Mene je ovo stanje neodoljivo podsjetilo na poplave, tada nismo imali čizme, lopate i one stvari koje bi trebalo da se podrazumijevaju. I tad smo učili lekciju, a očito da je nismo naučili. Kad su neki ljekari i medicinsko osoblje ukazali na problem loše opremljenosti naših zdravstvenih ustanova, bili su napadnuti, kao neko ko širi paniku i laže.
Sa Tanjom Topić, političkom analitičarkom i voditeljicom banjalučke kancelarije Fondacije Friedrich Ebert razgovarale smo o opravdanosti mjera tokom prvog vala pandemije COVID-19, legitimnosti odluke o uvođenju vanrednog stanja u Republici Srpskoj, o kršenju ljudskih prava i sloboda plod plaštom zaštite građana i građanki, kao i o tome šta nas, kao posljedica pandemije, očekuje u narednom periodu.
- Sada, kada je iza nas najteži period pandemije Covid-19, a tek nas očekuje suočavanje sa posljedicama, da li je po Vašem mišljenju, ukupan odgovor vlasti na prevenciju širenja i borbu protiv korona virusa bio pozitivan ili negativan?
Ne bih na ovo pitanje odgovorila sa ili-ili. Bilo je svega, od toga da su banjalučke gradske vlasti reagovale promptno i uvele restriktivne mjere, koje su, znajući sve slabosti našeg zdravstvenog sistema, bile blagovremene i sasvim sigurno spriječile jači udar na zdravstvo. No, Banjaluka se i danas bori sa zaraženim i ne nazire se proglašenje kraja epidemije. Negdje između je napravljena greška. Moj utisak je da je dok je gradski štab držao sve konce u rukama, sve izgledalo puno bolje, onda su kontrolu nad odlukama i procesom preuzeli neki drugi. Članovi Glavnog kriznog štaba Republike Srpske su donosili mjere, koje nisu sami poštivali, sebe su odlukama izuzeli iz istih, što je bila veoma loša poruka građanima. Neki su putovali u inostranstvo a potom nisu ostajali u karanteni, inače obaveznoj za sve ostale smrtnike.
Dok su građane držali zatvorene u kućama i stanovima, disciplinovali ih policijskim satom i visokim kaznama, neki od visokih funkcionera su organizovali žurke.
Izuzetak je napravljen i prema crkvi i vjernicima, jer im je prećutno dopušteno obilježavanje Uskrsa. Generalno, nedostajalo je više transparentnosti, posebno u javnim nabavkama, za šta ne postoji opravdanje, i više pojašnjenja pojedinih odluka, koje su bile zbunjujuće. Ovo drugo možemo i razumjeti, jer je situacija sa pandemijom posve nova, i u razvijenijim zemljama nije bilo dovoljno znanja i iskustva kako se postaviti i kako postupiti.
Generalno stvorena je atmosfera straha, koja je poticana od autoriteta vlasti, korišćeni su vojni termini, a rječnik je bio militantan. To je pojačalo anksioznost kod nekih ljudi.
- Da li su mjere bile pravovremene, adekvatne i svrsishodne?
Mjere su bile pravovremene, u trenutku proglašenja pandemije. Neadekvatno je bilo proglašenje vanrednog stanja, jer ga mogu proglasiti samo institucije Bosne i Hercegovine, i taj dio je sjajno elaborirao Milan Blagojević, sudija Okružnog suda Banjaluka, jedan od rijetkih kritičkih i profesionalnih glasova iz ove oblasti. Struka, posebno sudije Ustavnog suda su zaćutale i prostor ustupile politici, na drugoj strani smo u početku imali poštivanje mišljenja struke i prevagu u javnom diskursu mantre prema kojoj je ovo vrijeme u kojem treba slušati struku. I slušali su je, sve dok političari nisu postali epidemiolozi, stručnjaci. Nesvrsishodna je bila uredba o zabrani širenja panike, najprije nisam razumjela ko je taj ko može izmjeriti razinu i utvrditi mjeru panike. Meni je izazivanje panike bilo izvođenje dugih cijevi na ulice Banjaluke, mislim da smo bili jedini prostor u kojem su se duge cijevi „sukobljavale“ sa „nevidljivim neprijateljem“ – čitaj virusom. Ovdje ne smijem zaboraviti i one nelogične mjere, kao što je nabavka medicinske opreme preko turističkih agencija, ili dogovoranje kupovine mobilne bolnice (koja je koštala nekoliko miliona maraka) u telefonskom razgovoru sa prijateljem, koji se inače bavi prodajom oružja. Zatim obrazloženje da tu bolnicu, za koju ste kasnije saznali da je malo veći šator, morate transportovati avionom da nam je ne bi preoteli drumski razbojnici. Novac poreskih obveznika se krčmio na sve strane.
- U javnosti i medijima se dosta polemisalo i o legitimnosti nekih odluka koje su se kosile sa važećim ustavima i međunarodnim konvecijama. Da li su pod plaštom zaštite najboljih interesa, zdravlja i života građana/ki BiH kršena njihova ljudska i građanska prava, poput kršenja slobode kretanja, slobodne mišljenja, stvaranja nejednakosti među građanima i sl.?
Zakon i mjere nisu vrijedile na isti način za sve građane. Neki su bili privilegovani i nisu se morali pridržavati mjera zbog kojih su neki drugi bili kažnjavani. Najveći problem predstavljala je uredba o zabrani širenja panike, koja je pod pristiskom pojedinaca, nekih medija i međunarodnih organizacija, bila brzo povučena. Ona je značila uvođenje cenzure, ljudi su kažnjavani jer je tamo neki autoritet, a ne zna se na koji način i kojim kriterijima, i sasvim sigurno autocenzure. Ljudi su zbog objava na Facebooku bili kažnjavani. Tu je sloboda mišljenja ozbiljno bila narušena. Sloboda kretanja je također bila narušena posebno za starije građane. Međutim, svi smo imali razumijevanja za to, jer je dosta drugih država uvelo isto restriktivne mjere a sve je zahtijevala zdravstvena situacija.
Ključna stvar je da vanredno stanje nisu proglasile institucije Bosne i Hercegovine, potom je također važno istaknuti da se o proglašenju vanrednog stanja i donošenju mjera mora obavijestiti Generalni sekretar Savjeta Evrope.
Problem je opšti – sloboda pojedinca i njegova privatnost biće ozbiljno ugroženi nakon pandemije, vidimo da su pojedine zemlje uvele aplikacije za praćenje građana, prvi takav udar desio nam se u naletu borbe protiv terorizma, a pandemija je drugi takav jači udar koji će bitno opredijeliti naš život.
- Neke ženske grupe smatraju da su određene grupe bile isključene iz donesenih mjera Republičkog štaba za vandredne situacije. Da li su po Vašem mišljenju mjere zaštite na adekvatan način odgovorile potrebama svim, pa čak i ugroženim i marginalizvanim grupama stanovništva?
U ovom stanju svi građani su bili skrajnuti na marginu. Najprije smo trebali slušati struku, dok politika nije preuzela komandu i struku na neki način podredila i sebi. Vidjeli smo da su pojedine grupe društva bile potpuno isključene iz procesa donošenja mjera za spas privrednih djelatnosti. Ono što je gotovo potpuno ostalo u zatvorenim prostorijama jeste nasilje u porodici. U ovdašnjoj javnosti to uopšte nije problematizovano niti je javnost za to senszibilizirana, iako smo u drugim državama imali čitav niza mjera u suočavanju sa ovom pošasti.
- Da li je zakonodavni okvir BiH i RS-a bio adekvatan da odgovori na novonastalu situaciju?
RS nije imala pravo uvesti vanredno stanje, prema Ustavu vanredno stanje uvodi država BiH. Zakonodavni okvir definitivno nije adekvatan. Republika Srpka ne može proglasiti vanredno stanje, jer joj to Ustav ne dopušta. Ali mi smo čuli suludu argumentaciju vladajućih autoriteta, koji su naglasili da su odluke o uvođenju vanrednog stanja usaglašavale sa sudijama Ustavnog suda RS. Tog istog Ustavnog suda koji bi trebalo da odlučuje o valjanosti donešenih mjera. Mada mislim da se vlast ne uzbuđuje pretjerano zbog toga, oni će to pravdati višom silom i potrebom da spašavaju naše živote. Svakako ćemo se naslušati argumenata tipa da nisu tako postupili da bismo gledali italijanski i španski scenario. Veći problem je čak u tome da je ova situacija sa pandemijom potpuno ogolila stanje u našem društvu – postojeći zakoni ne vrijede jednako za sve, postoji privilegovana kasta kojoj je dopušteno da bude iznad zakona, pa i Ustava.
- Koliko je zdravstveni sistem uspio odgovoriti na izazove koje je virus korona donio sa sobom i da li je i čim opravdana neopremljenost zdravstvenih ustanova u zemlji, prije svega kapacitetima, respiratorima, ali i testovima na virus?
Mislim da većina građana u BiH nema povjerenja u naš zdravstveni sistem, pa su otuda lakše podnijeli da nas zaključaju u kućama nego da se moramo naći na bolničkom liječenju. To je bio dodatni strah pored ovog o neizvjesnosti i nepoznavanju same pandemije, odnosno djelovanja virusa.
Mene je ovo stanje neodoljivo podsjetilo na poplave, tada nismo imali čizme, lopate i one stvari koje bi trebalo da se podrazumijevaju. I tad smo učili lekciju, a očito da je nismo naučili. Kad su neki ljekari i medicinsko osoblje ukazali na problem loše opremljenosti naših zdravstvenih ustanova, bili su napadnuti, kao neko ko širi paniku i laže. Pisane su nekima i prekršajne prijave. Problem je što u našem društvu ne smijete reći da je car go, jer vas odmah proglašavaju izdajnikom i onim koji ruši idilu o našem blagostanju kao propagandnom proizvodu aktuelne vlasti.
- Da li je situacija u Republici Srpskoj zahtijevala uvođenje vanrednog stanja i da li je to ostavljalo slobodu za samovolju nekolicine ljudi u raspolaganju budžetom, netransparetnim javnim nabavkama, ili usvajanjem spornih odredbi kojima bi se potencijalno gušila zagarantovana ljudska prava?
Nije, degradirana je skupština a opozicija smaknuta iz javnog prostora, Predsjednica Republike ih je nazvala štetočinama, sa kojima nije htjela da se konsultuje, jer bi nanijeli više štete nego koristi. Zamislite na koji način se percipira opozicija ovdje. Poslana im je poruka da treba da šute. Ispod radara su se provukle brojne stvari i odluke. Ali zahvaljujući pojedinim novinarima i medijima, te nekim opoizicionim političarima sve ove sumnjive rabote dospjele su u javnost. Vidimo neke čak i do tužilaštava, mada niko ne vjeruje da bi moglo da dođe do procesuiranja. Otkrili smo i tu u „hramu“ demokratije – Narodnoj skupštini RS da se opozicioni političari prisluškuju. To je jasna poruka da pojedinci u ovom društvu mogu činiti što im je volja, a da prođu nekažnjeno. Neki su stali iznad zakona. Mi smo to dopustili i teško da je to moguće izmijeniti u skorije vrijeme.
- Kako će se ova situacija odraziti na stanje u BiH uopšte, naročito u pogledu ekonomske krize koja je realna za očekivati?
U BiH su odnosi zakomplikovani do beskraja. Navodno imamo koaliciju koja vlada na državnom nivou, a to vladanje se sastoji u međusobnom podmetanju klipova i blokiranju. Dobili smo određena sredstva od međunarodnih finansijskih institucija i Evropske unije, ali smo na primjeru raspodjele sredstava od Međunarodnog monetarnog fonda za suzbijanje posljedica COVIDA 19 pokazali, odnosno naši lideri su pokazali, koliko im je malo stalo do potreba građana. Mislim da će se ovo stanje najviše odraziti na građane, koji će u svemu izvući deblji kraj. Porast će siromaštvo, strah od egzistencije, smanjit će se doznake od naših građana koji žive i rade u inostranstvu. A ne vidim volju među političkim akterima da uhvate ekonomski zamajac i barem malo stvore uslove u kojima ćemo pristojnije živjeti.
- Da li će se i na koji način situacija izazvana korona virusom odraziti na lokalne izbore koji su zakazani za 15. novembar?
Tema korona virusa postati će temom lokalnih izbora, iako nema pretjerano veze sa životom u lokalnim zajednicama. Vlast će nastojati svim silama da nas ubijedi kako su zahvaljujući njihovim mjerama i akcijama spašeni životi, a i privreda. Da nisu bili oni na vlasti i da nisu tako reagovali mi bismo doživjeli italijanski scenario, pri čemu neće otvarati pitanje zbog čega smo dovedeni u situaciju da molimo Srbiju za stalke za infuziju i osnovna sredstva za rad u zdravstvu. Opozicija će nastojati, nakon korona sna, da ukaže na nepravilnosti, malverzacije i kriminal posebno u javnim nabavkama u doba pandemije. Opet će se otvoriti front između patriota i izdajnika, dobro oprobanoj matrici u kojoj se vrti ovdašnja politička svijest.
- Šta nam mogu biti naučene lekcije za naredni period i da li ćemo spremnije dočekati eventualni novi talas virusa korona koji se pominje?
Mi smo loši đaci, bojim se, pa i ponavljači. Teško da mi naučimo nešto novo, pogotovo ne iz sopstvenih grešaka. Iskustvo o tome govori. Već sam pomenula poplave. Vidjeli smo kako je tužno kad shvatimo da smo javni novac proćerdali u neke druge stvari, dijelom u luksuz pojedinaca, a nismo obezbijedli osnovne stvari potrebne sistemu – u jednom trenutku smo iz Srbije tražili osnovne stvari potrebne zdravstvenom sistemu. Stalke za infuzije, ali to nam očito i nije bitno koliko izgradnja garaže pri Univerzitetskom kliničkom centru, koja košta ni manje ni više nego 35 miliona KM. Vlasti postavljaju prioritete koji imaju malo veze sa građanima i uslovima njiihovog života.
Da li ćemo spremniji dočekati novi talas ne znam. Ne usuđujem se poput političara preuzeti ulogu i epidemiloga, ali znam da ga dočekujemo siromašniji, puni neizvjesnosti i straha kako preživjeti ovu godinu.
Za Helsinški parlament građana Banja Luka i Inicijativu Građanke za ustavne promjene razgovarala Dragana Petrić, Fondacija Lara.
Fotografija: www.blic.rs
