U ovim nestabilnim vremenima nacionalizam ima gotovo nostalgičnu funkciju. Trumpov slogan bio je ‘Make America Great Again’ s namjerom vraćanja u udobnu, toplu prošlost, što je nemoguće. Amerika ne može ponovno biti velika, makar ne u istom smislu u kojem je to bila nekad, jer ni svijet nije isti.
Etgar Keret danas je najpoznatiji izraelski pisac. Sebe definira kao ambi-Izraelca, Netanyahu ga definira kao nacionalnu sramotu. Preveden je na više od četrdeset svjetskih jezika, a svoj aktualni rad, memoare ‘Sedam dobrih godina’, odbija objaviti na hebrejskome. S europske turneje dao je intervju za ‘Novosti’.
Trenutačno u Europi predstavljate memoare: jeste li zadovoljni napredovanjem turneje?
Ustvari, ovo ispada najteža turneja ikad: na putu za Boston, gdje sam trebao održati predavanje, vozač koji me pokupio udario je u drugi automobil pri brzini od 130 kilometara na sat, pa sam završio s dva slomljena rebra. Ironično, poglavlje iz knjige koje sam na predavanju trebao čitati zove se ‘Nesreća’ i obrađuje jednu drugu prometnu nesreću u kojoj sam sudjelovao. Odlučio sam tada da to poglavlje više neću čitati, čitat ću o rođenju svoga sina, zlu ne trebalo.
Zašto ste se već prebacili na memoare?
Nikad mi to nije bila namjera, no dva događaja su me naprosto natjerala: rođenje mog sina i sedam godina kasnije smrt mog oca. Naposljetku me majka, koja je memoare i proživjela, pitala hoću li se jednog dana ponovno vratiti pisanju fikcije. Instinktivno sam joj rekao da neću, pa se brzo nadovezao: ‘Gle, možda, ali tek kad i ti umreš.’ To ju je nasmijalo, a oboje znamo da se Poljakinje ne smiju tek tako.
Obrađujete posljednjih sedam godina života. Kako je tih sedam godina obilježilo Izrael?
Paradoksalno, čini mi se da su ove posljednje godine mog života uvjerljivo najgore koje Izrael pamti: desne političke elite koje su na vlasti jednostrano su bilo kakav pokušaj pregovora i uspostave mira s Palestincima osudile na očaj. U deset godina, od trenutka kad sam počeo pisati memoare, do danas moja je zemlja poznatija za četiri rata, ratni sukobi pretvaraju se u dvogodišnji event. Sloboda govora koja se, doduše, još uvijek široko prakticira u Izraelu, konzistentno se provocira, a rasistički i fundamentalistički sentimenti uvjerljivo su rašireniji no što su bili prije deset godina. Sve je to vrlo depresivno, no još sam optimist i nadam se, osjećam da će liberalne strukture smoći snage oduprijeti se i ovom izazovu i da ćemo uskoro dočekati trenutak kad ćemo moći reći da su se uloge u Izraelu zamijenile.
Egzistencijalni Angst
Kakvo je vaše sadašnje viđenje izraelsko-palestinskih odnosa? Čitali smo o rješenju ‘tri države’ koje spominjete.
Dobro, rješenje ‘tri države’ je, izvjesno, šala. Predlažem dakle da se zemlja podijeli na državu Izrael, na Palestince i na treću enklavu u kojoj bi okupili fundamentaliste jedne i druge strane koji se naprosto žele međusobno pobiti. Ozbiljno govoreći, mislim da rješenje s dvije države nije idealno ni za jednu ni za drugu stranu, ali ono se nameće kao način da se okonča ovaj suludi ciklus vječnog nasilja. Jasno, takvo rješenje zahtijeva ogromnu količinu strpljenja i kompromisa obiju pozicija, no alternativa je znatno gora; jednostavno, prisiljeni smo držati se ove.
Prije dvije godine vi i vaša obitelj našli ste se na meti radikalno-desnog političkog krila. Primali ste prijetnje smrću nakon što ste objavili niz političkih eseja o situaciji u Pojasu Gaze, etiketirani ste kao nacionalni izdajnik. U kontekstu gdje vas politički establišment percipira kao prijetnju, kako je izgledao život koji ste vodili? Jeste li razmišljali o napuštanju Izraela?
Prvenstveno, mislim da većina izraelskog društva ni mene, a ni moju suprugu ne doživljava kao izdajnike. Činjenica je da je izraelska radikalna desnica glasna i agresivna, ali ni to ih ne čini ničim više osim komadića našeg društva. Što se tiče naše vladajuće elite, to je jedna druga tužna priča, da pored tolikih socijalnih nejednakosti, neujednačenosti, siromaštva i rasizma oni u slobodi tiska i govora pronalaze svoje najopasnije neprijatelje, i to u židovskom društvu, gdje su upravo te slobode tradicionalno najdominantnije karakteristike (od biblijskog Heroda preko Abrahama do Mojsija i Joba koji su raspravljali i diskutirali i s Bogom samim); sve je to, uistinu, vrlo tužno. Po svojoj prirodi nisam naročito borben tip, a još je manje zabavno kad participirate u borbi gdje leđa čuvate naizgled slabijoj, kržljavoj strani. Međutim, duboko vjerujem da je ovo borba koja se može dobiti i da je važno u njoj ostati do kraja. Kad bih eventualno osjetio da je svaka nada izgubljena, otišao bih, ali sada sam vrlo, vrlo daleko od te točke očaja.
U jednom intervjuu rekli ste sljedeće: ‘Ponekad premijer Netanyahu blebne stvari koje bismo očekivali od zvijezde realityja, a ne od nekoga tko je na poziciji političkog lidera.’ Kakvo je vaše stajalište što se američkih izbora tiče: zvijezda reality programa okupirala je fotelju u Ovalnom uredu i kako će sada izgledati američko-izraelski odnosi kad su na oba kraja administracije s reality tendencijama?
Problem kod realityja je što obično ne pobjeđuje najkvalitetniji pojedinac, najbolja osoba, već ona koja je najglasnija, najagresivnija i najpovršnija. Kad pogledaš Trumpa, čovjeka koji nema ni iskustva ni staža u civilnoj službi, u plemenitosti uopće, valja se zapitati može li takav samoživ, sebičan, narcisoidni pojedinac uopće raspoznati što čini dobro njegovoj zemlji ili će kolektivu pretpostaviti vlastite interese. Mislim da pobjeda Trumpa dolazi u trenutku u kojem alternativa, u ovom slučaju Hillary Clinton, nije stvarna alternativa. Demokrati su, u načelu, nastojali uvjeriti biračko tijelo da im je život uglavnom već sada kvalitetan, što za većinu Amerikanaca naprosto nije istina. Nisu akcentirali ni Wall Street ni banke ni korumpirane strukture kao slojeve društva koje njihova administracija, dolaskom na vlast, namjerava izazvati. U takvim okolnostima, u kojima je Trump nudio promjenu, neodgovornu ali promjenu, a Hillary Clinton veselu stagnaciju, kritična masa čija životna situacija nije nimalo vesela i koja se bojala gore budućnosti riješila je da svoje živote stavi na kocku, na očajnički rulet, u ruke čovjeka koji se tamo našao u pravo vrijeme.
Brutalnost svakodnevice u Izraelu, nanizani motivi života u zemlji konstantnog rata, neodvojivi su elementi vaše proze, pričali mi o fikciji ili ne. Kako ta stalna prijetnja oblikuje kolektivnu ili, ako hoćete, individualnu svijest pojedinaca u Izraelu?
Zapravo mislim da ljudi s prostora bivše Jugoslavije takvu i sličnu prijetnju razumiju mnogo bolje od ostalih. Osjećamo nevjerojatno snažan rascjep kolektivne osobnosti, gdje većina Izraelaca živi svoj miran, najčešće privilegiran život – posjećuju operu, za omlet pripremaju jaja iz slobodnog uzgoja, piju dobru kavu – da bi u sljedećem trenutku bivali prikopčani u kontekst potpuno drugačije primarne egzistencije – u raketni napad, teroristički napad, rat u kojem ti isti ljudi ubijaju ili promatraju kako njihovi drugovi umiru pored njih – a potom bili resetirani, vraćeni u kolotečine. Psihološki, mislim da živim u čahuri od zemlje u kojoj se čovjek trudi, koliko je to moguće, da potisne vlastitu posttraumatsku egzistenciju kako bi se, naposljetku, uvjerio da mu je život normalan. Ne mislim da je izraelski egzistencijalni Angst jedinstven, ali sam uvjerenja da je ekstremniji nego kod ostalih naroda.
Ne preferiram bojkot
Što mislite o odluci Mikea Leigha ili Kamile Shamsie da bojkotiraju naselja na Zapadnoj obali?
Bojkotiraju oni čitavu zemlju, a ne samo okupirane teritorije. Osobno, ne preferiram nikakav vid bojkota, mislim da promjena dolazi iz argumenta i konflikta, a ne ignoriranjem onih s čijim se pozicijama razilaziš. Kulturalni bojkot – termin koji mi, sam po sebi, zvuči kao oksimoron – uskraćuje moralne ideje i namjere upravo onima koji ih najviše trebaju.
Brinu li vas desne populističke tendencije u Europi? U Turskoj?
To je strašno. Živimo u vremenu velikih promjena u kojem su konglomerati poput Googlea ili Applea snažniji od nacionalnih država i u kojima se ratovi vode među religijama, ne među zemljama. U ovim nestabilnim vremenima nacionalizam ima gotovo nostalgičnu funkciju. Trumpov slogan bio je ‘Make America Great Again’ s namjerom vraćanja u udobnu, toplu prošlost, što je samo po sebi nerealno i nemoguće. Amerika ne može ponovno biti velika, makar ne u istom smislu u kojem je to bila nekad, jer ni svijet nije isti. Jasna mi je psihologija tih uplašenih i frustriranih nacionalističkih vojski, ali utjehu traže na krivim mjestima.
Doživljavate li se kao politički autor?
Pisati fikciju i pisati političke eseje, jasno, nije ista stvar, dapače, forme gotovo da se ne dodiruju. Beletristika je koncentrirana oko toga da naizgled jednostavnu stvarnost prikaže kao složenu i višeznačnu, dok se politički eseji orijentiraju da stvarnost prikažu kao niz jednostavnih i jasnih istina, a pritom je obveza autora da te jednostavne istine razotkrije kao pragmatične akcije protagonista kojih se dodiruje. To je dakle sušta suprotnost književnosti. Možda se zato pri pisanju fikcije osjećate kao da levitirate u gotovo bestežinskom stanju, a pri pisanju političkih komentara kao da perete suđe. Pisanje političkih eseja za mene je potez očajnika, mlak pokušaj da se promijeni stvarnost. Taj čin nema nikakve veze s umjetnošću.
Na kraju pitanje koje se tiče jezika: pišete na hebrejskome, pa vas čitamo u prijevodu – koliko idioma i značenja putem ispadne iz vagona?
Dvije tisuće godina hebrejski je jezik egzistirao samo u pisanoj formi, Židovi koji su ta dva milenija proveli u egzilu znali su čitati Bibliju na hebrejskome, ali su se u govoru služili drugim jezicima – jidišem, ladinom ili lokalnim jezicima zemalja u kojima su boravili – s namjerom da ne koriste božji jezik pri obavljanju svjetovnih poslova. Hebrejski se u govoru počinje koristiti tek u 19. stoljeću, kao dio cionističke ideologije. Problem nastaje u trenutku kad Židovi shvaćaju da im nedostaje dvije tisuće godina: riječi poput plastika, automobil ili džepar nisu leksemi obuhvaćeni biblijskim vokabularom. Stoga je bilo nužno uvesti kolokvijalni hebrejski, odnosno uvoziti brdo posuđenica iz drugih jezika. Konflikt između starog i novog, svetog i svjetovnog, možete pronaći u gotovo svakoj rečenici na hebrejskome i taj se obračun naprosto ne može prevesti na druge jezike koji su organski po prirodi. Kad sam počeo objavljivati, većina je izraelskih pisaca inzistirala na lijepom, registriranom hebrejskome, a ja sam odabrao taj neuredan, ulični jezik, smatrajući da je jedinstvena napetost u hebrejskome najbolji način da se prihvati sveprisutna tenzija između religioznog i svjetovnog, starog i novog, odnosno sukoba koji su u izraelskom društvu prisutni onoliko koliko i u jeziku.
