Jedna od prepreka zbog kojih žene ne prijavljuju rodno zasnovano nasilje jeste nedostatak povjerenja u institucije. Vlasti moraju učiniti više po pitanju edukacije, pružanja informacija i širenja svijesti o rodno zasnovanom nasilju, te uspostaviti sistem za prijavljivanje rodno zasnovanog nasilja i osigurati adekvatnu reakciju.
Piše: Semira Degirmendžić
Rodno zasnovano nasilje odavno je postalo svakodnevnica našeg društva. Brojni uznemirujući naslovi u bosanskohercegovačkim medijima svjedoče o strašnim primjerima nasilja nad ženama, često i sa smrtnim ishodom, a izvještaji institucija, ustanova i nevladinih organizacija iz godine u godinu pokazuju da je nasilje, naročito nad ženama u porastu. Posebno je zabrinjavajuće da su se obistinila strahovanja, naročito nevladinog sektora za žrtve nasilja, izrečena prošle godine, početkom pandemije.
Naše istraživanje i podaci koje je Fokus dobio od Misije OSCE-a u BiH, Fondacije lokalne demokratije i Institucije ombudsmena BiH pokazuju da je u pandemiji zabilježen trostruki porast rodno zasnovanog nasilja u odnosu na prethodne godine! S obzirom na to da se zbog nepostojanje jedinstvenog sistema prikupljanja podataka o žrtvama rodno zasnovanog nasilja, te neprihvatanje i neprijavljivanje nasilja, postoji bojazan da je broj žrtava rodno zasnovanog nasilja i veći od onog evidentiranog.
ZAKONSKA TEORIJA I DRUGAČIJA PRAKSA
Iako naši sagovornici iz navedenih institucija i organizacija navode da u Bosni i Hercegovini postoji donekle zadovoljavajući pravni okvir koji reguliše rodno zasnovano nasilje, u praksi stvari ne idu pravim smjerom.
U prilog ovoj činjenici govore i podaci da žrtve nasilja nakon što iscrpe prve vidove pomoći, a koji su uglavnom ograničeni rokovima, kao što je smještaj u sigurnim kućama ili eventualni policijski nadzor, ostaju uglavnom prepuštene same sebi.
Premda se često u bh. zakonima mogu naći mnoge odredbe koje idu u korist žrtvama, one se u stvarnosti ne implementiraju.
Iz Fondacije lokalne demokratije o tome, u kojoj je mjeri i u kojim oblicima došlo do povećanja rodno zasnovanog nasilja tokom pandemija Covid19 navode da je nažalost evidentan trend rasta nasilja i u prošloj i u ovoj godini.
– Prema podacima prijava nasilja na SOS telefon, uočavamo trostruki porast prijava rodno zasnovanog nasilja u 2020. godini, naročito u početnim mjesecima kada je nastupio lockdown. Općenito pratimo trend povećanih prijava nasilja sa svakim pooštravanjem mjera. Tokom protekle godine došlo je i do povećanja broja smještaja u Sigurnu kuću a trend povećanja smještaja je nastavljen i tokom 2021.godine.
Brojni su faktori, navode iz Fondacije lokalne demokratije koji utječu na porast nasilja, te ocjenjuju kakav je odgovor nadležnih institucija na ovu pojavu.
– Rizik za pojavu nasilja nad ženama eskalira kada u državi postoji kriza bilo kojeg oblika. Trenutno pogoršanje ekonomske situacije, poskupljenje osnovnih životnih namirnica koje nije popraćeno povećanjem plata, može povećati rizik za pojavu nasilja nad ženama. Institucije imaju pravovremenu reakciju na već počinjeno nasilje, u vidu prijavljivanja, zaštite žrtve i zakonskih odredbi. Međutim, ne radi se dovoljno na prevenciji i smanjivanju rizika, kao ni na podršci žrtava nakon izlaska iz Sigurne kuće – kažu u Fondaciji lokalne demokratije.
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, u roku od 24 sata od prijave nasilja žrtvi će se obezbijediti zaštita kroz izricanje zaštitnih mjera prema počinitelju nasilja u porodici.
Nasilnicima u porodici sud izriče mjere kao što su udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, obavezan psihosocijalni tretman,obavezno liječenje od ovisnosti, privremeno lišenje slobode i zadržavanje. Zaštitne mjere prema počinitelju nasilja izriče sud u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.
Sve ovo teoretski nalaže zakon, međutim i u Fondaciji lokalne demokratije kažu da je u praksi situacija drugačija.
– U dosadašnjem iskustvu pokazalo se da sud najčešće izriče mjere zabrane približavanje žrtvi nasilja i zabranu uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, te se kroz praksu pokazalo da sud u veoma rijetkim slučajevima počiniocu nasilja izriče mjeru udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor.
Takva praksa gdje se mjere udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor veoma rijetko izriču, žrtva nasilja u porodici dovodi se u položaj da je primorana da zajedno sa malodobnom djecom mora napustiti zajednički stambeni prostor ili zajedničku kuću, obezbijediti sebi smještaj kod rodbine, poznanika ili zatražiti smještaj u Sigurnoj kući, te se na taj način zaštititi i udaljiti od počinioca nasilja – navode iz Fondacije lokalne demokratije.
Također, ističu dalje iz ove fondacije, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, primjerice članom 31. predvidio je osiguranje osnovnih životnih potreba i utvrđeno je da “žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo osiguravanja pravne pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa”.
– Međutim u praksi ostvarivanje istih prava kao rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugih statusa, kako je predviđenom članom 31, za žrtvu nasilja u porodici nisu dostupna i ne rješavaju se po hitnom postupku a pomoć žrtvi nasilja je potrebna odmah. Predviđena vrsta pomoći nerijetko je ograničena sa više uslova u slučaju ostvarivanje osnovnih životnih potreba. Finansiranje osnovnih oblika zaštite i privremene pomoći za žrtve nasilja u porodici, trebalo bi da se rješava po hitnom postupku, što se kroz praksu pokazalo da nije slučaj, te da bi žrtve ostvarile neko pravo na izuzetnu pomoć i prava iz socijalne pomoći, to su veoma dugi postupci kod nadležnih institucija i uslovljene su sa dokazivanjem o tome da li su zaposlene ili ne, kolika imaju primanja, da li imaju imovinu I slično. Nasilje u porodici i nasilje prema ženama nije privatna stvar. Obaveza državnih i drugih institucija je da preuzmu odgovornost i sprovode mjere na osvještavanju javnosti i sprječavanju svih oblika nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Posljedice nasilja ugrožavaju zdravlje i život pojedinaca, reproduktivnu i ekonomsku moć zajednice. Kompleksnost problema, koji se lako multiplicira, izražena je činjenicom da je ciklus nasilja teško prekinut, te je sve gore navedeno primjer da se nasilje u porodici mora sistemski rješavati – poručuju psihologinja Jasmina Buljić i pravnica Arijana Gutić-Memić iz Fondacije lokalne demokratije.
U tom pravcu, naglašavaju iz Fondacije lokalne demokratije u pogledu prevencije nasilja nad ženama i boljoj institucionalnoj pomoći žrtvama u BiH potrebno je usvajanje novog zakona o zaštiti od nasilja u porodici koji je u skladu sa Istanbulskom konvencijom, koji između ostalog širi opseg prava i ima adekvatniji odgovor za počinioce nasilja.
– Taj zakon je predložen od strane Sigurne mreže – većeg broja nevladinih organizacija koje vode Sigurne kuće i rade programe prevencije i zaštite od nasilja. Smatramo i da institucije u sistemu zaštite od nasija u porodici trebaju da rade na unapređenju svojih usluga sa ciljem poboljšanja pružanja podrške žrtvama nasilja – zaključuju iz Fondacije lokalne demokratije.
I iz Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine u odgovoru na naš upit o ovoj temi također navode da na osnovu monitoringa i konsultacija s civilnim društvom od početka pandemije u BiH evidentan je porast nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
– Naročito zbog mjera kojima se ograničava kretanje ili okupljanje, žrtve nisu u jednakoj mjeri bile u prilici da pozovu u pomoć lica od povjerenja , primjerice članove svoje porodice ili predstavnike organa za provođenje zakona, a dodatan problem predstavlja i mobilizacija institucija koje se bave pitanjem nasilja u porodici da postupaju s ciljem sprovođenja mjera vezanih za sprečavanje pandemije propisanih od strane kriznih štabova kao što je nadzor nad kretanjem, nošenjem maski i slično. Na osnovu podataka dobijenih iz elektronske baze podataka institucije ombudsmena o broju žalbi i obraćanjima u 2020. godini utvrđeno je, da su muškarci ukupno izjavili 137, a žene 126 žalbi instituciji ombudsmena koje se odnose na oblast diskriminacije dok u 26 predmeta spol žalitelja/ce nije bio naveden. U 2021. godini , konkretno do 30.11.2021. godine muškarci su uložili ukupno 79, a žene 55 žalbi na diskriminaciju dok u 13 predmeta spol žalitelja/ce nije bio naveden. U predmetima u kojima nije određen spol radi se o slučajevima kada Institucija otvara predmet po službenoj dužnosti (ex officio), o anonimnoj žalbi ili žalbi u kojoj podnosilac izričito navodi da ne želi otkriti svoj identitet- naveli su iz Institucije ombudsmena u BiH.
OHRABRITI ŽRTVE DA PRIJAVE NASILJE
Ombudsmeni su stava da se kontinuirano treba raditi na educiranju osoba zaposlenih u policiji, pravosuđu i centrima socijalne zaštite kako da postupaju u slučajevima nasilja u porodici, posebno za nasilje nad ženama, odnosno kako bi mogli što adekvatnije postupiti i odgovoriti kada se desi slučaj nasilja u porodici.
– Prilikom kontakata i obraćanja građana ombudsmeni ohrabruju sve građane koji su doživjeli neki oblik nasilja da se obrate nadležnim organima prijavom protiv počinitelja, a s druge strane, istovremeno pozivaju i nadležne organe da ove slučajeve nasilja procesuiraju prioritetno i sa posebnom senzibilnošću.
Upravo iz tog razloga ombudsmeni su za vrijeme trajanja posebnih mjera u vrijeme pandemije Covid 19, dana 07.04.2020. godine uputili preporuke centrima civilne zaštite svih nivoa vlasti da rade na podizanju svijesti o uticaju socijalnog distanciranja i zabrane kretanja za žene izložene nasilju, kao i da uspostave posebne servise za sve osobe u riziku kreiranjem dodatnih telefosnkih linija i stvaranjem mogućnosti za on-line podnošenje prijava nasilja – navode ombudsmeni BiH.
Među primjerima gdje je zakon predvidio bolju zaštitu žrtava,ali se oni ne provode u praksi u Instituciji ombudsmena BiH ukazuju određene probleme vezane za primjenu zakonodavstva, što uključuje i nespremnost žrtve da svjedoči u predmetu koji se vodi protiv osumnjičenog/optuženog, ali i još uvijek prisutno shvatanje da je nasilje u porodici privatna stvar.
– Ukazujemo da se u Bosni i Hercegovini nasilje u porodici i posebno nasilje nad ženama ogleda kao jedan od osnovnih vidova kršenja ljudskih prava, ali istovremeno predstavlja i krivično djelo. Kao preduslov za prevenciju nasilja nad ženama, na nivou Bosne i Hercegovine i entiteta usvojeni su brojni akti kojima se implementiraju načela sadržana u Zakonu o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini i Zakonu o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine. Ova dva zakona inače predstavljaju okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u Bosni i Hercegovini i uređuju sistem zaštite od diskriminacije, između ostalog, na osnovu spola.
Ombudsmeni ističu i važnost usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u entitetu Republika Srpska 2019.godine koji je usaglašen s odredbama Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulske konvencije).
– Posebno važno je ukazati na značaj izmjena člana 42. gdje je brisana odredba kojom je propisano da će se počinilac nasilja u porodici kazniti za prekršaj čime je osigurano da se kažnjavanje za nasilje u porodici u Republici Srpskoj isključivo tretira kao krivično djelo u skladu s odredbama člana 190. Krivičnog zakonika Republike Srpske. U Federaciji Bosne i Hercegovine usvojene su izmjene i dopune Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kojom je propisana “osoba od povjerenja“. U cilju daljeg unapređenja zaštite žrtava nasilja u porodici i usaglašavanja zakonskih rješenja u Federaciji Bosne i Hercegovine sa Istanbulskom konvencijom, Komisija za rodnu ravnopravnost u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH (FBiH) predložila je Nacrt Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji je trebao biti razmatran na sjednici ovog Doma dana, 27.07.2021. godine – zaključuju u Instituciji ombudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH.
Misija OSCE-a u BiH među prvim je organizacijama koje su još početkom pandemije zauzele proaktivan pristup odnosno monitoring o tome kako reakcije na pandemiju virusa COVID-19 utiču na rodnu ravnopravnost, kao i na nasilje zasnovano na rodnoj pripadnosti.
Iz OSCE-a danas kažu da su i u izvještaju Misije iz 2020. godine pod nazivom “Reakcije na pandemiju virusa COVID 19 – Analiza u oblasti ljudskih prava i rodne pripadnosti”, konstatirali da je došlo do povećanja stope nasilja u porodici tokom pandemije i kao reakcija na pandemiju.
-U Izvještaju se napominje da su izvjesne hitne mjere koje su uvele vlasti u BiH tokom pandemije izazvale ozbiljne sumnje u smislu poštivanja ljudskih prava, te se, time, povećala i zabrinutost u vezi sa sigurnošću žena. Oba entiteta u BiH uvela su policijski sat i zabranu kretanja starijima od 65 godina, dok je FBiH uvela zabrane i za osobe mlađe od 18 godina. Žrtve koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, a koje su morale ostati u svojim domovima u potencijalno nasilnom okruženju, razvile su snažan osjećaj anksioznosti i usamljenosti. Mnoge žene su bile pod većim rizikom nasilja, što je ugrozilo njihovu ličnu sigurnost. Postojeća skloništa, kao što su sigurne kuće, bila su, prema riječima socijalnih radnika i radnica koji su sudjelovali u našem istraživanju iz 2020. godine, preplavljena zahtjevima za zaštitom, te je često dolazilo do ponovne traumatizacije onih koji su preživjeli nasilje- navode iz OSCE-a u BiH.
Iz Misije OSCE-a naglašavaju i da najnovije izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, nažalost, ne obuhvataju finansiranje sigurnih kuća.
– Pored toga, kao što je vidljivo iz našeg istraživanja, kada su reagovale na krizne situacije, institucije Bosne i Hercegovine nisu konsultovale sigurne kuće. U Izvještaju se navodi da se na kriznu situaciju u vezi s pandemijom virusa COVID-19 odgovaralo bez uzimanja žena u obzir. Marginalizirane žene su posebno ugrožene.
Na polju borbe protiv rodno zasnovanog nasilja općenito, iz OSCE-a kažu da su uočili i izvjestan broj pozitivnih primjera tokom zadnjih nekoliko godina.
– Pokret pod nazivom “Nisam tražila” skrenuo je 2020. godine pažnju javnosti na problem nasilja nad ženama, posebno seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja. Kao odgovor na to, iniciran je pokret solidarnosti putem Facebook stranice pod nazivom “Nisam tražila”, sa zahtjevom koji je poslan vlastima FBiH da usklade Krivični zakon sa Istanbulskom konvencijom. Ministarstvo pravde FBiH je, zaista, reagovalo i iniciralo izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH- navode iz OSCE-a, također ukazujući na značaj toga što je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH izmijenjen i bolje usklađen s međunarodnim standardima jer je uveden institut osobe od povjerenja. Vlasti Republike Srpske takođe su uvele izmjene i dopune Kaznenog zakona RS-a gdje je nasilje u porodici sada kvalifikovano kao kazneno djelo.
No, iz OSCE-a naglašavaju da ima još prostora za poboljšanje i zakonske regulative u oblasti zaštite žrtava nasilja, kao i djelovanja u praksi.
– Uprkos ovim koracima, mnogo toga se još mora uraditi kako bi se, prvenstveno, stvorilo sigurno okruženje u kojem žrtve mogu prijaviti nasilje. Citirajući Istraživanje OSCE-a o dobrobiti i ličnoj sigurnosti žena iz 2019., jedna od prepreka zbog kojih žene ne prijavljuju rodno zasnovano nasilje jeste nedostatak povjerenja u institucije. Vlasti moraju učiniti više po pitanju edukacije, pružanja informacija i širenja svijesti o rodno zasnovanom nasilju. Nadalje, vlasti moraju uspostaviti sistem za prijavljivanje rodno zasnovanog nasilja i osigurati adekvatnu reakciju. Vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta BiH, kao i kantonalne vlasti, trebalo bi da izdvajaju dovoljno finansijskih sredstava za službe koje pružaju podršku preživjelim žrtvama nasilja, te bi trebalo da ojačaju referalne mehanizme. Prikupljanje podataka u oblasti rodno zasnovanog nasilja bi trebalo uskladiti na državnom nivou kako bi se osiguralo pouzdano, efikasno i usklađeno prijavljivanje. Na kraju, stručnjakinje i stručnjaci koji se bave rodno zasnovanim nasiljem trebalo bi da dobiju preciznije smjernice o svojim ulogama i odgovornostima na polju zaštite žrtava, a takođe bi im bilo potrebno obezbijediti obuke o pristupima usmjerenim na žrtve – zaključuju iz Misije OSCE-a u BiH.
Tekst je nastao u okviru projekta “Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.
