Nejra Latić – Hulusić iz “Ženskog marša” iznijela je uznemirujuća i bolna iskustva, ali i procedure koje žene u Bosni i Hercegovini prolaze nakon spontanog pobačaja, a do kojih je stigla radeći istraživanje o ovoj temi. Osim što nekad uključuju i rizično čekanje u redovima dok krvare, popraćene su i komentarima ljekara, a nakon cijelokupnog iskustva žene rijetko ili nikako nailaze na ohrabrenje da o tome i govore.
U svijetu se godišnje desi 23 miliona spontanih pobačaja. Svaka četvrta trudnoća završi se rečenicom – srce vaše bebe više ne kuca. Žena kojoj se to dogodi u BiH, rijetko biva upućena na detaljnu dijagnostiku, niti potraži psihološku pomoć uprkos tome što je doživjela traumu. Pokret “Ženski marš” provodi kampanju osvještavanja građana o spontanom pobačaju.
“Znate sastav kamena na Marsu a pedeset posto uzroka pobačaja vam je nepoznato”
Aktivistkinja Nejra Latić – Hulusić za N1 naglašava da ogroman problem leži u samoj percepciji spontanog pobačaja – a koji se nerijetko percipira i kao bolest ili isključivo kao ženska krivica.
“Iako svaka četvrta trudnoća u našem okruženju završi spontanim pobačajem, o tome se jako malo govori upravo zbog postojanja te stigme. Pored toga što žene teško, zbog fizičkih i psihičkih posljedica govore o tome, kroz istraživanje smo shvatili da ni institucije koje se bave zdravljem žena nisu i ne planiraju da pokrenu kampanju osvještavanja”, navodi nam.
Dodaje da je još jedan ogroman problem činjenica da se jako malo zna o uzrocima spontanih pobačaja.
“Znate kakav je sastav kamena na Marsu, a pedeset posto uzroka pobačaja vam je nepoznato danas”, govori Latić – Hulusić.
“Dobili smo odgovor da ordinirajući ginekolog treba biti psihološka podrška ženi”
Ističe poraznu činjenicu da mnoštvo kontaktiranih institucija u istraživanju nisu željele ni podijeliti statitiku, niti dati na uvid ljekarski protokol.
“Žene zato ni ne znaju šta u slučaju spontanog pobačaja – kakva su im prava, gdje tražiš bolovanje, kome da se javiš. Pitali smo i to da li planiraju da uvedu po automatizmu psihološku podršku za žene koje izgube trudnoću – odgovorili su nam da ordinirajući ginekolog treba biti psihološka podrška ženi. To nije njihova specijalizacija. Iskustva žena su potpuno poražavajuća. Mojoj drugarici je čak rečeno da nisu ni bili sigurni da je trudnoća za nju, a što joj je rekla ginekologinja. To bi trebalo biti protuzakonito”, izričita je Latić-Hulusić.
“Žene nakon spontanog pobačaja prolaze kroz administrativni pakao”
Naglašava kako žene sa prosječnom platom u BiH nemaju taj luksuz održavanja trudnoće u privatnim ordinacijama.
“Preostaju vam domovi zdravlja. Tamo se nekada na običan ginekološki pregled, a ne na detaljnu dijagnostiku, čeka po dva mjeseca. Dešava se da trudnicama nakon uzimanja brisa saopšte da imaju određenu upalu, a onda im ultrazvuk odgode za još mjesec dana. Svi nalazi koji se rade tokom sumnje na pobačaj u cijeloj BiH su, u principu, besplatni. Međutim, problem je što nemate reagensa. Poznajem trudnicu koja nakon pobačaja već petnaesti dan čeka da joj se izvadi nalaz vezan za trombofiliju. Prolazite kroz kompletan administrativni pakao”, upozorava Latić-Hulusić.
“Žena koja je krvarila, satima čekala u redu na 35 stepeni – kako bi dobila pečat i četiri dana bolovanja”
No, tu nije kraj uznemirujućim iskustvima koja aktivistkinja “Ženskog marša” iznosi u programu N1.
“Imali smo i trudnicu koja je imala spontani pobačaj, i dok krvari, u julu, na 35 stepeni, da bi dobila doznake za bolovanje i uputnice za dalje pretrage – ona mora da uzme mišljenje svog ginekologa koji potvrđuje da se dešava spontani pobačaj, odnese ga u Zavod za zaštitu žena i materinstva, ostavi tu papir preko noći samo kako bi neko stavio pečat na njega i prepisao dijagnozu na drugi papir”, prepričava nam sagovornica.
Potom, nastavlja ona, s tim papirom idete ljekarki opšte prakse.
“Tu čekate po dva, tri sata, pogotovo u pandemiji. Iako toj ženi koja krvari ginekolog savjetuje strogo mirovanje kako ne bi dobila sepsu – ona mora tu da čeka samo da bi doktorica to još jednom opečatila i kako bi dobila svega četiri dana bolovanja. Na kraju je još dobila i pitanje zašto je nervozna, a potom još i komentar ‘mlada si – bit će opet’. Eto to su ljekari koji bi trebali da budu naša prva psihološka podrška kada se takvo nešto desi”, prepričava aktivistkinja Latić-Hulusić.
Naglašava da je krajnje vrijeme da se u našem društvu destigmatiziraju stvari vezane za ženino seksualno i reproduktivno zdravlje, te da bi institucije morale time da se bave.
Dodaje da čak i sami ljekari u dokumentima spontane pobačaje navode kao “nemili događaj”, te time društvo udaljavaju od pravilnog suočavanja sa ovom temom.
Cijelo gostovanje pogledajte u videu ispod.
