15.12.2017. godine u Banjaluci je održana tribina i promocija knjige "Jugoslavija u istorijskoj perspektivi". Tom prilikom smo razgovarali sa hrvatskim istoričarem Hrvojem Klasićem gdje smo se dotakli tema nužnosti uspostavljanja zajedničke istoriografije, fenomena istorijskog revizionizma na prostoru ex Yu, mistifikaciji sa jedne i demonizaciji sa druge strane, kao i budućnosti kulturnog prostora bivše države.
Autor: Impuls
Dobrodošli, možete li nas detaljnije uputiti u sadržaj i intenciju ovakve jedne edicije?
H.K.: Pa mislim da se radi o jednom nizu projekata i po tome je ova knjiga specifična po prostornom aspektu kao i po broju sudionika koji dolaze iz svih zemalja ex Yu. Mislim da je ključna stvar dijalog koji se uspostavlja između povjesničara o temama koje definitivno opterećuju sva ova društva koja su nastala raspadom Jugoslavije i mislim da smo krenuli kontra onoga što se događalo devedesetih u smislu da se čitava Jugoslavija promatrati kroz tu prizmu, a treba biti obrnuto treba promatrati čitavo dvadeseto stoljeće da bi se razumijelo i shvatilo ono što se događalo devedesetih, tako da smo obuhvatili različite teme različite segmente funkcioniranja Jugoslavije od Kraljevine do socijalističke, od nastanka do nestanka i mislim da to može biti interesantno budućim istraživačima ali i svim zainteresiranima.
Svjedoci smo svojevrsnog talasa istorijskog revizionizma u regionu, ali i u drugim zemljama istočnog bloka, da li mislite da su ti procesi povezani postoje li neke specifičnosti?
H.K.: Ne mislim da su ti procesi direktno povezani. Naravno, svi revizionizmi imaju slične predznake no revizionizam ima svoju podlogu i među Srbima i među Hrvatima kao i ostalim narodima bivše Jugoslavije puno dublje. Dakle, međunacionalni odnosi očito nisu bili riješeni. Moramo biti iskreni pa reći da odnos prema prošlosti u Jugoslaviji nije bio dobar, bio je selektivan bio je tendenciozan, ideologiziran i neke teme, neki procesi su bili zanemarivani prešućivani, tako da je moralo doći vrijeme kada će se o tome moći govoriti. Međutim, počelo se govoriti na potpuno suprotan način. Sve ono što se zastupalo do devedesetih počelo se zastupati na vrlo sličan način i nakon devedesetih, selektivno, ideologizirano tako da mislim da ti nacionalizmi, a onda poslije njih i revizionizmi su specifični u svakoj državi. Oni jesu slični, ali su istovremeno svaki na svoj način posebni.
Foto: Slobodan Rašević Bobara
Svjedoci smo da danas vlada potpuna raspolućenost u ideološkom smislu kada se govori o Jugoslaviji, ona ili se potpuno negira prikazuje kao nešto totalitarno ili se sa druge strane potpuno mistifikuje. Kako to objasniti?
H.K.: Pa to ustvari pokazuje da pravih istraživanja nema. Sve se svodi na emocije, subjektivan stav, pa tako ako dolazite iz porodice koja je živjela normalno, koja je živjela dobro, to automatski utiče i na stav o njoj, tako da stav o Jugoslaviji ne počiva na znanstvenim dostignućima, onome što su istraživači napravili, već je riječ o nekom porodičnom stavu, tako da možete ići od onoga da je netko živio dobro pa je osjećaj o Jugoslaviji nešto drugačiji do toga da je neko opet doživio neke traume pa zbog toga ima nešto drugačiji odnos. Zbog toga se stvara osjećaj spram jugoslovenskog naslijeđa da se ide od neke euforije, od nekakve divinizacije do satanizacije. Ovo svakako pokazuje potrebu da se krene u istraživanje svih aspekata jugoslovenskog postojanja od kulture, politike i ekonomije.
U sadašnjosti projekt Jugoslavije na ljevici se često percipira kao nešto futurističko, utopijsko, ono što tek treba da opet dođe, međutim postavlja se pitanje koliko su neka jugoslovenska riješenja određenih ekonomsko - političkih problema uopšte relevantna u sadašnjosti?
H.K.: Jako je teško odgovoriti da li Jugoslavija može poslužiti kao nekakav role model za budućnost. Sigurno je da je ideja Jugoslavije kroz čitavo stoljeće mnogima bila jedna ideja spasa kroz povezivanje, ideja zajedništva, ravnopravnosti, međutim ja ne bih zanemarivao činjenicu da je Jugoslavija dva puta nestala i to istina uz pomoć stranih sila, posebno ovaj prvi put, ali da su i u jednom i u drugom slučaju narodi koji su je činili pokazali da im nije previše stalo do te države. To ne treba zanemarivati i ne treba gledati budućnost kroz nekakvo moguće političko udruživanje ljudi koji su tu živjeli, ali sa druge strane, postoji mnogo drugih načina suradnje koje trebamo iskoristiti, koji počivaju na zajedničkom jeziku, koji je više nego sličan, na vrlo sličnom kulturološkom naslijeđu itd. Sa druge strane, Jugoslavija ima svoje svijetle trenutke koji mogu biti inspiracija, mogu biti motivacija i poticaj današnjem društvu i elitama, bilo da se radi o socijalnoj državi, vanjskoj politici i sl. Međutim, isto tako neke stvari treba iznjegavati poput kulta ličnosti, narušavanja sloboda, zatvaranja ljudi zbog drugačijeg mišljenja.
Jugoslavija je nestala no ostao nam je nekako taj zajednički prostor tzv. ''Jugosfera'' kao jedna vrsta kulturnog prostora u kojem narodi bivše Jugoslavije i dalje komuniciraju, slušaju istu muziku, gledaju filmove susjeda čak i one generacije koje ne pamte Jugoslaviju. Da li je došlo do neke vrste zarastanja onoga što se desilo devedesetih?
H.K.: Pa mislim da je tu najbitniji upravo jezik. Činjenica da se svi međusobno razumijemo i da još uvijek veliki broj ljudi pamti život u Jugoslavijii, da su djelili neke zajedničke vrijednosti. Naravno, pitanje je kako vrijeme bude odmicalo i što bude manje ljudi koji pamte život u toj zajedničkoj državi, mislim da će i te veze postajati slabije. No opet se vraćamo na činjenicu zajedničkog jezika ona je ključna. Evo naprimjer Hrvati su stoljećima živjeli sa Mađarima, no onda kada su te veze prestale , te kulturne spone su gotovo nestale. Naravno, ostali su neki utjecaji u kuhinji u nekim riječima, no danas u Hrvatskoj ne govorimo ni mađarski, ni njemački, dakle, te veze su skoz oslabile. Činjenica je da i 25 godina nakon kraja Jugoslavije te veze opstaju upravo zahvaljujući jeziku, obiteljskim vezama, prijateljstvima. Ja tu vidim veliki potencijal, naravno ne u političkom smislu dva puta smo probali i dva puta smo pokazali da to ne želimo dovoljno jako.
Razgovarao: Sandro Hergić
