Zašto religija ne nestaje i zašto je znanost neće uništiti
Prije više od 50 godina (1966.), istaknuti kanadski antropolog Anthony Wallace pouzdano je predvidio propast religije zbog napredujuće znanosti: “Vjera u nadnaravne moći osuđena je na izumiranje, diljem svijeta, kao rezultat sve veće adekvatnosti i širenja znanstvenog znanja”. Wallaceova vizija nije bila ništa posebno. Naprotiv, moderne društvene znanosti, koje su se oblikovale u zapadnoj Europi 19. stoljeća, smatrale su vlastito nedavno povijesno iskustvo sekularizacije univerzalnim modelom. Pretpostavka je ležala u srži društvenih znanosti. Smatralo se, ili ponekad predviđalo, da će se sve kulture na kraju približiti nečemu što je otprilike približno sekularnoj, zapadnoj, liberalnoj demokraciji. Dogodilo se nešto bliže suprotnom od toga.
Ne samo da sekularizam nije uspio nastaviti svoj postojani globalni marš, nego su međusobno tako različite zemlje poput Irana, Indije, Izraela, Alžira i Turske svoje sekularne vlasti zamijenile vjerskim, ili se dogodio uspon utjecajnih vjerskih nacionalističkih pokreta. Sekularizacija, onako kako su predviđale društvene znanosti, nije uspjela.
Treba dodati da ovaj neuspjeh nije potpun. Mnoge zapadne zemlje i dalje svjedoče padu vjerskih uvjerenja i običaja. Najnoviji podaci popisa stanovništva objavljeni u Australiji, na primjer, pokazuju da se 30 posto stanovništva izjasnilo da “ne vjeruje”, i da taj postotak raste. Međunarodna istraživanja potvrđuju relativno niske razine vjerskog opredjeljenja u zapadnoj Europi i Australiji. Čak su i Sjedinjene Države, dugogodišnji izvor neugodnosti za tezu o sekularizaciji, doživjele porast nevjerovanja. Postotak ateista u SAD-u sada je na najvišoj razini svih vremena (ako je “visok” prava riječ) od oko 3 posto. Ipak, usprkos svemu tome, globalno ostaje visok ukupan broj ljudi koji sebe smatraju religioznima, a demografski trendovi sugeriraju da će opći obrazac za neposrednu budućnost biti porast religije. Ali to nije jedini neuspjeh teze o sekularizaciji.
Znanstvenici i intelektualci očekivali su da će širenje moderne znanosti potaknuti sekularizaciju i da će znanost biti sekularizirajuća sila. Međutim, to se naprosto nije dogodilo. Ako pogledamo ona društva u kojima je religija i dalje važna, njihove ključne zajedničke karakteristike manje su povezane sa znanošću a više s osjećajem egzistencijalne sigurnosti i zaštite od nekih osnovnih neizvjesnosti života, u obliku javnih dobara. Mreža socijalne sigurnosti mogla bi se povezati sa znanstvenim napretkom, ali samo labavo, dok je slučaj SAD-a još jednom poučan. SAD su nedvojbeno znanstveno i tehnološki najnaprednije društvo na svijetu, a opet u isto vrijeme najreligioznije među zapadnim društvima. Kao što je britanski sociolog David Martin zaključio u knjizi Budućnost kršćanstva (2011.): “Ne postoji konzistentan odnos između stupnja znanstvenog napretka i smanjenog utjecaja religije, vjerovanja i religijske prakse.”
Priča o znanosti i sekularizaciji postaje još intrigantnija kada uzmemo u obzir društva koja su svjedočila značajnim reakcijama protiv sekularističkih agendi. Prvi indijski premijer Jawaharlal Nehru zagovarao je svjetovne i znanstvene ideale i uključio znanstveno obrazovanje u projekt modernizacije. Nehru je bio uvjeren da će i hinduističke vizije vedske prošlosti i muslimanski snovi o islamskoj teokraciji podleći neumoljivom povijesnom maršu sekularizacije. “U vremenu postoji samo jednosmjerni promet”, izjavio je. Međutim, kako uspon hinduističkog i islamskog fundamentalizma adekvatno potvrđuje, Nehru je bio u krivu. Štoviše, povezivanje znanosti sa sekularizirajućim programom imalo je kontra efekt, pa je znanost postala kolateralna žrtva otpora sekularizmu.
Turska je još zanimljiviji slučaj. Poput većine naprednih nacionalista, Mustafa Kemal Atatürk, utemeljitelj turske republike, bio je predani sekularist. Atatürk je vjerovao da je znanost predodređena da istisne religiju. Kako bi bio siguran da je Turska na pravoj strani povijesti, dao je znanosti, posebice evolucijskoj biologiji, središnje mjesto u državnom obrazovnom sustavu novonastale turske republike. Kao rezultat tog poteza, evolucija se povezivala s cijelim Atatürkovim političkim programom, uključujući sekularizam. Islamističke stranke u Turskoj, koje se žele suprotstaviti sekularističkim idealima utemeljitelja nacije, također su napale učenje evolucije. Za njih je evolucija povezana sa sekularnim materijalizmom. Ovaj osjećaj je kulminirao odlukom u lipnju 2107. da se izučavanje evolucije ukloni iz srednjoškolskih učionica. Znanost je još jednom postala žrtva krivnje po povezanosti.
SAD predstavlja drugačiji kulturni kontekst, gdje se može činiti da je ključno pitanje sukob između doslovnih čitanja Knjige postanka i ključnih značajki evolucijske povijesti. Ali, zapravo, veliki dio kreacionističkog diskursa usredotočen je na moralne vrijednosti. I u slučaju SAD-a vidimo da je antievolucionizam barem djelomično motiviran pretpostavkom da evolucijska teorija vodi u sekularni materijalizam i njegova prateća moralna opredjeljenja. Kao u Indiji i Turskoj, sekularizam zapravo šteti znanosti.
Ukratko, sekularizacija nije neizbježna, a kada se dogodi nije uzrokovana znanošću. Nadalje, kada se pokuša iskoristiti znanost za promicanje sekularizma, rezultati mogu naštetiti znanosti. Teza da “znanost uzrokuje sekularizaciju” naprosto pada na empirijskom testu, a uključivanje znanosti kao instrumenta sekularizacije pokazuje se kao loša strategija. Spoj znanosti i sekularizma toliko je nespretan da postavlja pitanje: zašto je itko mislio drugačije?
Povijesno gledano, dva povezana izvora iznijela su ideju da će znanost istisnuti religiju. Prvo, progresivističke koncepcije povijesti iz 19. stoljeća, posebno povezane s francuskim filozofom Augusteom Comteom, držale su se teorije povijesti u kojoj društva prolaze kroz tri faze – religijsku, metafizičku i znanstvenu (ili pozitivnu). Comte je skovao izraz “sociologija”, želio je umanjiti društveni utjecaj religije i zamijeniti je novom znanošću o društvu. Comteov utjecaj proširio se na “mladoturke” i Atatürka.
19. stoljeće također je svjedočilo nastanku “konfliktnog modela” znanosti i religije. To je bilo stajalište da se povijest može razumjeti u smislu “sukoba između dviju epoha u evoluciji ljudske misli – teološke i znanstvene”. Ovaj opis dolazi iz utjecajne knjige Andrewa Dicksona Whitea, Povijest borbe znanosti s teologijom u kršćanskom svijetu (1896.), čiji naslov lijepo sažima autorovu opću teoriju. Whiteovo djelo, kao i ranija Povijest sukoba između religije i znanosti (1874.) Johna Williama Drapera, čvrsto su postavili tezu o sukobu kao zadanom načinu razmišljanja o povijesnim odnosima između znanosti i religije. Oba su djela prevedena na više jezika. Draperova knjiga doživjela je više od 50 izdanja samo u SAD-u, prevedena je na 20 jezika i, što je značajno, postala bestseler u kasnom Osmanskom carstvu, gdje je utjecala na Atatürkovo shvaćanje da napredak znači da znanost zamjenjuje religiju.
Danas su ljudi manje uvjereni da se povijest kreće kroz niz postavljenih faza prema jednom odredištu. Unatoč njenoj popularnosti, niti većina povjesničara znanosti ne podržava ideju o trajnom sukobu između znanosti i religije. Na poznate sukobe, poput afere Galileo, utjecali su politika i pojedinci, ne samo znanost i vjera. Darwin je imao značajan broj pristaša u vjerskim krugovima, kao i osporavatelje u znanstvenim, i obrnuto. Mnogi drugi navodni slučajevi sukoba znanosti i religije razotkriveni su kao čiste izmišljotine. Zapravo, suprotno od sukoba, povijesna norma je češće bila ona uzajamne podrške znanosti i religije. U godinama svoga nastanka u 17. stoljeću, moderna se znanost oslanjala na prihvatanje od strane religijskih krugova. Tijekom 18. i 19. stoljeća prirodna teologija pomogla je popularizaciji znanosti.
Konfliktni model znanosti i religije ponudio je pogrešan pogled na prošlost i, u kombinaciji s očekivanjima sekularizacije, doveo do pogrešne vizije budućnosti. Teorija sekularizacije nije uspjela ni u opisu ni u predviđanju. Pravo je pak pitanje zašto se i dalje susrećemo sa zagovornicima sukoba između znanosti i religije. Mnogi od njih istaknuti su znanstvenici. Bilo bi suvišno ponavljati razmišljanja Richarda Dawkinsa o ovoj temi, ali on nipošto nije usamljeni glas. Stephen Hawking smatrao je da će “znanost pobijediti jer funkcionira”, Sam Harris je izjavio da “znanost mora uništiti religiju”, Stephen Weinberg smatra da je znanost oslabila sigurnost vjerovanja. Colin Blakemore predviđa da će znanost na kraju religiju učiniti nepotrebnom. Povijesni dokazi jednostavno ne podupiru takve tvrdnje. Zapravo, sugeriraju da su ovi ljudi u zabludi.
Zašto onda ustrajavaju? Odgovori su političke prirode. Ako zanemarimo svaku dugotrajnu sklonost prema čudnom shvaćanju povijesti iz 19. stoljeća, moramo spomenuti strah od islamskog fundamentalizma, ogorčenost kreacionizmom, odbojnost prema savezu između vjerske desnice i poricanja klimatskih promjena, te zabrinutost zbog erozije znanstvenog autoriteta. Iako bismo mogli imati razumijevanja za ove brige, nema prikrivanja činjenice da one proizlaze iz beskorisnog uplitanja normativne predanosti u raspravu. Puste želje (nada da će znanost pobijediti religiju) ne mogu biti zamjena za trezvenu procjenu trenutne stvarnosti. Nastavak ove vrste zagovaranja ideja vjerojatno će imati učinak suprotan željenom.
Religija neće nestati u skorije vrijeme, niti će je znanost uništiti. Zapravo, znanost je ta koja je podložna sve jačim prijetnjama svom autoritetu i društvenom legitimitetu. S obzirom na to, znanost treba podršku iz svih krugova. Zagovornicima znanosti savjetuje se da prestanu izmišljati neprijatelja u religiji, ili inzistirati da jedini put do sigurne budućnosti leži u braku znanosti i sekularizma.
Peter Harrison, Aeon
Autor je profesor emeritus i direktor Instituta za napredne humanističke studije na Sveučilištu Queensland.
