"Razlog nije samo masovna industrijska proizvodnja koja u trgovačkim lancima lako istisne lokalne proizvode. Naime, i sama prisutnost GMO biljaka blizu prirodnih može ugroziti njihovu 'prirodnost' te se time konzumentu oduzima mogućnost izbora želi li ili ne konzumirati GMO. Godinama na različite načine podržavamo razvoj lokalnih inicijativa. Pratili smo legislativu te se zadnjih godinu dana bavimo Transatlantskim trgovinskim i investicijskim partnerstvom (TTIP), koje naširoko ugrožava i lokalni uzgoj i sigurnost od GMO-a."
Kristina Olujić
Zelena Močvara, cjelodnevno zabavno-edukativno događanje kojim se promovira održivo življenje održat će se nadolazeću subotu u zagrebačkoj Močvari. Zainteresirani će moći prisustvovati sajmu lokalnih proizvoda, izložbi i koncertu. Razgovarali smo sa Svenom Janovskim iz Zelene akcije koja, u suradnji s tim klubom, stoji iza organizacije ovog projekta. Unatoč tome što je ovo prva organizacija Zelene močvare, Zelena akcija i Močvara (Udruženje za razvoj kulture) prethodno su surađivali, između ostalog na eko-večerima u Močvari ranih 2000-ih te na akcijama čišćenja u Ponikvama. Organizatori se nadaju dobrom odazivu, što bi otvorilo mogućnost da se događaj pretvori u godišnji.
"Zelena akcija se prvenstveno bavi tzv. gašenjem požara, tako da smo se u smislu promocije lokalnog uzgoja najviše bavili borbom protiv GMO-a, što je jedna od najvećih prijetnji lokalnom uzgoju", kaže Janovski. "Razlog nije samo masovna industrijska proizvodnja koja u trgovačkim lancima lako istisne lokalne proizvode. Naime, i sama prisutnost GMO biljaka blizu prirodnih može ugroziti njihovu 'prirodnost' te se time konzumentu oduzima mogućnost izbora želi li ili ne konzumirati GMO. Godinama na različite načine podržavamo razvoj lokalnih inicijativa. Pratili smo legislativu te se zadnjih godinu dana bavimo Transatlantskim trgovinskim i investicijskim partnerstvom (TTIP), koje naširoko ugrožava i lokalni uzgoj i sigurnost od GMO-a."
Možete li reći nešto više o europskoj kampanji Supply Cha!nge u sklopu koje se odvija ovaj događaj?
Supply Cha!nge je kampanja koja spaja velik broj organizacija diljem EU i bavi se dvama aspektima uvezene hrane u trgovačkim lancima. Jedan je poticanje lokalne proizvodnje hrane prema ekološkim principima, a drugi pritisak na trgovačke lance koji uvoze hranu iz zemalja u razvoju. Tu su hranu proizvođači nabavili po vrlo niskoj cijeni te ju zatim prodaju unutar svoje marke. Time se naravno krše prava proizvođača. Oni često zbog monopola tih trgovačkih lanaca na njihovom tržištu moraju prihvatiti bilo koju cijenu koja im se nudi kako bi preživjeli. Pritisak, koji dolazi od kupaca, trebao bi prisiliti trgovačke lance da promjene svoje prakse u fair trade prakse. Kampanja se sastoji od raznih aktivnosti koje variraju od države do države, no kod nas se odnosi na javne događaje kojima se ona promovira i na peticiju koja će se pokrenuti nešto kasnije. Projekt na kojem radimo traje do početka 2016. godoine, ali nadamo se da će se kampanja nastaviti i dulje.
Postoji li i inače suradnja s europskim zemljama i kakva je ona? Koje se europske zemlje odlikuju pojačanom sviješću o ovoj problematici, a koje bi bile loš primjer?
Teško je reći postoji li pojačana svijest na općoj razini. Mnoge zemlje imaju vrlo aktivne organizacije koje se bave nadzorom privatnih tvrtki i njihovih poslovnih praksi izvan matičnih država. Naime, nije problem samo kod uvoznika hrane. Problem su često i tvrtke koje vade sirovine u zemljama u razvoju, poput ugljene rude. One ne brinu o tome jesu li njihove prakse štetne za lokalno stanovništvo, u ekonomskom, zdravstvenom ili nekom drugom smislu. Nažalost, u takvim zemljama strane korporacije uglavnom rade uz blagoslov države. Ona vidi veliki potencijal u porezima koje te korporacije plaćaju, što je sve na štetu lokalnog stanovništva. Zbog toga možemo reći da je skoro cijela EU loš primjer jer nacionalne države ne kontroliraju dovoljno svoje korporacije. Na razini cijele Europske Unije ne radi se dovoljno na legislativi koja bi obvezivala na nadzor nad korporativnim praksama. Prvenstveno se ovdje radi o priznavanju krivnje i odgovornosti razvijenog svijeta, a na toj razini sve države padaju.
S obzirom na to da je ideja stvoriti pritisak na supermarkete te zaštititi eksploatirane proizvođače iz zemalja tzv. trećeg svijeta, na koje načine to činite, nailazite li na otpore i kakve?
Postoji više načina na koji se može vršiti pritisak. Najblaži bi bio pokrenuti peticiju u kojoj bi se konzumenti izjasnili i potaknuli lanac na poboljšanje praksi ako ne žele da prestanu tamo kupovati. Nešto ozbiljniji pristup bio bi pozivanje konzumenata na bojkot nekog lanca. Mogu se bojkotirati proizvodi iz zemalja u razvoju ili lanac u cjelini. Naravno, korak dalje je da se javno poziva na bojkot. Za sada otpora nema, jer u Hrvatskoj imamo ograničenu moć da vršimo takav pritisak. Konkretno, od trgovačkih lanaca koji vrše te štetne prakse, u Hrvatskoj je prisutan samo Lidl. Zbog toga su se naše aktivnosti i više fokusirale na osvještavanje ovog problema i na promociju lokalnog uzgoja.
Kako stvoriti svijest među konzumentima i potaknuti ih na razmišljanje o tome na koji se način hrana proizvodi i nabavlja u dalekim krajevima, ako je teško zainteresirati ljude i za ono što se, po pitanju takvih stvari, događa ovdje?
Shvatili smo da se takve stvari najbolje odvijaju kada se suoče ta dva kraja lanca: proizvođač iz zemlje Trećeg svijeta te konzument u razvijenoj zemlji. Kada se daje ime, lice i priču tom neznanom seljaku iz Kolumbije koji je proizveo kukuruz koji mi jedemo iz konzerve i kada on osobi koja ga kupuje objasni koliko dobiva novaca za tonu tog kukuruza i koliko je to nedovoljno za iole dostojanstvenu egzistenciju, teško je to i dalje ignorirati. Nažalost, za sada u sklopu ove kampanje to još nismo uspjeli napraviti, no sličnu je stvar Zelena akcija napravila početkom godine u Gradskoj knjižnici grada Labina. Tamo smo snimili fotografije i ispovijesti stanovnika u Kolumbiji koji žive kraj jednog od najvećih ugljenokopa na svijetu, a iz kojeg će dolaziti dio ugljena u planiranoj elektrani na ugljen Plomin C. Uspjeli smo, dakle, kroz medij fotografije, približiti dvije strane toga lanca. To su ljudi iz Kolumbije koji trpe štetu zbog eksploatacije sirovine i oni u Labinu koji već trpe štetu zbog postojeće termoelektrane. To bi se i nastavilo, u slučaju da se planirana elektrana realizira. Živimo na drugim krajevima svijeta i postajemo si međusobno nešto poput apstraktnih pojmova. Kada se ta apstraktnost pretvori u nešto konkretno, opipljivo i ljudsko, onda proradi svijest. To je zapravo najbolji način da se među konzumentima poveća svijest o ovakvim problemima, korporacijama koje moraju biti odgovorne i o moći svakog kupca koja proizlazi iz činjenice da posjeduje vlastiti novac, kao i pravo na izbor.
