Domagoj Margetić je poznati istraživački novinar iz Hrvatske koji je zbog istraživanja "krvavog novca" iz perioda rata na prostorima bivše Jugoslavije više puta privođen, tužen, proganjan i fizički napadan. Bio je u uskom krugu ljudi koji su radili za Franju Tuđmana, a zbog njega su "pali" veliki ljudi poput Sanadera.
U razgovoru za Klix.ba prisjetio se kako je kao 18-godišnjak postao dio HDZ-a, ali cilj drugog čovjeka HDZ-a i premijera Hrvatske Josipa Manolića bio je da uspostave ljevičarsku struju u toj stranci, onoj koja će biti suprotna struji Gojka Šuška. Ističe kako tada nisu vjerovali da će Šuškova struja zadominirati, ali da je 1993. godine bilo jasno da nisu bili upravu.
"Moj jedan djed je bio antifašistički borac, a drugi je stradao u Jasenovcu tako da sam odgovarao kao kandidat za tu struju. Pokojni otac mi je uvijek govorio:' Sine, pazi da uvijek možeš uspravne glave hodati' i to mi je lajt motiv, da svakoga mogu pogledati u oči i reći dobar dan. Mnogi drugi iz tog vremena ne mogu i ne smiju hodati gradovima bivše države, ja sam uspio nekako. Svakog ste trenutka u prilici biti čovjek i to je izbor koji je samo vaš", rekao je Margetić.
"Moj jedan djed je bio antifašistički borac, a drugi je stradao u Jasenovcu tako da sam odgovarao kao kandidat za tu struju. Pokojni otac mi je uvijek govorio:' Sine, pazi da uvijek možeš uspravne glave hodati' i to mi je lajt motiv, da svakoga mogu pogledati u oči i reći dobar dan. Mnogi drugi iz tog vremena ne mogu i ne smiju hodati gradovima bivše države, ja sam uspio nekako. Svakog ste trenutka u prilici biti čovjek i to je izbor koji je samo vaš", rekao je Margetić.
Borba protiv politike ratne Hrvatske prema BiH
Iako su očekivali da će državom upravljati elitne i obrazovane strukture, Margetić kaže kako se dogodilo nešto sasvim drugačije, te da 1992. godine dolazi, kako kaže, šljam.
"U 11. mjesecu 1992. godine sam imao dug razgovor s Manolićem kada je počelo odvođenje građana srpske nacionalnosti i neistomišljenika u Zagrebu i okolici, u Sisku se nestajali ljudi, a u Gospiću gdje su živjeli umjereni ljude dovode ekstremiste. Htio sam otići, ali mi je Manolić rekao: 'Možeš otići i oni će dovesti nekoga svog, ali ako samo jednom čovjeku možemo pomoći to je puno'. Odlučio sam ostati. Stvari se zaoštravaju 1993. godine kada počinju sukobi u BiH između hrvatskih snaga i Armije RBiH. Tu smo se našli na potpuno suprotnoj strani od većine državnog vrha Republike Hrvatske", rekao je.
Protivili su se politici koju su Tuđman i Šušak vodili prema BiH smatrajući da je interes Hrvata iz BiH sasvim drugačiji od, kako kaže, getoiziranja koje je htio izvršiti tadašnji hercegovački HDZ. Margetić je tada bio zadužen za komunikaciju s ljudima koji su vodili HDZ u Srednjoj Bosni koji su, ističe, bili umjereni ljudi koji su shvatali da je pitanje suživota pitanje opstanka.
"Kada su došli u Zagreb dodijelili su ih meni i bilo mi je jasno da su oni 'pušteni niz vodu' jer ja nisam bio profil koji je odlučivao. Rekao sam im da je to gotova stvar čim sam im ja dodijeljen. Tada ih miču iz struktura HDZ-a kao i sve umjerenije ljude i na površinu izlaze zaista ekstremisti, ljudi sa suludim idejama koji su bili otvoreni zagovornici sukoba u BiH i otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. To su bili ljudi koji su otvoreno trgovali glavama Hrvata u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Oni su za njih isključivo bili valuta za trgovinu da bi ostvarili svoju secesionističku priču. U suštini to su bili ljudi uvučeni u šverc nafte, viskotarifnih roba, droge itd", naglašava.
Iako su očekivali da će državom upravljati elitne i obrazovane strukture, Margetić kaže kako se dogodilo nešto sasvim drugačije, te da 1992. godine dolazi, kako kaže, šljam.
"U 11. mjesecu 1992. godine sam imao dug razgovor s Manolićem kada je počelo odvođenje građana srpske nacionalnosti i neistomišljenika u Zagrebu i okolici, u Sisku se nestajali ljudi, a u Gospiću gdje su živjeli umjereni ljude dovode ekstremiste. Htio sam otići, ali mi je Manolić rekao: 'Možeš otići i oni će dovesti nekoga svog, ali ako samo jednom čovjeku možemo pomoći to je puno'. Odlučio sam ostati. Stvari se zaoštravaju 1993. godine kada počinju sukobi u BiH između hrvatskih snaga i Armije RBiH. Tu smo se našli na potpuno suprotnoj strani od većine državnog vrha Republike Hrvatske", rekao je.
Protivili su se politici koju su Tuđman i Šušak vodili prema BiH smatrajući da je interes Hrvata iz BiH sasvim drugačiji od, kako kaže, getoiziranja koje je htio izvršiti tadašnji hercegovački HDZ. Margetić je tada bio zadužen za komunikaciju s ljudima koji su vodili HDZ u Srednjoj Bosni koji su, ističe, bili umjereni ljudi koji su shvatali da je pitanje suživota pitanje opstanka.
"Kada su došli u Zagreb dodijelili su ih meni i bilo mi je jasno da su oni 'pušteni niz vodu' jer ja nisam bio profil koji je odlučivao. Rekao sam im da je to gotova stvar čim sam im ja dodijeljen. Tada ih miču iz struktura HDZ-a kao i sve umjerenije ljude i na površinu izlaze zaista ekstremisti, ljudi sa suludim idejama koji su bili otvoreni zagovornici sukoba u BiH i otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. To su bili ljudi koji su otvoreno trgovali glavama Hrvata u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Oni su za njih isključivo bili valuta za trgovinu da bi ostvarili svoju secesionističku priču. U suštini to su bili ljudi uvučeni u šverc nafte, viskotarifnih roba, droge itd", naglašava.
Optužbe protiv ratnih generala za šverc droge
U Ured predsjednika Hrvatske tada su stizali često izvještaji u kojim se navodilo da visoki generali HV-a i HVO-a krijumčare drogu i da stoje iza toga, a ljudi koji su hapšeni zbog krijumčranje i po 20 kilograma heroina ili kokaina su imenovali te generale. O svemu, kaže Margetić, postoje policijski zapisnici, a i sam je snimo videosvjedočenja uhapšenih nekoliko godina nakon. Jedan od njih je i Mile Parać o kojem su pisali hrvatski mediji, a koji je javno optužio bivšeg generala Ivana Čermaka da je radio za njega.
"Pokazalo se da iza svega stoje čisti kriminalni interesi i da se ne radi o nikakvim nacionalnim interesima kako se pokušalo prikazati. Pokušali smo takvu politiku progurati, ali je bilo nemoguće jer je politika Hrvatske prema BiH bila prepuštena Šušku. Tuđman je imao bolesnu opsesiju o Banovini što je bio problem jer je Šušak igrao na njegovu emociju. Kada je dobio BiH na upravljanje stvar potpuno izmiče kontroli i Manolić odlazi iz HDZ-a, ali mene ostavlja kazavši da 'neko od nas mora ostati'. Ostao sam do iza Oluje i bio u otvorenom sukobu sa Tuđmanom u vezi korupcije u HDZ-u, u državi, ratnim zločinima i organiziranom kriminalu o čemu sam javno govorio", prisjetio se Margetić.
U Ured predsjednika Hrvatske tada su stizali često izvještaji u kojim se navodilo da visoki generali HV-a i HVO-a krijumčare drogu i da stoje iza toga, a ljudi koji su hapšeni zbog krijumčranje i po 20 kilograma heroina ili kokaina su imenovali te generale. O svemu, kaže Margetić, postoje policijski zapisnici, a i sam je snimo videosvjedočenja uhapšenih nekoliko godina nakon. Jedan od njih je i Mile Parać o kojem su pisali hrvatski mediji, a koji je javno optužio bivšeg generala Ivana Čermaka da je radio za njega.
"Pokazalo se da iza svega stoje čisti kriminalni interesi i da se ne radi o nikakvim nacionalnim interesima kako se pokušalo prikazati. Pokušali smo takvu politiku progurati, ali je bilo nemoguće jer je politika Hrvatske prema BiH bila prepuštena Šušku. Tuđman je imao bolesnu opsesiju o Banovini što je bio problem jer je Šušak igrao na njegovu emociju. Kada je dobio BiH na upravljanje stvar potpuno izmiče kontroli i Manolić odlazi iz HDZ-a, ali mene ostavlja kazavši da 'neko od nas mora ostati'. Ostao sam do iza Oluje i bio u otvorenom sukobu sa Tuđmanom u vezi korupcije u HDZ-u, u državi, ratnim zločinima i organiziranom kriminalu o čemu sam javno govorio", prisjetio se Margetić.
Odbio penziju i diplomatiju za šutnju
Tuđman ga je, kaže, tolerisao jer je imao dvorski smisao za protokol: imao je svoje Jevreje i Srbe za pokazivanje kao u, ističe Margetić, zoološkom vrtu. Nakon Oluje odluči otići iz stranke. Na posljednjoj sjednici sukobio se otvoreno s Tuđmanom u vezi procesuiranja ratnih zapovjednika i pripadnika ratnih jedinica koji su se teretili za ratne zločine. Smatrao je kako se trebaju prosuirati a da sudovi odluče da li je neko kriv ili ne, ali tadašnji HDZ nije bio za to. Optužio ih je da stoje iza prikrivanja ratnih zločina.
"Bila mi je ponuđena penzija i dilomatska služba da odustanem, ali odbio sam sve. U junu 1997. godine na sjednici HDZ-a donose odluku da me razrješavaju svih državnih dužnosti što je bilo nezakonito jer je bila sjednica stranke, a ne državnih organa. Tada sam napisao nekoliko otvorenih pisama Tuđmanu koja su objavljena u Riječkom listu u kojima se govori o korupciji, zoličinima itd. I tada se posvećujem istraživačkom novinarstvu koje radim već 22 godine", kazao je.
Tuđman ga je, kaže, tolerisao jer je imao dvorski smisao za protokol: imao je svoje Jevreje i Srbe za pokazivanje kao u, ističe Margetić, zoološkom vrtu. Nakon Oluje odluči otići iz stranke. Na posljednjoj sjednici sukobio se otvoreno s Tuđmanom u vezi procesuiranja ratnih zapovjednika i pripadnika ratnih jedinica koji su se teretili za ratne zločine. Smatrao je kako se trebaju prosuirati a da sudovi odluče da li je neko kriv ili ne, ali tadašnji HDZ nije bio za to. Optužio ih je da stoje iza prikrivanja ratnih zločina.
"Bila mi je ponuđena penzija i dilomatska služba da odustanem, ali odbio sam sve. U junu 1997. godine na sjednici HDZ-a donose odluku da me razrješavaju svih državnih dužnosti što je bilo nezakonito jer je bila sjednica stranke, a ne državnih organa. Tada sam napisao nekoliko otvorenih pisama Tuđmanu koja su objavljena u Riječkom listu u kojima se govori o korupciji, zoličinima itd. I tada se posvećujem istraživačkom novinarstvu koje radim već 22 godine", kazao je.
Spašavanje Srba i drugih neistomišljenika od smrti
U jeku ratu spasio je više od 300 osoba iz logora i ilegalnih zatvora, te ih uz pomoć Manolića i drugih ljudi prevozio u Mađarsku, Sloveniju, Italiju itd.
"Dok su drugi koristili značku Ureda predsjednika za kriminal i zločine shvatio sam da je možemo koristiti za dobre stvari i ako je to išlo mnogo teže. Kada sam došao u studentski dom Lašćina koji je bio zatvor po jednu grupu i legitimisao se značkom, vojnik je izvukao automatsku pušku. Cijelu noć su trajali pregovori i uspjeli smo ih preuzeti i prevesti za Mađarsku. Naša logika je bila da ako je neko ilegalno zatvoren u ilegalnom zatvoru, sve i da jeste počinitelj nekih djela protiv Republike Hrvatske, mi ćemo ga izvući i odvesti preko granice jer je Hrvatska imala jasne definisane zakone - nema smrtne kazne, zabranjena su mučenja i ima Zakon o krivičnom postupkiu na temelju kojeg možete legalno pritvoriti nekoga u legalnom zatvoru. Prigovaralo nam se da smo izvlačili neprijateljske oficire KOS-a i to je možda tačno, ali ti ljudi su bili zatvoreni na nezakonit način, mučeni su i htjeli su ih likvidirati. Čuvali smo ustavni i pravni poredak time", smatra Margetić i ističe da i danas na to gleda isto.
Naglašava kako je Josip Manolić bio najzaslužniji za pokrivanje njihovih akcije i da bi ih u suprotnom "pojeo mrak" jer nije bilo puno ljudi koji su bili spremni to raditi. Posebno se osvrnuo na tadašnju ljevicu koja je, kako kaže, okretala glavu od svega, a svoju hrabrost su prokazivali u svojim salonima, kućama i pojedinim kafanama.
"Kada je jedna djevojka Hrvatica nestala u Rijeci, njeni roditelji su uspjeli doći do mene, ali je bilo prekasno. Odvela je Merčepova paravojna jedinica i držali u ilegalnom zatvoru. To je bilo teško saznati. U jednom trenutku iz očaja dolazim u Vinodol u Zagrebu gdje su sjedili Marko Veselica, Ivica Račan, Savka Dapčević i general Rukavina, sva krema koja slovi kao građanska lijeva priča, i molim ih da nazovu predsjednika Tuđmana jer su oni njegova ekipa ih 1970-ih, pognuli su glave. Niko mi nije rekao ni neću ni hoću, a garantujem vam da je samo npr. Račan nazvao i rekao pustite mi tu i tu osobu, Tuđman bi ga poslušao", rekao je Margetić.
Dokumente s novim identitetom je izrađivao Vjeko Brajević, tadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova RH. Danas je u kontatku s nekim od tih osoba i postali su prijatelji. Nažalost, ističe da je bilo mnogo onih koji su stradali jer nisu za njih znali.
"Svi oni koji su im bili na putu i označili kao peta kolona, bez obzira na nacionalnost, bili su odvedeni", kaže.
U jeku ratu spasio je više od 300 osoba iz logora i ilegalnih zatvora, te ih uz pomoć Manolića i drugih ljudi prevozio u Mađarsku, Sloveniju, Italiju itd.
"Dok su drugi koristili značku Ureda predsjednika za kriminal i zločine shvatio sam da je možemo koristiti za dobre stvari i ako je to išlo mnogo teže. Kada sam došao u studentski dom Lašćina koji je bio zatvor po jednu grupu i legitimisao se značkom, vojnik je izvukao automatsku pušku. Cijelu noć su trajali pregovori i uspjeli smo ih preuzeti i prevesti za Mađarsku. Naša logika je bila da ako je neko ilegalno zatvoren u ilegalnom zatvoru, sve i da jeste počinitelj nekih djela protiv Republike Hrvatske, mi ćemo ga izvući i odvesti preko granice jer je Hrvatska imala jasne definisane zakone - nema smrtne kazne, zabranjena su mučenja i ima Zakon o krivičnom postupkiu na temelju kojeg možete legalno pritvoriti nekoga u legalnom zatvoru. Prigovaralo nam se da smo izvlačili neprijateljske oficire KOS-a i to je možda tačno, ali ti ljudi su bili zatvoreni na nezakonit način, mučeni su i htjeli su ih likvidirati. Čuvali smo ustavni i pravni poredak time", smatra Margetić i ističe da i danas na to gleda isto.
Naglašava kako je Josip Manolić bio najzaslužniji za pokrivanje njihovih akcije i da bi ih u suprotnom "pojeo mrak" jer nije bilo puno ljudi koji su bili spremni to raditi. Posebno se osvrnuo na tadašnju ljevicu koja je, kako kaže, okretala glavu od svega, a svoju hrabrost su prokazivali u svojim salonima, kućama i pojedinim kafanama.
"Kada je jedna djevojka Hrvatica nestala u Rijeci, njeni roditelji su uspjeli doći do mene, ali je bilo prekasno. Odvela je Merčepova paravojna jedinica i držali u ilegalnom zatvoru. To je bilo teško saznati. U jednom trenutku iz očaja dolazim u Vinodol u Zagrebu gdje su sjedili Marko Veselica, Ivica Račan, Savka Dapčević i general Rukavina, sva krema koja slovi kao građanska lijeva priča, i molim ih da nazovu predsjednika Tuđmana jer su oni njegova ekipa ih 1970-ih, pognuli su glave. Niko mi nije rekao ni neću ni hoću, a garantujem vam da je samo npr. Račan nazvao i rekao pustite mi tu i tu osobu, Tuđman bi ga poslušao", rekao je Margetić.
Dokumente s novim identitetom je izrađivao Vjeko Brajević, tadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova RH. Danas je u kontatku s nekim od tih osoba i postali su prijatelji. Nažalost, ističe da je bilo mnogo onih koji su stradali jer nisu za njih znali.
"Svi oni koji su im bili na putu i označili kao peta kolona, bez obzira na nacionalnost, bili su odvedeni", kaže.
Ratni profiteri danas "ugledni biznismeni", saradnja Beograda i Zagreba
Nakon svega počeo je tragati o pravim uzrocima rata i objavio je nekoliko knjiga o tome. Upravo zbog svojih istraživanja, te dokumentacije i činjenica do kojih je došao, privođen je nekoliko puta, zatvaran, ucjenjivan, prijećeno mu je, okretali su glavu od njega i najbliži, a proglašavali su ga i neuračunljivim. Ipak, njegova istraživanja dovela su do "pada" Ive Sanadera i Tomislava Karamarka, ali i mnogih drugih iz ratnog perioda.
"Išao sam kriminalističkom logikom - trag krvi i trag novca. Trag krvi je bio jasan jer su se ratni zločinci našli i još uvijek se nalaze na optuženičkim klupama jer je rasla politička volja da se ratni zločinci procesuiraju. Ali mene je više zanimao stvarni uzrok rata i ko je najviše profitirao i shvatio sam da nemamo proces protiv onih koji su profitirali na zločinima i u normalnim okruženjima bili kvalifikovani kao ratni profiteri, a ne kao ugledni biznismeni, bankari, hotelijeri i sl. kao kod nas Balkanu. Krenuo sam tragom novca jer su nestali ekonomski gignati iz bivše Jugoslavije, nestale su pare iz državnih banaka i zanimalo me je gdje su", kazao je.
Na početku je imao vrlo malo podataka jer su dokumenti bili skriveni, a rijetko ko je želio pričati o tome. Prve priče je objavio u januaru 1999. godine i nije ni slutio da će ga dovesti do podataka o saradnji svih strana kada je bilo riječ o izvlačenju novca dok su njihove vojske ratovale, gradovi bili pod opsadama, civili ginuli, a sela gorjela. Ti ljudi su imali zajedničke račune i banke te su jedni drugima prali prljave pare.
"Otkrio sam tajne račune Zagreba i Beograda. Dokumente mi je davala Borka Vučić, poznata kao Miloševićeva bankarica. Radio sam dugo i s Vericom Barač, predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije u vrijeme Zorana Đinđića i kasnijim vladama, a sarađivao sam i s Vukom Obradovićem, Đinđićevim potpredsjednikom Vlade, na istraživanju tajnih računa Miloševića na Kipru. Vučić mi je na početku govorila da su pare za Miloševića prali Hrvati, a meni je to bila naučna fantastika. Ali, kada vidite transfere, skrbničke i povjereničke račune i drugu dokumentaciju vidite da je sav novac koji je odlazio iz Srbije pran je preko banaka koje je kontrolirao Zagreb i shvatite da je to jedna ratnoprofiterska priča", naglašava.
Nakon svega počeo je tragati o pravim uzrocima rata i objavio je nekoliko knjiga o tome. Upravo zbog svojih istraživanja, te dokumentacije i činjenica do kojih je došao, privođen je nekoliko puta, zatvaran, ucjenjivan, prijećeno mu je, okretali su glavu od njega i najbliži, a proglašavali su ga i neuračunljivim. Ipak, njegova istraživanja dovela su do "pada" Ive Sanadera i Tomislava Karamarka, ali i mnogih drugih iz ratnog perioda.
"Išao sam kriminalističkom logikom - trag krvi i trag novca. Trag krvi je bio jasan jer su se ratni zločinci našli i još uvijek se nalaze na optuženičkim klupama jer je rasla politička volja da se ratni zločinci procesuiraju. Ali mene je više zanimao stvarni uzrok rata i ko je najviše profitirao i shvatio sam da nemamo proces protiv onih koji su profitirali na zločinima i u normalnim okruženjima bili kvalifikovani kao ratni profiteri, a ne kao ugledni biznismeni, bankari, hotelijeri i sl. kao kod nas Balkanu. Krenuo sam tragom novca jer su nestali ekonomski gignati iz bivše Jugoslavije, nestale su pare iz državnih banaka i zanimalo me je gdje su", kazao je.
Na početku je imao vrlo malo podataka jer su dokumenti bili skriveni, a rijetko ko je želio pričati o tome. Prve priče je objavio u januaru 1999. godine i nije ni slutio da će ga dovesti do podataka o saradnji svih strana kada je bilo riječ o izvlačenju novca dok su njihove vojske ratovale, gradovi bili pod opsadama, civili ginuli, a sela gorjela. Ti ljudi su imali zajedničke račune i banke te su jedni drugima prali prljave pare.
"Otkrio sam tajne račune Zagreba i Beograda. Dokumente mi je davala Borka Vučić, poznata kao Miloševićeva bankarica. Radio sam dugo i s Vericom Barač, predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije u vrijeme Zorana Đinđića i kasnijim vladama, a sarađivao sam i s Vukom Obradovićem, Đinđićevim potpredsjednikom Vlade, na istraživanju tajnih računa Miloševića na Kipru. Vučić mi je na početku govorila da su pare za Miloševića prali Hrvati, a meni je to bila naučna fantastika. Ali, kada vidite transfere, skrbničke i povjereničke račune i drugu dokumentaciju vidite da je sav novac koji je odlazio iz Srbije pran je preko banaka koje je kontrolirao Zagreb i shvatite da je to jedna ratnoprofiterska priča", naglašava.
Đinđić ubijen jer je inicirao istragu o kiparskim parama
Istraživanjem je došao i do zaključka da je upravo i zbog ove piče ubijen Zoran Đinđić jer je inicirao istragu o kiparskim parama. Mislio je, kaže Margetić, da otkriti nekoliko tajnih računa, utvrditi iznos, napraviti zapisnik i vratiti ih. Upozorio ga je da to nije tako naivna priča.
"Motiv ubistva koji je Beograd označio je bio apsurdan jer se znalo da će svaki sljedeći premijer morati sarađivati s Haškim tribunalom. Iza tako velikih ubistava stoje veliki interesi i veliki biznis i pare. Vuk i Borka su mi pomogli i dali dokumentaciju koja upućuje na to da je ubistvo Đinđića imalo regionalni motiv ljudi koji su stajali iza tih ratnoprofiterskih biznisa. Kada je inicirao istragu nije znao da će ona voditi prema Zagrebu, Ljubljani i drugim centrima. Istraga bi utvrdila opasni vezu ratnog Zagreba i ratnog Beograda i mnoge ratne tajkune koji su nastali. Utvrdilo bi se gdje je Zagreb sakrivao pare za Beograd i to njima nije odgovaralo. Sve to detaljno opisujem u posljednjoj knjizi", istakao je.
Više puta je o ovome pozvan u MUP Republike Srbije da svjedoči i smatra da je upravo to jedan od dokaza da neki iskusniji inspektori vjeruju da je to pravi motiv. Sarađivao je i sa Josipom Bogićem koji je projektirao operaciju Sablja i informacije do kojih je on došao poklapale su se s onima koje je imao Margetić. Epilog svega je bio taj da je Bogić penzionisan, a njegov odjel raspušten.
"Očito je neko u Beogradu htio tu priču zataškati, a ne istražiti", smatra Margetić.
Istraživanjem je došao i do zaključka da je upravo i zbog ove piče ubijen Zoran Đinđić jer je inicirao istragu o kiparskim parama. Mislio je, kaže Margetić, da otkriti nekoliko tajnih računa, utvrditi iznos, napraviti zapisnik i vratiti ih. Upozorio ga je da to nije tako naivna priča.
"Motiv ubistva koji je Beograd označio je bio apsurdan jer se znalo da će svaki sljedeći premijer morati sarađivati s Haškim tribunalom. Iza tako velikih ubistava stoje veliki interesi i veliki biznis i pare. Vuk i Borka su mi pomogli i dali dokumentaciju koja upućuje na to da je ubistvo Đinđića imalo regionalni motiv ljudi koji su stajali iza tih ratnoprofiterskih biznisa. Kada je inicirao istragu nije znao da će ona voditi prema Zagrebu, Ljubljani i drugim centrima. Istraga bi utvrdila opasni vezu ratnog Zagreba i ratnog Beograda i mnoge ratne tajkune koji su nastali. Utvrdilo bi se gdje je Zagreb sakrivao pare za Beograd i to njima nije odgovaralo. Sve to detaljno opisujem u posljednjoj knjizi", istakao je.
Više puta je o ovome pozvan u MUP Republike Srbije da svjedoči i smatra da je upravo to jedan od dokaza da neki iskusniji inspektori vjeruju da je to pravi motiv. Sarađivao je i sa Josipom Bogićem koji je projektirao operaciju Sablja i informacije do kojih je on došao poklapale su se s onima koje je imao Margetić. Epilog svega je bio taj da je Bogić penzionisan, a njegov odjel raspušten.
"Očito je neko u Beogradu htio tu priču zataškati, a ne istražiti", smatra Margetić.
Javnost ima pravo da zna
Uprkos svemu što je doživo kaže da ga nije bilo strah i da ne planira odustati jer smatra da javnost ima pravo znati o prljavim poslovima.
"Nisam odustao 22 godine jer po savjesti ne smije. Stvorio sam mrežu ljudi koji mi vjeruju i to je velika odgovornost - ne iznevjeriti ih", naglašava.
U jednom intervjuu napisao je za sebe "Ja sam izbrisan čovjek. Prošli čovjek. Lažni čovjek. Zabranjen čovjek". Učinio je to nakon niza ucjena koje ga nisu ušutkale i optužnica koje su pale, ali su za to trebale godine dokazivanja.
"Svako jutro kada otvorim internet saznam nešto novo o sebi. Početak i kraj mog dana je pitanje 'Da li je vrijedilo i da li vrijedi i dalje?'. Prije nekoliko godina Barač mi je u sedmici kada je umrla poslala SMS: ?Znam, ne smiješ dame pitaš da li je vrijedilo. Vrijedilo je, rekli smo istinu'. To je bila njena lična oporuka da mi stalno bude opomena kada padne i kada bih se maknuo od svega, da omogućim javnosti da zna činjenice i to je najvredniji posao koji možemo obavljati", poručio je Margetić.
