Statistika sigurnih kuća u BiH, a ima ih osam, pokazuje da žrtve nasilja koje bježe od nasilnika dolaze iz porodica sa niskim prihodima i nedovoljno su obrazovane, a samim tim i bez mogućnosti zaposlenja.
Piše: Rubina Čengić
Jedna žena i njen sin su ubijeni nakon što su se nekoliko puta iz zaštite sigurne kuće vratili k nasilniku u prostor koji je trebao biti njihov porodični dom!
Ovo nije izmišljena priča ili prevod vijesti iz crne hronike nekog stranog časopisa, nego priča iz BiH od prije par godina – lokalni centar za socijalni rad je bio upozoren više puta, nasilnik je pisao i pisma u kojima je supruzi i sinu prijetio smrću, ali zakon je neumoljiv – žrtve nasilja u sigurnim kućama mogu boraviti najduže šest mjeseci, a nakon toga najčešće nemaju kuda.
“Nema zaposlenih ili ekonomski samostalnih žena među žrtvama nasilja, pogotovo među onima koje završe u sigurnim kućama, rijetko kada u sigurnu kuću dođe žena koja je ekonomski nezavisna”, kaže Jelena Mišić iz Sigurne kuće Budućnost u Modriči.
Dijana Šehić iz Udruženja Prava za sve upozorava da i istraživanje i praksa pokazuju da se žene žrtve nasilja ekonomski ovisne o svojim partnerima i zbog toga im se vraćaju.
“Prioritet je osamostaliti ženu i osposobiti je za samostalan život nakon izlaska iz sigurne kuće, bez toga će se one vraćati nasilniku do sljedećeg povratka u sigurnu kuću i u tom paklenom krugu mnoge od njih izgube i život”, kaže Šehić.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež pojašnjava da žene ostaju u nasilnim odnosima jer nemaju posao ili izvor finansiranja i ne usuđuju se otići jer vjeruju da neće moći normalno da žive i djeci daju ekonomsko sigurnost, odnosno zadovolje njihove potrebe ili da poslije razvoda njihov tada već bivši partner neće plaćati alimentaciju.
“Izlazak iz tog začaranog kruga podrazumijeva, prije svega, vraćanje samopouzdanja koje je urušeno, vraćanje životnih kompetencija i svijesti da je sposobna da radi nešto u čemu je dobra, a onda ide proces pravnog rješavanja razvoda braka, traženja stana, ali prije toga mora doći do ekonomskog osnaživanje koje za žene znači samostalno donositi odluke, zarađivati i biti odgovorna za sebe i svoju djecu, ukoliko ih ima”, kaže Vehabović-Rudež i naglašava da u BiH to nije lako, da se žene plaše neuspjeha, ali da ih svaka nova stečena ili prinuđena vještina vodi korak dalje od nasilnika.
“U sigurnim kućama postoji mogućnost da završe kurseve za šivanje, za frizere, za administrativne poslove, mogu naučiti kako plasirati svoj proizvod i slično i na taj način žene stiču ili vraćaju samopouzdanje i uvjerenje da svojim kompetencijama mogu na legalan način zaraditi novac, ali treba im podrška i pomoć psihologa i edukatora jer nije lako ići u centre za socijalni rad i tražiti jednokratnu pomoć ili od ustanove do ustanove i moliti zaposlenje, najčešće kao higijeničarka ili na neke druge malo cijenjene poslove”, pojašnjava Vehabović-Rudež.
Prema izvještaju Misije OSCE-a za BiH iz 2019. godine, nešto manje od polovine žena (48%) doživjelo je neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine, odnosno četiri od deset žena. Prema drugim istraživanjima samo 5,5% žena žrtava porodičnog nasilja kontaktira odgovarajuću instituciju i zatraži pomoć. Oko 60 posto žena i djece koji su žrtve porodičnog nasilja se vraća nasilniku jer nemaju gdje drugo.
Pandemija Korona virusa dodatno je pogoršala situaciju – prema informacijama iz sigurnih kuća broj poziva na SOS-telefone povećan je za 20%. Dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajeno u društvu, a preko četvrtine ispitanica za potrebe Narandžastog izvještaja iz 2020-te misli da je nasilje vrlo često.
Sociolozi upozoravaju da patrijarhat i tradicionalizam u bh-društvu ograničavaju žene da se bore za svoja prava jer su uglavnom bez ikakve imovine – imovina je najčešće uknjižena na muškarce, a nasljeđem se prenosi na muške nasljednike, pa se može reći i da je ekonomsko nasilje nad ženama skrivena kategorija rodno zasnovanog nasilja.
Statistika sigurnih kuća u BiH, a ima ih osam, pokazuje da žrtve nasilja koje bježe od nasilnika dolaze iz porodica sa niskim prihodima i nedovoljno su obrazovane, a samim tim i bez mogućnosti zaposlenja. Entitetski zakoni o zaštiti od nasilja predviđaju zaštitu žrtava u sigurnim kućama, ali na period do šest mjeseci i ne govore šta nakon toga, pa je, kako Mišić kaže, žrtva prepuštena sama sebi.
No jedan druga statistika pokazuje da se 80 % žena koje su dobile podršku nakon napuštanja sigurne kuće se više nikad nije vratilo nasilniku. Fondacija INFOHOUSE iz Sarajeva u suradnji s Udruženjem građana „Budućnost“ iz Modriče koje opslužuje jednu od sigurnih kuća u BiH, a uz podršku Evropske unije u BiH, provodi projekat Ekonomske i socijalne prilike ka nezavisnosti žena, žrtava nasilja u porodici. Cilj projekta je osnažiti najmanje 15 žena, žrtavanasilja u porodici da pokrenu vlastite biznise grantovima u maksimalnom iznosu do 3000 EUR po ženi.
“Mi smo i ranije pomagali ženama malim grantovima, nabavkom mašina, sjemenja i sadnica, sistema za navodnjavanje, plastenika… onim za šta one izraze interes, ali ovo je prvi put da su grantovi zaista ozbiljni i da one zaista mogu započeti nešto ozbiljno, a ono što je jako važno – one ovdje dobiju psihološku pomoć i budu dovoljno osnažene da nemaju strah od neuspjeha”, kaže Mišić i naglašava da, koliko god nastojali razbiti predrasude, žrtve porodičnog nasilja koje završe u sigurnim kućama najčešće jesu žene iz ruralnih područja niskog stepena obrazovanja ili sasvim neobrazovane.
Psihologinja Vehabović-Rudež kaže da ko god radi i privređuje – osjeća se sigurnije.
“Ekonomsko osnaživanje za žene žrtve nasilja je jedan od važnih segmenata njihovog oporavka. U našim uslovima postoji niz prepreka jer je platežna moć slaba, složene su procedure za pokretanje malog privatnog biznisa, ali postoje donatori i poticaji iz nevladinih organizacija”, kaže Vehabović-Rudež i poručuje da žena, ukoliko prepozna da ima kapacitete, treba prihvatiti obuke, educiranja i olakšati sebi preuzimanje odgovornost za sebe i svoju djecu, ukoliko ih ima.
Carlien Scheele, direktorica Evropskog instituta za ravnopravnost polova (EIGE) je u maju 2020. godine ocijenila da će pandemija dugoročno uticati na život i rad žena.
“Vlade bi prilikom uvođenja raznih mjera oporavka trebale biti rodno osjetljive kako bi odgovorile na različite potrebe žena i muškaraca. Primjerice, Francuska je dodijelila milijun eura za pružanje pomoći žrtvama obiteljskog nasilja. Vlade Francuske i Italije su zatražile od EU da u pakete pomoći zemljama EU uvrste sredstva za borbu protiv nasilja nad ženama. U našem anketnom istraživanju pokazalo se da su neke zemlje članice EU pokrenule različite programe i aplikacije za pomoć žrtvama nasilja. U Španjolskoj, Francuskoj i Grčkoj, a potom i Nizozemskoj radnici u ljekarnama i prehrambenim dućanima su educirani za prepoznavanje žrtava nasilja te je šifra ‘maska 19’ korištena kako bi se žrtve mogle obratiti za pomoć u situaciji kad ih nasilnici stalno nadziru. U Španjolskoj je u policijskoj aplikaciji dodan SOS klik kojim se odmah alarmira najbliža policijska stanica. Vijeće Europe je pokrenulo internetsku stranicu na kojoj se može naći što je koja zemlja članica poduzela za borbu protiv obiteljskog nasilja za vrijeme pandemije. Nadam se da mjere koje se sada poduzimaju neće biti privremene”, rekla je Scheele za telegram.hr u maju 2021.
Izvor: Interview.ba
