Foto: Sanja Knežević/Novinarke protiv nasilja
Zakoni Republike Srpske predviđaju zaštitne mjere za žrtve nasilja u porodici, poput udaljenja nasilnika iz kuće ili zabrane prilaska, ali se one do sada nisu pokazale dovoljno efikasnim. Pravni stručnjaci upozoravaju da cijeli postupak može da traje duže nego što bi trebalo jer je u njega uključeno više institucija, a aktivisti upozoravaju na brojne poteškoće prilikom primjene mjera na terenu, poput življenja nasilnika i žrtve u kući sa njegovim roditeljima.
Piše: Vanja Stokić
Mile Šikman, profesor Pravnog fakulteta u Banjaluci, objavio je 2022. godine, rad pod nazivom „Zaštitne mjere od nasilja u porodici u zakonodavstvu Republike Srpkse – dosadašnja iskustva i praksa“. U ovom radu podsjeća na važan međunarodni dokument, Istanbulsku konvenciju iz 2011. godine, koja propisuje mjere zaštite, kako bi se hitno i jednostavno osigurala zaštita za žrtve nasilja u porodici. O njenom značaju dovoljno govori činjenica da Evropski sud za ljudska prava u svojim presudama sve više uvrštava standarde navedene u Konvenciji. Države koje su potpisale Konvenciju same uređuju kako će osigurati primjene ovih mjera. Republika Srpska je to uradila kroz Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Krivični zakonik, kao i Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima.
„Već na pravi pogled uočava se da se izricanje hitnih mjera i zaštitnih mjera zaštite žrtve nasilja u porodici, odvija u postupku u kojem učestvuje više subjekata, što može uticati na hitnost u postupanju. Takođe, regulisanje njihovog načina primjene kroz više pravnih akata može uticati i na različito tumačenje i nedosljednu primjenu ovih mjera, što se u ukupnosti može negativno odraziti na ostvarivanje njihove svrhe, a to je hitna zaštita žrtva od nasilja u porodici“, upozorava Mile Šikman.
Domaće zakonodavstvo pravi razliku između zaštitnih mjera i hitnih mjera zaštite. Njihova je svrha da zaštite žrtvu nasilja u porodici, ali i drugih oblika rodnozasnovanog nasilja. Mjere predlaže policijski službenik, a izriče ih sud. Osobe koje prekrše izrečene mjere trebale bi da po Krivičnom zakoniku Republike Srpske budu kažnjene novčano ili kaznom zatvora do tri godine.
Hitne mjere zaštite obuhvataju udaljenje nasilnika iz stana ili kuće te zabranu približavanja i kontaktiranja žrtve nasilja. Ove mjere se mogu izreći skupa ili odvojeno, najduže na 30 dana.
“Umjesto da se teret užurbanog traženja bezbjednosti u skloništu ili negdje drugdje stavi na žrtvu, koja često ima djecu koja zavise o njoj, često uz vrlo malo ličnih kontakata i na neodređeno vrijeme, priređivači Nacrta smatrali su da je važno osigurati udaljavanje učinioca, kako bi se žrtvi omogućilo da ostane u svom domu. Stoga, ova odredba utvrđuje obavezu davanja ovlašćenja nadležnim vlastima, da izdaju nalog učiniocu porodičnog nasilja da napusti mjesto stanovanja žrtve te da se njemu ili njoj zabrani povratak ili kontakt sa žrtvom“, navodi Šikman i dodaje da u ovom slučaju nije bitno da li je nasilnik vlasnik kuće ili stana u kome žrtva ostaje, niti koji su imovinsko-pravni odnosi između njih.
Druga mjera je zabrana pristupa, čime se nasilnik sprečava da ponovo vrši nasilje nad žrtvom. Da bi ova mjera bila efikasna, ona mora stupiti na snagu odmah nakon izdavanja. Ta mjera nema nikakve veze sa eventualnim pokretanjem potupka protiv nasilnika. Žrtva ne mora pokrenuti postupak protiv nasilnika, može tražiti samo zabranu pristupa.
„Hitne mjere zaštite primjenjuju se radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet, radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve, učiniocu nasilja u porodici mogu se izreći hitne mjere zaštite prije pokretanja postupka ili u toku postupka. Izriče ih nadležni sud u prekršajnom postupku, po prijedlogu za izricanje hitne mjere zaštite, koje podnosi nadležni policijski službenik, Centar za socijalni rad ili žrtva nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, a izriču se najkasnije u roku od 24 časa od prijema prijedloga, odnosno izvođenja učinioca nasilja u porodici pred sud“, pojašnjava Šikman.
Zaštitne mjere podrazumijevaju udaljenje iz stambenog prostora, zabranu približavanja, zabranu uznemiravanja ili uhođenja, obavezan psihosocijalni tretman i obavezno liječenje od zavisnosti. Njihova svrha je spriječiti nasilnika da ponovi nasilje i da se osigura bezbjednost žrtve. Prijedlog ovih mjera dolazi od nadležnog policijskog službenika (za prve tri mjere), Centra za socijalni rad ili žrtve nasilja u porodici, a izriče ih sud u roku od 30 dana.
„Nadležna policijska stanica je odgovorna za sprovođenje ovih zaštitnih mjera, utvrđuje prijedlog za izricanje hitnih mjera zaštite i stara se o njihovom sprovođenju. U toku sprovođenja hitnih mjera zaštite od posebne važnosti je kontinuirana komunikacija nadležnog policijskog službenika sa žrtvom nasilja, sa kojom će uspostaviti odnos povjerenja i saradnje, davati joj potrebna uputstva, i dr. Treba naglasiti da policijski službenici hitne mjere zaštite predlažu na osnovu procjene rizika. Iz toga razloga od velike važnosti je pravovremena i adekvatno sačinjena procjena rizika“, navodi Mile Šikman.
Kako je navedeno u publikaciji profesora Šikmana, ove mjere se ne izruču dovoljno često. Prema navedenim podacima, tokom 2019. godine je u Republici Srpskoj prijavljeno 1.178 slučajeva nasilja u porodici, a izrečene su hitne mjere zaštite u 27 slučajeva i zaštitne mjere u 56 slučajeva. Od toga, sprovedeno je 25 hitnih mjera zaštite i 20 zaštitnih mjera.
„Čini se da je trenutna situacija po ovom pitanju posebno zakomplikovana sudskom praksom u Republici Srpskoj, koja je zasnovana na dijametrano suprotnim stavovima u pojedinim sudovima. Razlog za to možemo tražiti u tumačenju odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojima se regulišu hitne mjere i mjere zaštite i uređuje postupak njihovog određivanja“, govori profesor Šikman.
Upravo je zaštita žrtava jedan od četiri stuba na kojima počiva Istanublska konvencija. Svaka zaštitna mjera mora biti usmjerena ka potrebama i bezbjednosti žrtava i svjedoka.
„U sklopu tih mjera jesu i hitne mjere zaštite i mjere zabrane prilaska i zaštite. Treba napomenuti da su u svrhu ove Konvencije, priređivači Nacrta odlučili da koristite termine nalog zabrane pristupa i nalog za zaštitu, kao opšte kategorije. Na osnovu njih policija bi trebalo da ima ovlašćenje da ukloni počinioca nasilja u porodici iz doma tokom određenog vremenskog perioda i da mu naredi da ne prilazi žrtvi. Na ovaj način žrtve nasilja i njihove porodice treba da budu zaštićene u svim fazama istrage i sudskog postupka od zastrašivanja, odmazde i ponovljene viktimizacije. Ove mjere treba da budu besplatne i lako dostupne kako bi se žrtva neposredno zaštitila. Prema ovim standardima, one nisu predviđene da posluže kao oblik sankcije koja se izriče učiniocu, već mjere koje služe da se pomogne žrtvi“, pojašnjava Mile Šikman.
U svojoj publikaciji, on navodi da su formalno ispunjeni standardi koje Konvencija zahtijeva od Republike Srpske, ali da se postavlja pitanje: Da li su ova rješenja efikasna? U slučaju uvođenja novih mjera, praksa iz drugih zemalja bi mogla Republici Srpskoj da posluži kao inspiracija i dobar primjer.
„U Sjedinjeni Američkim Državama postoji i mjera koja se sastoji u predaji vatrenog oružja i municije koju ima. Neki sudovi takođe poznaju i mjere kojima nalažu nasilniku da privremeno materijalno pomaže žrtvi ili nastavi otplaćivati rate kredita za zajednički dom, prepusti žrtvi na korištenje njihov zajednički automobil ili dom, plati žrtvi liječenje ili popravi štetu koju je prouzrokovao. Vrijedno pažnje je rješenje u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici u Nemačkoj, u kojem mjere zaštite nisu taksativno navedene, što znači da žrtva od suda može zahtijevati mjeru koja će odgovarati njenom specifičnom slučaju“, pojašnjava Šikman propise koje bi i Republika Srpska mogla da usvoji.
Iako ovi primjeri iz drugih zemalja zvuče privlačno i efikasno, Gordana Vidović, žena koja već 30 godina u Modriči radi sa žrtvama nasilja kroz udruženje „Budućnost“ i sigurnu kuću, podsjeća da je bosanskohercegovačko društvo daleko od njih. Prvenstveno zbog načina življenja i funkcionisanja stanovništva.
„Mnogi parovi žive u zajednici sa roditeljima počinioca. Vi ne možete i njih eliminisati iz svog domaćinstva, možete samo počinioca. Imamo jedan slučaj gdje je on u pritvoru. Roditelji žive u zajedničkom domaćinstvu s njima. On je dobio zabranu prilaska, a prekršio je zabranu jer je vodio djecu u školu. Nismo mi mnogo daleko otišli, posebno jer kod nas više generacija živi u jednom domaćinstvu. Nemoguće je da se ta mjera tako sprovede. To su za nas lijepe želje“, govori ona na osnovu situacije na terenu.
Takođe, neophodno je definisati šta zapravo znači određena zaštitna mjera.
„Vidjeti šta znači zabrana pristupa. Mi sad ne živimo u nekim gradovima udaljenim stotinama kilometara. Živimo u gradu gdje je moguće susretanje. Ako se sretnemo u banci, to ne znači da sam ja prišla da učinim nešto. Nedostaju nam dobri zakonski propisi, podzakonski akti prije svega, kojim bi se jasno naznačilo šta znači zabrana pristupa, šta to znači ako počinilac prekrši izrečenu mjeru, na koji način će biti sankcionisan. Sve mora biti napisano da bi sudovi mogli izreći zaštitnu mjeru. I nije dovoljno samo da se izrekne zaštitna mjera, nego moraju i nadležni organizami to da prate. I Centar za socijalne rad i policijska stranica“, upozorava ona na trenutno stanje na terenu.
Takođe, podsjeća da se uvijek mora gledati najbolji interes djeteta, koje često najviše ispašta u ovakvim situacijama.
„Imamo situaciju da je čovjek u pritvoru, da mu je upitan radni odnos, on neće sutra moći plaćati alimentaciju. Sve to na stranu, on mora da odgovara za djelo koje je počinio, to je nesporno. Ali mora se dobro analizirati, u stvari, šta je to najbolji interes djeteta. Da li je najbolji interes djeteta u svakom slučaju djecu premjestiti u neku novu sredinu, privremeno“, pita ona.
Posebne komplikacije nastaju ukoliko se nasilje desi, sud izrekne mjere zabrane, a žrtva se u međuvremenu pomiri sa nasilnikom. U tom slučaju čak ni policija ne zna kako da reaguje jer su mjere zabrane još uvijek na snazi, a nasilnik se vratio kući uz dopuštenje žrtve.
„U austrijskom zakonu postoji da ukoliko žena dozvoli da se on vrati i ona je krivično odgovorna. I ona mora da razmisli da li će da prekrši takvu mjeru, koju je tražila“, upozorava Gordana Vidović.
Ona naglašava da u ovom slučaju brojevi zapravo ne pokazuju mnogo, pažnju treba da usmjerimo na finalni rezultat. Ukoliko se broj izrečenih mjera znatno povećao, to ne znači ništa ukoliko nasilnik nije promijenio svoje ponašanje.
„Naredne godine ne mora biti izrečena nijedna mjera, ali da onaj koji čini nasilje ima svijest da ukoliko nešto uradi, on će biti sankcionisan. I to bi trebalo da bude neka vaspitna mjera. Kao i novčano kažnjavanje, da mu promijeni razmišljanje o tome da ukoliko on počini nešto, da će on ili završiti u zatvoru ili će dobiti toliku kaznu da će se teško oporaviti od nje, da će to uticati na njegov život i njegovu egzistenciju. To bi onda imalo efekta“, naglašava ona.
Kada je riječ o sudskoj praksi, profesor Šikman uočava suprotstavljene stavove, koji dolaze iz različitih tumačenja zakona. Kako navodi, većina sudova u Republici Sprskoj izriče zaštitne mjere u prekršajnom postupku, nezavisno od neke druge mjere ili sankcije. Različita su tumačenja da li su izrečene mjere zapravo zaštita za žrtvu ili sankcija za nasilnika. Takođe, postavlja se pitanje i da li ove mjere treba da se unose u prekršajnu evidenciju. Zaključak profesora Šikmana je da se zaštitne mjere niti predlažu niti izriču dovoljno često. Rok od 24 sata za predlaganje hitnih mjera smatra predugim, jer bi mogao da dovede u pitanje hitnost postupanja, koja je u slučajevima nasilja često ključna. Zbog toga, on ima dva prijedloga za unapređenje trenutne situacije u Republici Srpskoj.
„Potrebno je razmotriti mogućnost zakonskih rješenja kojima bi policijski službenici bili nadležni za izdavanje hitnih mjera zaštite (kao npr. u upordnim zakonodavstvima kao što su Srbija, Njemačka, Austrija, itd.). Ova zakonska rješenja bila bi u formi policijskih ovlašćenja i sistematizovana u Zakonu o policiji i unutrašnjih poslovima. Njihova primjena bi bila trenutna i vrlo ograničenog trajanja, do upoznavanja javnog tužioca“, govori on, dodajući da bi trebalo razmotriti i davanje nadležnosti javnim tužiocima prilikom određivanja hitnih mjera zaštite.
Gordana Vidović, potvrđuje da se hitne mjere zaštite i zaštitne mjere još uvijek ne izriču dovoljno. U posljednje vrijeme je primijetila češće pritvaranje nasilnika koji ponavljaju nasilni čin.
„Znači, ako se izrekne mjera zabrana pristupa i ponovo se desi nasilje, onda policija, vrlo često, u posljednje vrijeme izriče pritvor, zbog kršenja te zaštitne mjere. Ali još uvijek to nije dovoljno. Mislim da bi trebalo mnogo više i preventivno da se radi. Što se tiče kontrole, ne radi se adekvatno kontrolisanje, osim kad se desi ponovo nasilje i žena to prijavi u policijsku stanicu. Onda oni odreaguju i uoči se da u stvari već postoji zaštitna mjera i da je počinilac prekršio tu zaštitnu mjeru“, navodi ona.
Jedan od razloga zašto policija ne kontroliše da li se nasilnik pridržava mjera zabrane jeste i prosto neznanje policije da su mjere uopšte izrečene.
„Oni ne znaju i ne mogu da vrše nadzor i kontrolu. Nema komunikacije između suda i policije. Svaka lokalna zajednica treba da uspostavi koordinaciona tijela, koja će analizirati, redovno se sastajati i pratiti. Oni bi, po pravilu, trebalo da u svakom takvom slučaju zasijedaju i razmijene saznanja, da se izrekne mjera koja je najpodobnija. Nisu svrsishodne te mjere ukoliko one nemaju efekat, da se nasilje ne ponavlja. To je bilo i predviđeno zakonom koji smo radili, koji nije prošao. Da se ojača rad koordinacionih odbora, da se naprave pravilnici i podzakonski akti koji će definisati rad koordinacionih tijela u lokalnoj zajednici. To bi njima stvaralo i određenu obavezu za svaki slučaj gdje postoje implikacije da bi mogla da se izrekne zaštitna mjera“, upozorava Gordana Vidović.
Pomenuti zakon je zapravo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, čiji su nacrt poslanici Narodne skupštine Republike Srpske krajem 2023. godine, jednoglasno usvojili. Između ostalog, on je propisivao i da policijski službenici izriču hitne mjere zaštite umjesto sudova. To bi u praksi značilo da policijski službenik ima pravo da na 48 sati izrekne hitne mjere zaštite žrtve, koje podrazumijevaju udaljavanje nasilnika iz kuće ili stana, zabranu približavanja, uznemiravanja ili komuniciranja. Sud bi imao ovlaštenja da ove mjere produži na 30 dana. Ipak, početkom 2024. godine, Vlada Republike Srpske je odustala od ovog zakona, zbog negodovanja dvadesetak nevladinih organizacija u Republici Srpskoj. Njima je, između ostalog, zasmetalo uvođenje termina femicid (ubistvo žene zbog njenog roda) u zakonodavstvo.
“Femicid neće štititi žene, već će ozakoniti rodnu ideologiju, pa će zakon štititi i osobe koji se osjećaju ili izjašnjavaju kao žene, a po svom prirodnom i biološkom polu to nisu. Predložene promjene zagovaraju pripadnici LGBTIQ+ zajednice, za koje ne postoji znak jednakosti između roda i pola”, navedeno je u dopisu koji su potpisale ove organizacije.
Na javnim događajima na kojima se raspravljalo o ovom zakonu, pojavljivali su se članovi ovih organizacija, koji su neargumentovano tvrdili da je zakon usmjeren protiv tradicionalne porodice. Neke od tih organizacija su Kolo srpskih sestara, Fondacija “Za porodicu”, Humanitarno udruženje žena “Duga”, Fondacija “Mir božji”, Udruženje porodica sa četvoro i više djece grada Banjaluka, Srpsko sabranje “Baštionik”, Udruženje guslara i epskih pjesnika “Starac Vujadin”…
Bez obzira na to što novi zakon nije usvojen i žrtve su ostale bez dodatne zaštite, to ne znači da one trenutno nemaju nikakvu zaštitu. Na snazi su i dalje svi propisi koji su važili i ranije, a koji žrtvama rodno zasnovanog nasilja, između ostalog, nude hitne mjere zaštite i zaštitne mjere.
