Edo Maajka - Foto: Domagoj Kunić
U regiji se dosta ljudi ponaša kao da nikad nisu bili izbjeglice, niti su prošli kroz to sranje, a jesu. Ljudi će se izgleda vječno bojati drukčijih. Manjine su identično najebale svugdje oko nas i malo šta se radi da bi se te neke stigme i predrasude umanjile
Piše: Goran Borković za Portal novosti
Briljantni novi album’, ‘Punim gasom vraća se na scenu’, ‘Žestoka i eksplozivna smjesa koja tjera na ples’, ‘U plus, jašta nego u plus!’, ‘Moćan, izvanredno odsviran album’, ‘Možda i album godine’, ‘Pokazao tko je tata!’ – samo su neki od naslova kojima su mediji popratili objavljivanje novog albuma Ede Maajke ‘Put u plus’ (Dallas Records) kojim je reper i MC, ovaj put u tvrđem, iskrenom crossover izdanju s punokrvnim bendom, prekinuo dugogodišnju pauzu. Iščekivanje tvrdog diska kratio je koncertima po cijeloj Europi putujući doslovno s juga na sjever i obrnuto. Radno će biti i ljeto, a jedno od koncertnih finala je koncert u zagrebačkom Domu sportova predviđen za 9. studenoga ove godine. Tim povodom razgovarali smo s Edinom Osmićem o minusu i plusu, o drukčijima, o manjinama, o medijima, o ženskim pravima, politici, društvu, izbjeglicama, slobodi, ljudskim pravima i prije svega – o muzici.
Novi album je objavljen. Bend zvuči moćno, žestoko, na trenutke čak i sirovo, za što ste opet vi zaslužni s obzirom na to da ste se prvi put sami sebi bili producent. Dallas Records ga je kao izdavač prije nekoliko dana postavio na besplatno slušanje na YouTube. Obožavateljima će ta činjenica biti draga…
Da, dostupniji ne može biti, sad očekujem da ga šira publika čuje, pa eto slobodno konzumirajte, slušajte, dijelite. Produkcijski sam htio dobiti zvuk skoro pa žive koncertne svirke i to sam uspio. Radili smo ga dosta na retro principu, to jest svi skupa u studio i snimaj svirku bez striktno zadanog tempa, tako da to sve uz mix Mire Vidovića daje jedan poseban čar albumu. Okupio sam genijalnu ekipu na probama i u studiju, basist Mario Rašić, bubnjar Mirsad Dalipi, kljaver Toni Starešinić i gitarist Yogi Lonich, sve odreda genijalci s kojima možeš pokorit svaki stage.
Minus i plus
Dugo smo čekali na album. Naslov je znakovit: ‘Put u plus’. Pjevate ‘Novi čovjek, nova ploča, ponovo vođa / Nisam dugo mo’go ni htio, nije mi bilo smisla, samo duv’o i pio.’ Gdje je nestao Edo dok je putovao iz minusa u plus?
Ja sam još uvijek tu, još uvijek putujem, idem u taj minus pa se vratim u plus. To svi rade, nije neka lekcija koja se završi i gotovo – sad samo uživanje. Tako život ne funkcionira. Taj minus plus put je u biti za cijeli život. Nijedan povratak nije u identičan plus niti je ijedan pad taj isti minus, ali život zato i jest zanimljiv, taj rast i taj put kroz pluseve i minuse je konstantan.
Ja sam otišo i skonto da je sve manje-više isto i da ću biti i jesam drukčiji i manjina gdje god došo. Tu ne pričam o nacijama, religiji i tim podjelama i manjinama, nego o dubokim ljudskim mišljenjima i potrebama
Niste zaobišli nijednu od tema koje muče društvo – od nevolja s kojima se suočavaju izbjeglice preko posljedica jačanja nacionalizama do surovosti kapitalizma i gaženja ljudskih prava. Ovako, sa strane gledajući, što vam se čini, koliko se regija promijenila od onih ratnih dana, kad ste i sami bili izbjeglica?
Neke stvari su se promijenile nabolje, a neke pogoršale. Neki problemi su potpuno novi, ova situacija s izbjeglicama i imigrantima nije ni u čemu slična s mojom izbjegličkom situacijom kroz koju sam prolazio i stanjem svijesti ljudi u vremenu u kojem se događa. Mislim, neke stvari naravno da jesu, kad društvo u koje dolaziš nije isto tvome iz kojeg dolaziš, pa se tu javlja strah društva od drukčijih, ali je situacija sad drukčija jer je i Europa drukčija, a i svijet. Recimo, može se vidjeti taj neki mali krug oko zamotane žene iz Iraka na tramvajskoj stanici. Ja to nisam vidio ni oko zamotane žene u Tel Avivu, ni oko izbjeglica devedesetih na stanicama kad se vraćaju iz Caritasa. U regiji se dosta ljudi ponaša kao da nikad nisu bili izbjeglice, niti su prošli kroz to sranje, a jesu. Ljudi će se izgleda vječno bojati drukčijih. Što se tiče naših međunacionalnih odnosa, regionalnih, mislim da je protok informacija i ljudi puno bolji nego ikad prije, to se osjeti na festivalima u svakoj od zemalja regije, kad se igra tekma na svjetskom sad Srbi navijaju za Hrvate i obratno. Zabrinjavajući je sadržaj nacionalnih televizijskih kuća koje su pod politikom, odnosno pod vlašću. Revizionisti i ljubitelji teorija zavjera su u prime timeu, konzervatizam se vratio na nacionalne TV programe. To se pomiješa sa žutilom, to jest sa zabavnim sadržajem koji je fokusiran samo na nebitno i trač, tako da se i najbitniji portali i novine, magazini, pretvaraju u bućkuriš svega. Jako je teško istraživačkom novinarstvu i novinarima koji nisu na državnom proračunu, koji ne rade po narudžbi, a oni su jako bitni za zdravo društvo. To su problemi koje dijelimo svi u regiji. Manjine su identično najebale svugdje oko nas i malo šta se radi da bi se te neke stigme i predrasude umanjile. Štoviše, taj trend postaje europski i svjetski i ljudi koji su izvorište takvih priča misle da su super, konačno sinhroni sa Europom.
Kažete u jednoj pjesmi da je Edin opet kriv. ‘Edin je Ediiiiiin, ko u mudžahedin / I džabe ti što si dobar i fin, ime i skoči im adrenalin / Džabe Bosna i sekularizam, džabe ti pank i nadrealizam / Džabe ti Olimpijada i da je gej parada, njemu je Fehim isilizam / Njegova zjenica traži krivca, u moru izbjeglica / Dehumanizirane grupe, fora ista, stara žica, i Europa’?
Mislim da se na ovo ne mora ništa nadodat, vrlo je jednostavno i precizno rečeno. Dehumaniziraj, pa im radi šta god hoćeš! Problem je što ljudi većinom ne primjećuju kad njihovo društvo dehumanizira druge, to je skoro uvijek i svugdje opravdano.
Ovisi o ljudima
Izgleda da i se dalje kod nas najbolje uzgaja mržnja? Jedino što se promijenilo je svijet oko nas, pa i Amerika danas izgleda kao neka distopija, da ne spominjemo ponovno odnos prema izbjeglicama čiji se dolazak pokušava spriječiti ne samo bodljikavom žicom nego i pucnjevima. Ali nije Edo jedini na tapetu, u ‘izdajničkom kolu’ su, naravno, i žene koje bi neki željeli pretvoriti u ono što gledamo u seriji ‘Sluškinjina priča’, pa kažete: ‘I za sve su krive žene / Tu žena pati, tu žena nosi / Tu žena dobija šamar’?
Da, to je jedan od najvećih problema u svijetu, pozicija žene. Prije sam ga vezao samo uz religiju. Mislio sam da samo religiozna društva imaju taj problem s pravima žena, ali taj problem, koji je više vezan uz mentalitet društva i edukaciju, postoji i u demokracijama i u takozvanim slobodnim društvima. U istočnoj Europi je žena u jako lošoj poziciji. Ukratko rečeno, na velikoj većini naše planete žene su zarobljene, bar ja to vidim tako, u uvodnoj pjesmi ‘Kreator’ imam rečenicu ‘Kad oslobodimo žene, bit će lakše i bolje, žene su ono što sad zovemo pi…’ Jedna opcija je prihvatiti to i onda kao žena tjerat druge žene na ropstvo ili boriti se protiv i biti prozvan kurvom i izložen svim onim osudama društva koje ne dopušta ženama totalnu slobodu i ravnopravnost. Tako je sad kod nas i to u svim sferama, film, muzika, sport, politika, ekonomija, sve. Mislim da dolazi vrijeme kad će žene konačno dobiti mjesto koje zaslužuju u društvu. Živim sa tri cure i ta tema mi je jako bitna.
Pozicija žene je jedan od najvećih problema u svijetu. Mislim da dolazi vrijeme kad će žene konačno dobiti mjesto koje zaslužuju u društvu. Živim sa tri cure i ta tema mi je jako bitna
Kako se nositi sa svim tim problemima? Tlak raste, depresija prijeti, čitaju se nalazi… Je li odgovor otići? Vi ste otišli, pa se vratili.
Pa kako za koga, ja sam otišo i skonto da je sve manje-više isto i da ću biti i jesam drukčiji i manjina gdje god došo. Tu ne pričam o nacijama, religiji i tim podjelama i manjinama, nego o dubokim ljudskim mišljenjima i potrebama. Imam prijatelja koji žive u Švicarskoj i Švedskoj koji troše živce na tamošnje probleme koje ja iz ovog društva uopće ne primjećujem niti registriram kad dođem tamo, a imam ih koji ostaju ovisni o balkanskim pitanjima ma koliko dugo već bili dio drugog društva i na drugom kontinentu. Znam i ljude koji žive recimo u Kanadi i koji su u potpunosti tamo sretni i opušteni. Znam i one koji su identično nesretni ma kamo otišli. Ovisi o ljudima. Skoro svi ljudi imaju neki svoj balon na mreži, neku svoju ekipu s kojom su skupa bez obzira na prebivalište, to je Ante Perković super objasnio u svojoj knjizi i pričom o muzici. Mladima treba posao koji će biti plaćen kako treba, starijima treba sigurnost da će imati dobru penziju i zdravstvenu zaštitu. Ništa drugo nije bitno. Ako se ovo ne popravi, ljudi će odlaziti u još većem broju.
Samo zabava
Reperi su ponovno fora. Vratila se stara škola, ali stižu i novi. Doduše, drukčiji nego vi. Kako gledate na taj novi val? Vi puno polažete na tekst, dok s druge strane Vojko Vrućina kaže da mlađi od 20 godina uopće ne slušaju što se repa i da su im puno bitniji muzika i bitovi?
To je istina, poruka više nije toliko bitna. Njima je, osim toga, nebitno da li je to playback ili nije, da li traje tri sata ili sat, bitna je samo zabava. Ima dosta ponavljanja, jednih te istih fraza i sve je u istim brzinama. To što je sve u jednim te istim brzinama, u biti mi najviše smeta kod novog repa. Nije mi zabavno, jer je ograničeno tom brzinom. Mislim da Vojko ima jako dobre i pametne tekstove. U njegovom se slučaju ne bih nikako složio da je publici nebitan tekst.
Kako (pre)živjeti od muzike na, da se poslužimo stručnim leksikom, ovako uskom tržištu? Odustali ste od ćevapčića…
Čekam neku šansu za biznis sa strane (smijeh), ovo je dosta nesigurno i nestalno. Iako brojke govore totalno drukčije. Recimo, ove godine je prodano najviše ulaznica u Hrvatskoj, festivalskih i koncertnih, tj. klupskih. Nikad ovoliko rep koncerata u većim prostorima nije najavljeno kao ove i prošle godine, ne samo rep nego generalno koncerata domaćih izvođača. Marketing je postao bitniji od sadržaja i tu se ne snalazim uopšte, pa vjerujem Dallasu i računam na njih u tom segmentu. Vidjet ćemo, optimističan sam oko ove ploče.
