Što bi rekli nostalgičari koje drži sjećanje – ništa više u novinarstvu i sa novinarstvom nije kao što je nekada bilo.
Uostalom, ne samo sa novinarstvom. U vezi sa tim "nekad", možemo se vratiti unazad pola vijeka. Na Zapadu, zvono za uzbunu povodom medija zvoni od prije koju godinu, da ne cjepidlačimo previše. Recimo, u Americi projekat Veritas –"Američka pravda" kojim se utvrđuju brutalne laži u glavnim medijima, začet je 2017. U minulih nekoliko godina urađeno je u tom svijetu više ozbiljnih studija čiji rezultati zvone na uzbunu. Uz reakciju, uglavnom: "So what!"
Prema informacijama koje u nas prenosi portal Logicno.com, Studija Associated Pressa na temu povjerenja u medije utvrđuje da samo šest posto Amerikanaca danas ima "veliko povjerenje" u njih. Ove godine Reutersov institut za proučavanje novinarstva na Oxfordu utvrđuje u anketi o povjerenju u medije, provedenoj među 92 hiljade anketiranih u 46 zemalja, da u SAD-u samo 29 posto ispitanika vjeruje medijskim vijestima. U Brazilu 54 posto, a u Indoneziji 39 posto... Istovremeno, "politički, državni cenzori" u Americi hladno zatvaraju 33 internetska mjesta koja je koristila iranska islamska RTV zbog "zloćudnog utjecaja i dezinformacija". Bez obzira na to što im je publika bila minorna.
Zaključak analitičara koji su se bavili fenomenom dramatičnog pada povjerenja u "istine" koje na Zapadu šire čak i do juče neupitno poštivani, najmoćniji mediji, nije iznenađujući: Nezajažljiva sila politike i njenih brutalnih interesa nadjahala je – uz pomoć novih tehniologija – istinski smisao informacije, tačne vijesti, znalačke analize...No, stanje se uz sve to, ali i buđenjem profesionalne savjesti tamo gdje je još ima, počinje razotkrivati i pominjati. Nagovještava se i pretakanje u svojevrsni bumerang proizvođačima "deterdženta za medije".
Realni i profesionalno orijentisani na Zapadu – koji poštuju sve nijanse biznisa mimo onih kojima je samo bitno "uništiti neprijatelja naših interesa" – shvataju ipak da će smrt profesionalnog novinarstva dovesti, uz ostalo, do nesagledivih posljedica i za biznis novinarstva. Na tom terenu, čak i šaljivo poređenje sa stanjem u nas pokazuje gorku realnost: Odricanje od elementarnih pravila u kreiranju informacije, znanja o temi o kojoj se piše, poštivanja fakata i neupitnih elemenata vijesti...dovedeno je nerijetko do sprdačine.
Naravno, ne treba generalisati ali, evo šta bi uočila svaka jutarnja analiza na uredničkom redakcijskom kolegiju (uglavnom zaboravljena kategorija) onoga što je novina, portal, radio ili TV stanica objavila. Vijest o kojoj je riječ je iz svijeta i pominje se samo kao jedna od uobičajenih u velikoj kakofoniji sličnih. U ovom slučaju, skinuta sa bh. portala, kažu veoma čitanog, ni izrazito "desnog" ni "lijevog", ni zadrtog stranački, uobičajeno "demokratskog" i tako otvorenog za sve moguće pasjaluke anonimaca koji komentarišu objavljeno.
Dakle, vijest je da se američki predsjednik Biden susreo sa izraelskim predsjednikom Rivlinom. Pa kaže naslov, "Biden: Moja odanost Izraelu je čelična". U nastavku i ovo, "pod mojim nadzorom Iran nikada neće doći u posjed nuklearnog oružja..." Nekada bi pristojno bilo podsjetiti čitaoca o čemu se radi. Pa kazati da su svjetski moćnici potpisali sporazum sa Iranom 2015. da im nuklearni program nije vojni, da atomske bombe neće biti, a da za uzvrat svjetske sile, posebno Amerika i Evropa, prihvataju trgovinski sporazum kojim se,uz ostalo, skidaju i dotadašnje rigorozne sankcije Iranu. Pa i da je Trump, dakle Amerika, jednostrano napustio Sporazum 2018., da je EU obećala će pomoći Iranu pa nije, legla na rudu Trumpu, da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u međuvremenu obavila niz kontrola nuklearnih postrojenja Irana i nije ustanovila ni jedno jedino nepoštivanje Sporazuma od strane Irana itd. itd.
Nakon vijesti koja se poziva na Reuters, idu kratka "objašnjenja" sa portala. Uz konstataciju da se "Biden raduje susretu sa Bennettom, novim premijerom Izraela" (kojeg je, usput, Biden "pogurao" jer Netanyahu više ne igra u novim interesima Amerike), portal kaže da je ovaj sastanak u kontekstu "zabrinutosti koja vlada u izraelskim i arapskim prestonicama zbog napora SAD-a da ponovo uđe u iranski nuklearni sporazum..." Prvo, koje "izraelske prestonice" ali dobro, neka je ta množina štamparska greška, mada bi neki cinični, a obaviješteni komentator glatko mogao mnoge "prestonice" u arapskom svijetu, posebno zalivskom, svesti na "izraelske".
Kaže dalje autor kratke "analize" očigledno košmarno shvaćene situacije tamo, kako "pored zabrinutosti postoji i strah da bi nastavak ovakvih sporazuma mogao omogućiti Teheranu nabavku atomskog oružja koje bi ih (valjda ove u strahu) učinilo ranjivima na iransku vojnu prijetnju..."
Stvar postaje pomalo smiješna. Sporazum kojim Iran obustavlja sve aktivnosti u pravljenju nuklearnog oružja (riječ je njihovom pravljenju, a ne o "nabavci") odjednom postaje povod za strah jer eto, odustajanje od pravljenja bombe jeste povod za iransku vojnu prijetnju...Pitanje je ko je tu lud. Za neupućenog čitaoca, ispada da je zabrinuti što bombe, obnovom Sporazuma, neće biti! Ili se možda, greškom, mislilo na nepostojeću svjetsku zabrinutost što Izrael, kojem "Iran prijeti", ima najmanje 250 nuklearnih glava, najmanje dva nuklearna reaktora i njemačke nuklearne podmornice "Delfin". I nema nikakvog Sporazuma o tome da toga ne bude, jer oni nisu ni priznali da sve to ima. A i ne prijete nikome od proizvođača informacija o tome. Uostalom, ni IAEA im nikada nije bila u Demoni i na drugim sličnim mjestima krcatim nuklearnom opremom i instalacijama. Uostalom i Bidenova odanost im je, evo, čelična.
Jadni su čitaoci ovakvih vijesti, ali, na našim prostorima ne i većina njihovih proizvođača. Čast rijetkima – nije ovo tek forma pristojnosti – jer rijetkima drugačijima nije lako. Zato što još uvijek poštuju i elementarni zanat u proizvodnji informacija, poštujući time i sebe i čitaoca, slušaoca i gledaoca. Što je najtužnije, ovakav galamatijas u informisanju naroda i nije istih korjena kao u pominjanoj surovoj medijskoj realnosti na Zapadu. Bar kada su velike svjetske teme u pitanju. Ne radi se ovdje primarno ni o kakvom brutalnom pritisku "politike" – ona je u nas, zapravo, mahalska i na tom nivou je i mediji interesuju – već je posljedica bezmalo potpunog urušavanja novinarskog zanata. Možda ne pamtim dobro ili ne znam ali, ne sjećam se vijesti o novinarskoj školi, o zanatskom obrazovanju, o ultimativnom insistiranju na poštivanju faktografije, o obrazovanju novinara specijalista za pojedine oblasti. Nedavno me pitao jedan mladi novinar, uz pominjanje izvještavanja iz inostranstva: "A čemu služe dopisnici kad ima internet..."
Naravno, ništa nije slučajno, jer je smisao novinarstva kod većine unaokolo danas drugi – uhvatiti u letu provokaciju da se "klikne" i klik naplati. Čak i ako je za javnost sporazum o spriječavanja Irana da dobije nuklearnu bombu – opasnost za "vlade u izraelskim i arapskim prestonicama" od "atomskog Iran. Kome tamo daleko (ne) odgovara neki nuklearni sporazum, o čemu se tu radi, šta je u propagandnoj pozadini, šta je tu tačno, a šta ne u karikaturalno jasnoj interesnoj igri moćnih – to ovdje danas, bezmalo, nikoga više ne interesuje. To može biti tema samo za one u vrhovima koji znaju čiji su, kojem se interesu moraju prikloniti, a ne znaju šta je tema.
Preostalim istinskim medijima, istinskim novinarima i čitaocima zainteresovanim za informaciju u koju nema potrebe sumnjati – nije nimalo lako. Što jest, jest.
