Ekofeministkinje grade zemaljsku demokraciju u svim klasnim i etničkim kontekstima. Mnoge su anonimne volonterke u nevladinim organizacijama; neke su izabrane članice zelenih stranaka koji pokušavaju produbiti raspravu. Ostale uključuju autohtone honduranske aktivistkinje protiv izgradnje brana, žene južnoafričkih sela koje se bore protiv mina, indijske čuvarice sjemena, engleske kućanice za zaštitu rijeka, kalifornijske mirotvorke, studentice u Barceloni koje se zalažu za odrast.
Australska znanstvenica Ariel Salleh po obrazovanju je psihologinja, sociologinja i politologinja, no najviše se bavi ekofeminizmom (o kojem je govorila i u sklopu ovogodišnje Zelene akademije na Visu).
Predavala je na brojnim sveučilištima u Australiji (Sveučilište Sydney i Sveučilište Zapadni Sydney), Africi (Sveučilište Neslon Mandela u JAR-u), Europi (Sveučilište Friedrich Schiller u Jeni, Njemačka, i Sveučilištu Lund u Švedskoj) i Sjevernoj Americi (Sveučilište New York, SAD, Sveučilište u Torontu, Kanada). Autorica je preko 200 članaka, urednica nekoliko knjiga te autorica knjige Ekofeminizam kao politika: priroda, Marx i postmoderna (1997).
Kako ste se počeli baviit okolišnom humanistikom?
Pa, do okolišne humanistike nisam došla akademskim putem; moje akademsko obrazovanje bilo je u politologiji, psihologiji i sociologiji. Ipak, ideja o “ekološkom feminizmu” izrasla je iz svakodnevnog iskustva i aktivističkih odgovora na njega: praksa prije teorije. To se dogodilo prije četiri desetljeća, dok je područje okolišne humanistike stupilo na scenu tek nedavno. Ustvari, mnogo je toga u tom polju na vrlo elitističkoj i apolitičnoj razini – ali o tome raspravljam u svojoj nadolazećoj knjizi.
Koje je vaše shvaćanje odnosa između ‘Kulture’ i ‘Prirode’?
Dominantna globalna eurocentrična kultura još uvijek je obilježena dualističkom logikom. Ta tradicija muškarca označava kao ‘pravo čovječanstvo’, a ženu kao ‘bližu prirodi’. Kroz povijest je ova ideološka konstrukcija davala legitimitet muškoj “kontroli resursa” nad plodnosti i nužnog rada utjelovljenog u ženama. Uspon prosvjetiteljske znanosti ojačao je ovu patrijarhalnu moć. Budući da je znanstvena revolucija nametnula fiziku i medicinu kao ‘zanimanja’ za muškarce, milijuni žena travarki i primalja ubijene su kao vještice. Klasični ekofeministički tekst Carolyn Merchant Smrt prirode (1980.) to detaljno dokumentira, kao i analizu seksualiziranog jezika kojim su obilježene upute za istraživanje prirode Francisa Bacona.
S time povezani dualizam, popularan u ono vrijeme, promijenio je percepciju prirode, koja nije više bila viđena kao “organizam”, već kao “stroj”. Pretpostavka je bila da će objektivna medicina tretirati tijelo kao mehanizam sata. Ova disocirana maskulina kultura nastavlja se i danas među klimatskim znanstvenicima, koji se u potpunosti oslanjaju na parametre utemeljene na fizici kako bi objasnili globalno zatopljenje, izostavljajući iz jednadžbe vitalne biološke procese. Ciklus vode i evapotranspiracija kod biljaka ovdje su ključni propusti.
Vidite li značajnu razliku između pojmova kao što su priroda, okoliš, krajolik, prostor?
Da, ljudi često koriste ove termine kao sinonime unatoč činjenici da su napisani svesci i svesci knjiga koje nastoje odgovoriti na pitanje “Što je priroda?” Na primjer, postoji Priroda s velikim P, što podrazumijeva sustav materijalnih transformacija podložnih određenim zakonima koje proučava znanost. Također postoji takozvana “ljudska priroda”, danas pomalo ‘politički nekorektan’ pojam budući da lažno obuhvaća ljude koji se široko razlikuju po spolu, etničkoj ili klasnoj pripadnosti. U onoj mjeri u kojoj kroz svoj ekofeministički rad nastojim popraviti stari eurocentrični jaz između prirode i kulture, želim naglasiti da su svi ljudi – u konačnoj analizi – “priroda-u-utjelovljenoj-formi”.
Razlike između prirode, okoliša, krajolika i prostora zapravo su nusproizvod maskuline kulture znanstvene apstrakcije. Na primjer, riječ ‘okoliš’ ima tendenciju objektivizirati ljude kao odvojene i različite od njihovog okolnog, prirodnog staništa. Ali to je iluzija, jer su naša tijela u potpunosti ovisna o razmjeni sa zrakom, vodom, biljkama i tako dalje. Postoji stalni metabolički tok prirodnih procesa kroz ljudska tijela – u životu i u smrti. Riječ ‘krajolik’ označava prirodu koja je “ljudski poboljšana”. Hiper-apstraktna i matematizirana riječ ‘prostor’, popularna među nekim marksistima, govori o daljnjem otuđivanju od našeg materijalno utjelovljenog stanja. Kako možemo očekivati da ćemo stvoriti zdrave održive ekologije uz pomoć psihološki deformiranog vokabulara kao što je ovaj?
Kako vidite odnos između patrijarhata i kapitalizma?
Patrijarhat – što doslovno znači vladavina očeva – postoji već tisućama godina. Kapitalizam je jednostavno njegov moderni izraz, star samo 500-tinjak godina. Od planina i šuma do društvenih odnosa, industrijska ekonomija kapitala, ruku pod ruku s eurocentričnom znanošću, sve svodi na robu. Pod ideologijom liberalizma, sloboda je fetišizirana i patrijarhalna obitelj počinje se fragmentirati. Muškarci odabiru životne stilove koji zaobilaze obiteljsku odgovornost, a samohrano majčinstvo je u porastu. Međutim, stari patrijarhalni zakoni i društvene strukture ostaju na mjestu, štiteći mušku privilegiju, čak i kad se smatra da je pojam “roda” zastario.
Rodni jaz u plaćama jasna je naznaka ove društvene proturječnosti. Nakon desetljeća feminističke borbe za “jednakost”, većina žena zarađuje samo tri četvrtine muške plaće za istovjetni rad. Smatra se da se rad koji žene obavljaju u kućanstvu nalazi ‘izvan’ gospodarstva; a ipak ispunjavanjem svakodnevnih dnevnih potreba zaposlenog muškarca neplaćena domaćica izravno pridonosi stvaranju viška vrijednosti. Žensko subvencioniranje kapitalističkog sustava zacementirano je patrijarhalnim odnosima i maskulinističkim stavovima. Nadalje, statistike iz razvijenih zemalja poput Australije otkrivaju da svakog tjedna jedna žena biva ubijena od strane partnera. U međuvremenu, seksualno zlostavljanje djece doseglo je globalne razmjere. Niska vrijednost koja se vezuje uz žene jer su “bliže prirodi” manifestira se i u visokim stopama pobačaja ženske djece i pada broja muškaraca u odnosu na žene. Jesu li žene još jedna “ugrožena vrsta”? Ekofeministkinje pokušavaju potaknuti ljude da dublje i detaljnije razmotre kulturne uzroke ekološke krize.
Znači, uočavate blisku poveznicu između ‘prirode’ te žena i rada?
Da, u mojem ekofeminističkom razmišljanju stari odnos priroda-žena-rad materijalna je osnova i drevnog patrijarhata i sadašnjeg sustava maskuline privilegije u kapitalizmu. Već sam spomenula ideologiju koja ugnjetava žene kao ‘bliže prirodi’ i kako je to znanstvena revolucija ojačala, što je dovelo do sterilne, instrumentalne i racionalne kulture modernizma. Uspon nacije-države i hegemonija apstraktnih matematiziranih disciplina poput fizike i ekonomije učvršćuju se u 20. stoljeću.
Pored ove brutalne suvremenosti postoji i kultura skrbi – vitalna ‘darovna ekonomija’ žena, bez koje kapitalistički ili socijalistički industrijski sustav ne može funkcionirati. Naravno, ne govorimo o urođenim razlikama između muškaraca i žena, već o povijesnim razlikama u mogućnostima i prilikama te lekcijama koje iz toga možemo izvući. Empirijski učinak je sljedeći: kao svojevrsne posrednice između čovječanstva i prirode, žene razvijaju “regenerativne” vještine i vrijednosti. Slično tome, farmeri ili autohtoni sakupljači na toj “drugoj periferiji” kapitalizma naučili su kako štititi prirodne cikluse, suživot vrsta i krhku materijalnost ekoloških procesa. Tu sposobnost za reproduktivno opskrbljivanje nazivam ‘meta-industrijskim radom’ i tvrdim da oni koji to čine trebaju biti prepoznati kao jedinstvena ‘klasa’ definirana kvalitetom njihove interakcije s prirodnim svijetom. Globalni kapitalistički industrijski sustav u potpunosti ovisi o ovoj klasi za održavanje svoje materijalne baze i društvene infrastrukture. Nasuprot tome, meta-industrijski rad je sui generis, neovisan o kapitalu.
Zašto smatrate da je meta-industrijski rad ključni politički koncept?
Koncept meta-industrijske radničke klase razvila sam dok sam pisala knjigu Ekofeminizam kao politika: priroda, Marx i postmoderna (1997). Knjiga se razvila iz ekofeminističkih frustracija dubokom ekologijom, zelenim strankama, eko-socijalizmom. Tražila sam politički zajednički nazivnik koji bi se mogao pridružiti radničkim, ženskim, autohtonim i ekološkim pokretima. Markizam je služio samo radničkim pokretima, slaveći industrijski proletarijat kao agenta povijesti i promičući naivni tehnološki optimizam. No u oba se slučaja nije nas uspio izvući z globalne ekološke krize, ostavljajući nerazriješenima pitanja razvoja i dekolonizacije, kao i spolno-rodne opresije.
Ideja meta-industrijskog rada nadilazi subjektivno natjecanje liberalnih politika identiteta, tumačenjem ljudi kao prirode-u-utjelovljenoj-formi. Na taj način antropocentrični okvir zamjenjujemo ekocentričnim, koji se temelji na ekološkoj politici, feminizmu, dekolonizaciji i borbi protiv kapitala u djelovanju koje afirmira život. Regenerativni ili “držeći rad” stvara “drugu” epistemološku orijentaciju prema “prirodi”; otvara se prema alternativnoj ontologiji. U isto vrijeme, to je izravno i neposredno političko djelovanje.
Što vidite kao buduće ciljeve ekofeminizma?
Ekofeministkinje grade zemaljsku demokraciju u svim klasnim i etničkim kontekstima. Mnoge su anonimne volonterke u nevladinim organizacijama; neke su izabrane članice zelenih stranaka koji pokušavaju produbiti raspravu. Ostale uključuju autohtone honduranske aktivistkinje protiv izgradnje brana, žene južnoafričkih sela koje se bore protiv mina, indijske čuvarice sjemena, engleske kućanice za zaštitu rijeka, kalifornijske mirotvorke, studentice u Barceloni koje se zalažu za odrast. Ekofeministkinje u akademskoj zajednici nastavljaju propitivati orođene konstrukcije dominantnih disciplina, od ekološke ekonomije do ekofilozofije. Druge komuniciraju našu novu ontologiju prirode kroz književnost i umjetnost. Razumijevanje toga kako je ekološko utjelovljenje politizirano oslobađa i muškarce i žene. A u svojim integrativnim intelektualnim energijama i praktičnim vrijednostima zajednice, ekofeminizam je uvijek bio politika solidarnosti.
