), Nora Verde (književnica, novinarka i aktivistkinja) i Jerko Bakotin (novinar i pisac).
Ana Kolarić:
Razgovori o književnosti trebalo bi da se dešavaju u javnom prostoru
Ako bismo pomalo pojednostavili stvari, mogli bismo reći da je u javnom prostoru dominantna predstava o književnosti kao o „duhovno uzvišenoj“ delatnosti (sasvim svejedno da li je ta „uzvišenost” posledica fantazma o izmišljenoj individui ili izmišljenoj zajednici), koja je uvek iznad političkog. Međutim, upravo se tako književnost pretvara u još jedan aparat koji služi održavanju hegemonih narativa. U kojoj meri je pristup književnosti u okviru obrazovnih instituacija odgovoran za ovakvu sliku o njoj?
Čini mi se da je u ovom pitanju ključna sintagma „pristup književnosti“ ili „predstava o književnosti“. Teško da bismo „književnost“ okarakterisali kao inherentno apolitičnu. Naprotiv, književna dela – eksplicitno ili implicitno – govore o idejama, vrednostima, konfliktima između junaka i „sveta“, suprotstavljenim pogledima na svet... Samim tim, književnost može da pruži čitaocima/studentima mogućnost da kroz likove žive neki drugi život, razumeju neki drugi i drugačiji istorijski i društveni kontekst, razmišljaju o situacijama u kojima likovi prave određene izbore, posebno kada to dovodi u pitanje čitateljkin osećaj za moralno. Jedna linija kritičara i filozofa tvrdila bi da se na ovaj način „vežbaju“ empatija, razumevanje drugog i drugačijeg, te život u zajednici. Dalje, književnost može i sasvim otvoreno da ispituje temelje društava u kojima živimo, da kritikuje nacionalizam, nasilje, diskriminaciju... U tom smislu, dovoljno je da se podsetimo romana i eseja Dubravke Ugrešić, ili pak nekih priča Roberta Perišića.
S druge strane, studirati književnost znači ići na predavanja petnaestak predavača, na obavezne i izborne predmete. Svaki predmet podrazumeva spisak dela (književnih i kritičkih/teorijskih). Međutim, sâm pristup delima je lična odluka, ali i odgovornost, predavača. Razume se, svaki pristup književnosti određen je i našim političkim uverenjima. Nevolja je ako se to studentima ne kaže na prvom času. Uz tek poneku ogradu, rekla bih da svaki pristup književnosti može biti na svoj način intelektualno zanimljiv i izazovan, te da je pravi problem u pristupu nastavi književnosti, odnosno pedagogiji. Sve dok predavač najveći deo vremena isključivo predaje, a studenti najveći deo vremena isključivo zapisuju, male su šanse za tumačenje i promišljanje književnosti, kao i društva. Za to je neophodan razgovor.
Da li je važno književne tekstove čitati unutar političkog konteksta? Drugim rečima, šta nam, recimo, o shvatanju književnosti na fakultetu govori da studenti i studentkinje književnosti uglavnom nemaju šansu da steknu dovoljno znanja iz čitavog niza humanističkih oblasti koje bi im pomogle da kontekstualizuju dela kojima se bave?
Pošto sam na prvo pitanje odgovorila s predavačke pozicije, nastaviću da odgovaram na taj način. Ako književnost govori o idejama, vrednostima, svetonazorima, teško da je možemo čitati „u vakuumu“, isključivo zbog ritma i stila, na primer. Najbolje je da dam konkretan primer. Recimo, Džojsov Portret umetnika u mladosti predstavlja obaveznu lektiru za studente četvrte godine. Jedna od Džojsovih „tehnika“ jeste ponavljanje, to jest variranje motiva u različitim kontekstima, čime jedan isti motiv zadobija novo značenje. Na taj način ostvaruje se ritam u narativu. Međutim, isto tako česta upotreba, recimo, reči „slonovača“ u različitim situacijama u romanu upućuje na religiju, seksualnost, imperijalizam odnosno kolonijalizam. Jedan kritički tekst koji se bavi jezikom, nacionalizmom i kolonijalizmom u Portretu... dovoljan je da pokrene razgovor u toku koga bi nužno morali da se objasne pojmovi koji nisu u strogom smislu književnoteorijski, poput identiteta i kulturnog nacionalizma, kao i ideje kojima se bave postkolonijalne studije: odnos Zapada i ostalih, načini na koji su imperije koristile obrazovne i kulturne diskurse (prosvećivanje neobrazovnih, divljih...) kako bi prikrile ekonomsku eksploataciju itd. Drugim rečima, brojni su teoretičari i kritičari književnosti koji su se odlučili za inherentno političke/ideološke i interdisciplinarne pristupe, poput feminističke teorije i kritike, postkolonijalne teorije i kritike, studija kulture. Pitanje je u kojoj su meri baš ti autori zastupljeni u kurikulumu na studijama književnosti.
Šta bi nekome ko se interesuje da na ma koji način politički interveniše u javnom prostoru čitanje fikcije i njeno razumevanje moglo da ponudi što će ga učiniti kompetentnijim i kompletnijim u tom delovanju?
Jasno je da je čitanje književnosti veoma ličan i privatan čin: sedite – idealno sami – u sobi i čitate. Prvo, iako vrlo pojednostavljeno, potrebno je da imate vremena, znanja i novca za to. Vremena, jer čitanje zahteva „čistu glavu“ (teško je čitati zahtevan roman posle 8‒12 sati ozbiljnog rada); znanja, jer treba izabrati dobru knjigu, onu koja može da učini da posle čitanja nismo ista osoba (tu knjigu može neko i da nam preporuči, što podrazumeva da poznajemo ljude koji čitaju); novca, jer nam egzistencijalna sigurnost omogućava slobodno vreme (treba, naravno, i kupiti knjigu ili se učlaniti u biblioteku). Drugo, možda i važnije, čitanje knjiga, baš kao i gledanje filmova i predstava, traži razgovor i razmenu mišljenja. Svojevremeno sam čitala intervju sa urednicom izdavačke kuće The Feminist Press. Između ostalog, pitali su je zašto jedna izdavačka kuća organizuje konferencije i panele. U svetlu tvog pitanja, njen odgovor čini mi se ubedljivim, pa ću ga ovde parafrazirati: knjige su „mali paketi ideja“, otuda dolazi njihova snaga i zato je neophodno predstaviti te ideje; dok je čitanje individualni čin, događaji poput konferencija i panela su grupni, komunalni činovi koji omogućavaju razgovor o već objavljenim knjigama, ali i vode novim knjigama.
Drugim rečima, razgovori o književnosti treba da se odvijaju u javnom prostoru. Meni se čini da ti razgovori treba da se bave „idejama“ umesto hvalospevima učesnica i učesnika razgovora i autorkinim/autorovim čitanjem pesama ili, još gore, delova proznih tekstova malobrojnoj publici.
Nora Verde:
Dovraga sa strahom od politički angažirane književnosti
Foto: Ana Opalić
Osim književnošću, vi se paralelno bavite i feminističkim odnosno LGBT aktivizmom. Možemo li reći da su ta dva načina bavljenja društvenom stvarnošću – književni i aktivistički – međusobno komplementarna, i u kakvom odnosu oni stoje?
Sjećam se vremena kada sam bila zaposlena u mainstream medijima kao novinarka. Godine sam provela pišući u dnevnim novinama ono što bi mi šefovi, najčešće muškarci, naručili. Nekada je bilo ugodno i nalazili smo se na srodnim novinarskim linijama, ali kako je vrijeme teklo u susret dvehiljaditim, sve češće bila sam u poziciji najamne radnice koja svojim tekstovima štiti kapital vlasnika medija u kojemu radi. S vremenom je taj angažman u mene polučio tolike frustracije, da sam se (nakon dulje pauze) ponovno morala početi baviti književnošću kako bih samoj sebi izborila bar malo slobode izražavanja. Utoliko je moj nekadašnji posao „zaslužan” za moje kasnije okretanje književnosti, kao nekakvoj poluzi ili alatu otpora.
Ono što je važno reći je da sam posljednjih pet godina uspjela u vlastitom naumu da živim od pisanja književnosti i tekstova u neprofitnim, mahom feminističkim i kvir, nezavisnim medijima. Kad kažem „nezavisnim”, ne mislim da njihova proizvodnja ne zavisi ni od koga, naime – zavisi od sredstava koje država ulaže u neprofitne medije. Rečeno razdoblje učinilo me sretnom i funkcionalnom radnicom jer sam praktično spoznala da književni i aktivistički angažman surađuju, komplementarni su. Društvena pravednost za koju se pokušavam boriti pišući tekstove na portalima poput Vox Feminae ista je ona koju zagovaram i u svom književnom tekstu. Konkretnije: ne mogu pisati ni poeziju ni prozu koja zanemaruje posttranzicionu stvarnost u kojoj živim. Moja književnost odražava moju klasnu pripadnost i otpor. U dijelu moje proze nekada se vidi ta novinarska lupa gledanja na stvari, očito je da tu osobinu svjesno/nesvjesno pridajem nekim svojim protagonisticama. Važno je da osvijestim kada takvo što priči pristaje, a kada je samo došlo do prebrzog transfera iz novinarke u spisateljicu.
U javnom govoru o angažovanim književnim tekstovima često se stvara taj narativ o „strahu da tekst ne postane pamflet”. Da li je taj strah samo stvar zabrinutosti o estetskom kvalitetu teksta, ili je to jedan od mehanizama da se književnim kanalima (kritika, akademsko izučavanje književnosti i sl.) u suštini depolitizuje razgovor o književnosti?
Imala sam, i povremeno još uvijek imam, taj strah o kojemu govorite. Usadili su mi ga pronositelji književne izvrsnosti i apologeti visokog stila, pa mi je ruka nad tipkovnicom često znala zadrhtati pri pomisli na tu prijetnju. Tada bih se upitala što to radim, zašto tako otvoreno u svom pismu manifestiram potrebu za društvenim i političkim angažmanom, kako se od toga odviknuti i je li taj strah nešto što me doista treba mučiti.
Ali kad malo razmislim, pamflet također može biti umjetnički vrijedan i funkcionalan oblik književnog teksta. Dovraga više s tim strahom od politički angažirane književnosti, kao ne smije se na tekstu vidjeti znoj od presnažnog angažmana, kažu – to nije estetski prihvatljivo. Mnogo je književnih kritičara i teoretičara koji smatraju da će previše uronjenosti u angažman usmrdjeti književnost, poružniti je. Pa nam se savjetuje da malo dezodoriramo te svoje poetike, napudramo ovu grozomornu stvarnost nekim magičnim, fantastičkim poetikama koje se oslanjaju na identitatarne politike, distopije ili tko zna što već. Naravno da se slažem da društveno i/ili politički angažirana književnost ne mora sama po sebi biti uspjela, ako onaj ili ona koji koriste ideološki/politički/zagovarački materijal ne poštuju logiku i pravila književnog teksta, no čini se da u regiji imamo premalo doista angažirane litrerature, da bismo je brinući o tome – potkopali strahom. Za mene osobno nema ništa bolje od dobre, politički angažirane lirike, proze, eseja. Ako i deset puta zeznemo, za nadati se je da ćemo onaj jedanaesti iznjedriti nešto što za čitatelja ili čitateljicu nije samo puka zabava ili eskapistički izlet.
U poslednjih par godina možemo govoriti o novom talasu autorki u Hrvatskoj, koje na različite načine insisitiraju, osim na feminističkoj, i na klasnoj perspektivi u obrađivanju društvene stvarnosti. U kojoj meri se shvatate kao deo tog talasa i koliko vam je važno da u svoj tekstualni angažman integrišete i feminističke i leve političke narative?
Kad god čujem sintagmu „val autorica” nešto me štrecne u rebrima, s lijeve strane. Ako je doista u pitanju „val”, znači li to da će se uskoro desiti nešto veliko i značajno na književnom polju? Treba se pitati koga i što će zapljusnuti taj „val”, i zašto ga uopće stavljati pod navodnike? Istina je da posljednjih godina regionalne autorice u većoj mjeri pišu i objavljuju, njihov rad prate kritika i periodika, portali, mediji, no njihov je utjecaj u književnom polju kad je riječ o nagradama i priznanjima još uvijek relativno skroman.
Priznajem da mi je važno da u tekst integriram lijeve i feminističke narative. U teorijskom polju imamo autora i autorica koji se tim pristupima bave analitički svježe i dosljedno, ali na polju književnih praksi još nam uvijek nedostaje takvih perspektiva. Život nam je svima prožet radom i ekonomijom, (ne)radni odnosi određuju gotovo sve vidove ljudskog postojanja, zato je za mene u književnosti nemoguće pobjeći od takve prizme. Usto, dio priča u svojoj novoj knjizi „O ljubavi, batinama i revoluciji” napisala sam pod utjecajem tema ženskog rada, (ne)zaposlenosti, neimaštine koje se prepliću s temama aktivizma i otpora društvenom i političkom sistemu, čiji kraj imaginiramo.
Jerko Bakotin:
Književnost i njen prezreni brat novinarstvo
Spone novinarstva i književnosti postoje odavno ‒ od klasika svetske književnosti koji su se bavili novinarstvom, poput Hemingveja i Markesa, pa sve do, za naš prostor, značajne ekipe okupljene oko Feral Tribunea. Brojni autori i autorke pisali su u toj, kako se to ponegde u literaturi kaže, „sivoj zoni između novinarstva i književnosti”. Koje su, po vama, mogućnosti – kako tekstualne, tako i političke – pisanja u toj sivoj zoni, te u kojoj meri su ta dva diskursa (književni i novinarski) kompatibilni, a u kojoj različiti?
Nema jednostavnog odgovora. Iako se i pisano novinarstvo i književnost oslanjaju na jezik, samo manjim dijelom slijede iste ciljeve. U novinarstvu je prioritet informacija, odnosno naglasak je na informativnoj funkciji jezika, u književnosti su to ‒ barem bi trebala biti ‒ forma odnosno estetska konstrukcija djela te poetska funkcija. Naravno, malo je koja književnost, a naročito proza, posve slobodna od informacija i društvenog konteksta, dok pojedine novinarske forme ‒ američko književno novinarstvo, reportaža kao žanr i tako dalje ‒ streme simbiozi informativnog i estetskog načela. Ona su, ipak, često u međusobnom sukobu i potiru se, tako da je ta siva zona često proklet teritorij, provalija u koju je lako upasti. Kako kaže Adorno, angažiranoj književnosti ‒ književnom obliku koji, dijeleći tenziju između estetskog i političkog učinka, predstavlja sličan problem kao naša siva zona na razmeđi dvije tekstualne djelatnosti ‒ prijeti opasnost da završi kao loša umjetnost a da ne postane dobra politika. Isto tako možemo reći da novinarstvu s estetskim ambicijama prijeti da završi kao loše novinarstvo a da ne postane solidna književnost.
Iz estetske vizure novinarstvo je neka vrsta inferiornog brata, a taj se kompleks manje vrijednosti prenosi i na dokumentarne književne žanrove, poput putopisa. Svi se ti bastardi koprcaju na margini u želji da im se prizna ravnopravnost. Odlično književno novinarstvo prerasta u književnost upravo zahvaljujući superiornosti estetskih aspekata, dok odlična književnost na društveno važne teme jeste ‒ koliko god bila važna kao, recimo, dokument vremena ‒ odlična i opet zahvaljujući svojoj formi. Daleko od toga da je tema potpuno nevažna: da se opet vratimo na Adorna, „umjetnost koja bi uklonila svaki trag onoga što nije umjetnost jedva da bi i dalje bila umjetnost”. Orvel bi rekao da je upravo u onim trenucima kad je pokušavao pisati vođen isključivo estetikom najviše blebetao. No tema nije u suštini književnosti kao što jest u suštini novinarstva. Za neki novinarski tekst prvo pitanje je O čemu je tekst?”; za književnost je to eventualno drugo pitanje, a prvo je „Da li je dobro napisano?”.
U tim mutnim međupredjelima svejedno je napisan niz sjajnih djela, poput feralovske satire ili knjiga nekih reportera. Osim toga novinarstvo, kao prezreni brat književnosti, nudi sjajan izvor materijala za književnost, postavlja na horizontu utrobu života, do koje onda treba estetski osmisliti put. Međutim, i u samoj književnosti se ideologija i političnost teksta uvelike ogledaju u formi, a ne u temi djela. Sve u svemu, zadatak da se napiše politički vrlo relevantan, a estetski superioran tekst ‒ dakle ne pamfletarenje ili agitprop ‒ zadatak je koji rijetki uspješno rješavaju.
Vi se, između ostaloga, bavite i reportažom, koja je tzv. literarni novinarski žanr i koja se sve ređe nalazi u klasičnim štampanim, a i u online medijima. U kojoj meri je nestajanje takvih žanrova posledica tehničke promene samih medija i njihove konzumacije, a u kojoj meri činjenica da su mediji faktički prepušteni tržišnoj utakmici?
Tehničke promjene svakako igraju ulogu, ali mislim da je krivica prvenstveno na promjenama unutar same politike medijskih sadržaja te ‒ naravno ‒ prepuštenosti medija tržištu na kojem vlada race to the bottom: uvijek sve više guzica, krvi, tabloidnosti. Kako se ljestvica pomiče sve niže, logično je da takvi mediji odgajaju i publiku koja je senzibilizirana na takve sadržaje. Licemjerna su ipak jeftina objašnjenja da „čitatelji traže takve sadržaje”, jer je prethodno takvo čitateljstvo stvoreno. Dokaz da se ne radi prvenstveno o promjeni načina konzumacije medija lako je naći, primjerice, u Süddeutsche Zeitungu, dnevnom listu koji u svakom broju sadrži više kartica teksta negoli naši dnevnici kroz tjedan dana. Reportaža je inače prilično skup sport ‒ svi ti troškovi putovanja, smještaja, kvalitetnog prikupljanja informacija koje traje danima, a zatim treba nekoliko dana da se napiše jak tekst ‒ pa ni najmanje ne čudi da je prva na listi za odstrel. Što će vam kad vam ljudi prikovani za portal mogu u tom periodu naštancati barem nekoliko desetaka vrlo klikanih svinjarija?
U oblikovanju alternativnih medija koji bi pisali kritički o društvenoj stvarnosti važno je, naravno, locirati važne teme i analitički ih obraditi. Međutim, koliko mislite da je važno da takvi mediji eksperimentišu i na nivou forme, te koliko uplitanje književnog diskursa u takva pisanja može biti od koristi?
Ne znam da li je to pravo mjesto za eksperimentiranje na nivou forme. Sve ovisi o tome što je svrha i koja je ciljna publika. Ukoliko nam je cilj da dosegnemo šire krugove ‒ a ljevica mora izići iz svog ugodnog vrlo intelektualnog geta, koji je istovremeno prilično besmislen utoliko što ostaje geto ‒ tada naglasak mora biti na komunikabilnosti. I tu, međutim, postoje „popularne“ književne forme ‒ koje svoju historijsku i žanrovsku genezu, uostalom, i imaju upravo kao oblici ismijavanja moći pa ih se tradicionalno držalo „niskim” ‒ poput satire, koje istovremeno mogu biti uspjela djela, posjedovati zajebanu političku oštricu i biti razumljive svima. Naravno, to nije analiza, no napisati tekst koji bi bio sve i svja mislim da je nemoguće.
