Radniku ne treba eksploatatorski gazda, ali eksploatatorskom gazdi treba radna snaga. Zato treba raditi na izgradnji kolektivne radničke svijesti.
Sindikalist Goran Lukič bio je jedan od najaktivnijih članova Saveza slobodnih sindikata Slovenije, no nedavno je istupio iz članstva zbog osnivanja Savjetovališta za migrante – nove, neovisne organizacije u čijem će fokusu ponajprije biti radnička prava migranata.
- Zaista želim biti dio uspješne priče zagovaranja prava migranta. Vjerujem da će tim s kojim radim uspjeti produljiti rad Savjetovališta za migrante na neodređeno vrijeme. Da budem iskren, u toj je priči i određena količina frustracije: premda smo se u posljednjih šest mjeseci intenzivno trudili uvjeriti slovensku Vladu i Ministarstvo rada u nužnost financiranja Savjetovališta, u tome, nažalost, nismo uspjeli, jer je očito da je za njih žica najpopularniji način integracije. Ali ne možemo se i ne smijemo pomiriti s tim - kaže Lukič.
Mehanizam eksploatacije
U Europu i dalje pristižu migranti, a mediji o njima najčešće govore iz humanitarnog aspekta, manje kao o budućim radnicima. U tom smislu, Slovenija ima iskustva s radnicima iz bivših jugoslavenskih republika: kakvi su mehanizmi njihove eksploatacije? I treba li europskim kapitalističkim industrijama nova radna snaga?
Osnova eksploatacijskog mehanizma nije u nacionalnosti radnika, nego u intenzitetu njihove komodifikacije unutar kapitalističkog sustava, koji s jedne strane uzrokuje migracije kapitala prema ‘jeftinim’ zemljama istoka i juga, a s druge migracije tzv. jeftine radne snage prema zapadu i sjeveru. Ti su ‘scenariji’ otišli toliko daleko da su tekstilne radnice u Srbiji zapravo jeftinije u odnosu na tekstilne radnice u Kini. Osnove eksploatacijskog mehanizma radnika su globalizirane, a ono što je lokalizirano i, nakraju, individualizirano, intenzitet je te eksploatacije. A on, uz ostalo, ovisi o informiranosti radnika o radničkim pravima, što im poslodavci namjerno uskraćuju. Konkretni primjeri eksploatacije, pa tako i u Sloveniji, posljedica su socijalne i ekonomske izolacije radnika u kojoj šef postaje gazdom, a radnička se prava svode na ‘šuti i radi’. Stoga je pitanje treba li europskim kapitalističkim industrijama nova radna snaga samo retoričko. Da, europskim kapitalističkim industrijama potrebna je nova radna snaga – ne novi radnici, nego nova radna snaga.
Smatrate li da će Njemačka i Švedska, koje su primile najveći broj migranata, uspjeti na novopridošlim radnicima pokrenuti novi akumulacijski val? I ako da, na koji način: snižavanjem cijene rada, neplaćenim radom i slično?
Vrlo je moguće da će poslodavci u Njemačkoj tzv. izbjeglički val upotrijebiti kao političku polugu interesnog pritiska kako bi se snizila cijena rada. Realno, to se već dešava. Tako poznati IFO institut govori da pravo na minimalnu satnicu nije u redu za izbjeglice i mlade bez stručne spreme. I određena udruženja poslodavaca javno ističu da minimalna satnica nije za izbjeglice. U praksi, sve ovisi o realnoj integraciji unutar tržišta rada; jer ako će se trgovci ljudima, koji su tzv. izbjegličku krizu pretvorili u visokoprofitnu ekonomsku djelatnost, pridružiti vojsci ‘gazda’, posrednika na tržištu rada koji osiguravaju konstantan dotok radne snage, društvena integracija migranata prevest će se u novi, još intenzivniji krug kapitalističke eksploatacije. Ovdje moram spomenuti još veću političku konzekvencu svega toga, a to je da bi s takvim scenarijem mogla profitirati i tzv. nova, popularna i moderna, desna politička struja, koja će tu situaciju iskoristiti za borbu za prava ‘naših’ radnika. Tu dolazi do prelaska određenog dijela bijesnih radnika iz klasično lijevo baziranoga sindikalnog pokreta u desni politički pol tipa Marine Le Pen.
Kriza se naprosto živi
Tzv. hot-spotovi već su postali burze rada unutar internacijskih logora, iz kojih će se odabirati poželjni, a deportirati nepoželjni: dok se inzistira na humanitarnom diskursu koji razdvaja izbjeglice od ekonomskih migranata, Europa razmišlja upravo o ekonomskom aspektu krize, od dolaska novih radnika do izravne zarade na krizi. Kako je po tom pitanju u Sloveniji? Je li, nakon građevinskog buma, broj radnika migranata smanjen? I može li im se pomoći na sistemskom nivou, a ne samo terenskim radom?
Broj migrantskih radnika u Sloveniji definitivno je smanjen, a promijenili su se i ekonomski migrantski tokovi, postali smo tranzitna zemlja prema Njemačkoj i više nismo finalna destinacija. Što se terenskog rada tiče, on se mora kanalizirati u politički jezik, isto kao što se politički jezik mora legitimirati kroz terenski rad. Ako se sve to ne prevede u sistemske promjene, sve priče o eksploataciji radnika postat će nakraju samo male epizode između blokova komercijalnih, propagandnih poruka. To je jasno. U istoj mjeri treba paziti da taj transfer s terena u sistemske promjene bude i osnaživanje radnika, a ne njihovo audiovizualno stereotipiziranje kao nemoćnih tužnih radnika, bez riječi i kičme.
Je li kriza gotova i možemo li globalno sagledati kakve su posljedice mjera štednje? Nedavno smo u BiH čuli da je ‘bosanski radnik mrtav’, a imali smo se prilike uvjeriti da ondje ljudi rade u uvjetima krajnje eksploatacije, nekoć nezamislivima na ovim prostorima. Unatoč tome, tzv. tranzicija se ne zaustavlja, štoviše, stalno se govori o još više kapitalizma?
Da, kriza je gotova jer je postala nova normalnost. To znači da je postala društveni diskurs i da se o njoj više nema potrebe govoriti jer se naprosto živi. Ali to ne znači da se sada trebamo natjecati u tome tko će sastaviti depresivniji opis radnika. Upravo je to defetistička klopka diskursa krize, jer on nije ništa drugo nego etapna pobjeda kapitalističkog sustava, koji je politički socijalizirao troškove u utrci za sve većim profitom kroz ‘nužne mjere štednje’. Nama danas treba kolektivni reframing – nije mrtav radnik, nego je mrtav kapitalizam koji se zombijevski hrani radnom snagom, i to odavno. Ili da to kažem drugačije: radniku nipošto ne treba eksploatatorski gazda, ali eksploatatorskom gazdi treba radna snaga. Zato je odgovor jasan. Svaki dan treba raditi na informiranju i osnaživanju radnika, kako bi se izgradila kolektivna radnička svijest.
Protiv političkog jednoumlja
Imamo li uopće mogućnost djelovati kroz parlament i institucije sustava? Upravo se u vezi migranata pokazao sav deficit parlamentarne demokracije i odsustvo suvereniteta članica EU-a prema ultrabirokraciji iz Bruxellesa?
Pogrešna je polazna točka vašeg pitanja. Zemlje nisu izgubile suverenitet prema ultrabirokraciji iz Bruxellesa. Ta famozna briselska ultrabirokracija počesto je sterilni paravan za našu domaću, koja u tišini tisuću i jednog sastanka i svakodnevne korespondencije korak po korak formalno hrani tu briselsku mašineriju, pa ona postaje zrcalom, odnosno međunarodnim produžetkom njezina kukavičluka. Napominjem da time apsolutno ne tražim izgovor za briselski aparat. Naime, na djelu je klasična koncentracija političkog i ekonomskog jednoumlja, koje se hrani samo sobom i to na različitim razinama. Znači li to da moramo odustati od ‘marša kroz institucije’? Nipošto, ali isto si tako ne možemo priuštiti naivnost da će nas netko saslušati samo ako imamo pravu količinu argumenata. Protiv političkog jednoumlja mora se upotrijebiti mnogo veći aktivistički arsenal, koji ne smije biti u strahu od direktnog, pa i stalnog konflikta.
Nedavno je u Finskoj predloženo da se svakom punoljetnom građaninu omogući minimalni dohodak, bez obzira na to je li zaposlen ili nije. Je li to udar na samu ideju socijalne države, na radnike i na sindikate?
Na pitanje odgovaram protupitanjem: koliko će iznositi taj minimalni dohodak? Po informacijama iz Finske, sve je to još u začetku: u pilot-fazi taj bi iznos bio 550, a potom 800 eura. Je li on iznad ili ispod granice siromaštva? Koliko možemo iščitati, riječ je o svoti koja nije dovoljna za osnovne životne troškove u helsinškoj regiji. Pitanje je onda što je prava namjera tog prijedloga ako nije suzbijanje siromaštva – je li moguće da on ide u liberalnom Friedmanovom smjeru, po kojem se univerzalni minimalni dohodak upotrebljava za snižavanje troškova poslodavaca? Kakva je ‘univerzalnost’ tog prijedloga? Što je sa strancima koji žive u Finskoj? To su samo neka pitanja koja traže odgovor.
Davor Konjikušić/ Novosti
