Razgovarali smo sa Goranom Zorićem, dugogodišnjim aktivistom Centra za mlade KVART iz Prijedora i dobitnikom priznanja „Lokalnog heroja“ koje Mreža za izgradnju mira dodjeljuje pojedincima i pojedinkama u BiH za promociju mira, solidarnosti, građanske odgovornosti i temeljnih ljudskih prava.
Autor: Impuls
Dobio si priznanje "Lokalni heroj" koje dodjeljuje Mreža za izgradnju mira, šta to priznanje za tebe znači?
Nagrada kao nagrada mi ne znači puno, niti mislim da ovakve nagrade imaju previše smisla i svrhe. Puno više mi znači to što dolazi od ekipe okupljene oko Mreže za izgradnju mira koju izuzetno cijenim i poštujem.
Kao borac za ljudska prava, najviše si se angažovao na rasvjetljavanju zločina u Prijedoru, što dio građana i političari u Republici Srpskoj smatraju za "antisrpsko djelovanje", ali inicijativa "Jer me se tiče" nije lokalnog karaktera. Šta je tačno cilj ove inicijative i šta suštinski podrazumijeva borba za ljudska prava kada su u pitanju civilne žrtve rata?
Inicijativa "Jer me se tiče" je nastala kao izraz potrebe za drugačijim identitetskim pristupima kada se radi o civilnim žrtvama rata. To je polazna osnova za postizanje šire društvene promjene u smislu razgradnje dominantnih identitetskih matrica u našem društvu koje prepoznaju samo nacionalni i/ili religijski identitet. Iako je "Dan bijelih traka" u Prijedoru najprepoznatljiviji događaj u organizcaiji inicijative, tokom protekle tri godine su se organizovale i druge akcije kao što je gerila memorijalizacija u Foči. Bugojnu i Konjicu, polaganje memorijalne ploče za žrtve Kazana u Sarajevu, ponovljeno organizovanje “Puta ka moru” i druge akcije.
Iako je krenula sa jasnom idejom i pozicijom, danas mi se čini da je najbitnije što je inicijativa uradila i dalje radi jeste generisanje novog društvenog iskustva na osnovu kojeg se može produkovati i novo društveno znanje. Jako je interesantno bilo gledati nemogućnost naših građana i građanki da shvate nekoliko jednostavnih rečenica u koje su uglavnom oblikovane poruke inicijative "Jer me se tiče" a koje su svi imali potrebu, bez obzira na jasan ideološki pravac, posmatrati iz svog ugla i kroz vizuru svojih stereotipno zabetoniranih mentalnih šema.
Sa druge strane, djelovanje inicijative je postavilo brojna pitanja koja mi se čini da ne bi bila postavljena, a samo postavljanje drugačijih pitanja u odnosu na ova prisutna dvadeset godina mi djeluje napredno. Trenutno pitanje sa kojim se inicijativa bavi jeste kako djelovati na istim principima u lokalnim sredinama koje imaju potpuno različitu dinamiku kada se radi o pitanjima suočavanja sa ratnim zločinima ili kako sa istim principima pristupiti sredinama koje imaju različito nasljeđe ratnih zločina iz prethodnog rata.
U našem društvu, paradoksalno, borba za prava civilnih žrtava rata, odnosno borba za sjećanje, jeste istovremeno i borba za budućnost ovog društva. Jasno je da su dominantni narativi danas zasnovani na etnonacionalističkoj retorici koja svoje korijene vuče iz rata. Upravo razgradnja tih retorika i kako ih bolje targetirati tamo gdje su i nastale, u ratu, jeste osnovni preduslov da se krene u svjetliju budućnost.
Kažu da se stepen demokratije jednog drzštva mjeri pravima koja imaju manjine. Kao čovjek koji se bori za jednakost različitosti, posebno LGBT zajednice, šta je po tebi ono što svi moramo shvatiti kada su u pitanju različitosti?
Jednostavno smo svi različiti i to je biološka i društvena datost i kao takvu je treba prihvatiti. Kada to prihvatimo lakše se solidarisati sa onima koji su zbog svoje različitosti ugnjetavani. Ali nije samo to bitno. Nekako mi se čini da mi, vođeni naučenim kulturološkim obrascima, jednostavno volimo živjeti tuđi život i baviti se drugima i to uvijek pod krinkom brige za društvo ili ne znam kakvim nevidljivim uticajima koje drugi imaju na nas. Nekad je dovoljno prepoznati šta i na koji načina nas se tiče i u skladu sa tim se i ponašati.
Meni još uvijek niko nije objasnio na koji način će npr. legalizacija istopolnih partnerstava konkretno uticati na svakodnevni život osobe koja živi u heteroseksualnom braku i na njene izbore u budućnosti. Imamo i najsvježiji primjer Pride povorke u Beogradu. Valjda smo svjesni da se ništa radikalno nije promijenilo za heteroseksualnu većinu zato što je nekoliko stotina LGBTI osoba prošetalo gradom. Znači, jednostavno se zamarati tuđim problemima ili doživljavati sebe kao nekoga ko ima apsolutno pravo da definiše prihvatljivo i neprihvatljivo u društvu.
Ako ti se ne sviđa, okreni jednostavno glavu, jer i ti se nekome ne sviđaš i to je sva mudrost. Nešto kao ja sa ljudima na predizbornim štandovima SNSD-a, DNS-a...
Borba za ljudska prava nije posao sa radnim vremenom, to je nešto što se živi. Kako vidiš svoje dalje aktivnosti?
Trenutno sam najviše okupiran razmišljanju o svim mogućim načinima pružanja otpora ali i razvijanju politika solidarnosti prema svima koje ovaj sistem ugnjetava, tlači i diskriminiše. Naša osnova ideja u Kavrtu jeste ideja da postanemo politički subjekt na lokalnom nivou, prvenstveno sa jakim uticajem na proces donošenja odluka koje nas se sviju tiču. Sa druge strane, okupljanje mladih i razvijanje kritičke svijesti spram društvene realnosti jeste jedan od, takođe bitnih zadataka na kojem radimo. Ovaj pravac će se zadržati i dalje, uz obavezno razvijanje saradnje i solidarnosti sa svima sa kojima dijelimo slične vrijednosti i ideje.
Razgovarala: Mirjana Tešanović
