Teški dani za ljudska prava
Foto: Gayatri Malhotra/Unsplash
Da BiH nikada nije bila oaza liberalne demokratije, to znamo, no posljednje dvije godine su pokazale značajan porast autokratije i napada na novinare kao i aktiviste ljudskih prava. Kontraverzni zakon o kleveti koji je donijela skupština RS kao i homofobni napadi koji su se desili prošle godine u Banjaluci, a po svoj prilici uz blagoslov vlasti, samo su neki od pokazatelja ugroženosti demokratije i ljudskih prava i sloboda.
Piše: Sandro Hergić
Iako kod nas još uvijek nije autokratija mađarskog ili turskog tipa, ovo je teško promatrati kao isključivo lokalni fenomen, budući da su slične tendencije viđene i u starim razvijenim demokratijama (Brexit, napad na Capitol Hill 2020. godine). Ono što je naravno bitna razlika između Bosne i Hercegovine i navedenih država, jeste što iste za razliku od BiH imaju razvijene državne institucije i pravosudni sistem. Kada se tomu doda i svojevrsno gađenje koje ogromni dio BiH populacije osjeća spram samog koncepta ljudskih prava kao nečeg nedostižnog i uvezenog sa zapada. No bilo bi nezahvalno, a i pomalo arogantno, proglasiti građane i građanke BiH potpuno apatičnim spram vlastite političke situacije, da naprosto ne postoji svijest o stanju u kojem se nalaze ljudska, ali i sva ostala politička prava u BiH.
Međutim, usljed već pomenutog nedostatka ili bolje rečeno nefunkcionisanja države postoji malo adresa na koje se stanovnici BiH mogu obratiti u slučaju kršenja njihovih prava.
Ovi problematični procesi traju puno duže nego što se na prvi pogled čini i možemo ih povezati i s ranijim slučajevima, koji su pokazali sve manjkavosti sudske prakse u BiH.
Slučajevi koji su dokazali svu problematičnost i korumpiranost BiH
Agresivni diskurs u BiH, a pogotovo u entitetu RS, često dolazi iz samog vrha vlasti. Tako Milorad Dodik više od decenije kontinuirano, direktno vrijeđa banjalučke novinare: Gordanu Katanu, Mišu Vidovića, Ljiljanu Kovačević i druge. Prije dvije godine dolazeći u Tužilaštvo BiH, Dodik je pokazao srednji prst novinarskim ekipama koje su bile prisutne ispred Tužilaštva. Njegov način na koji tretira novinare do sada nije sankcionisan, a veći problem je možda što i dio građana ne vidi ništa loše u tome, kada su novinari meta napada.
S druge strane, iako je samo obavljanje novinarskog posla sve teže i rizičnije, broj portala bez impresuma s huškačkim i neprovjerenim sadržajem raste gotovo eksponencijalno i prolazi većinom ispod radara pravosudnog sistema. I tu dolazimo do paradoksa da što su zakoni o slobodi govora i kleveti strožiji, a sistem represivniji, to su slučajevi govora mržnje sve češći i sve smjeliji, s jedinom razlikom da navedeni zakoni isključivo targetiraju pojedince i novinare koji nisu na partijskoj liniji. Da trome ili nepostojeće reakcije na govor mržnje ipak mogu biti korigovane od strane javnosti, čak i u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, najbolje ilustruje slučaj režimskog umjetnika Nikole Pejakovića Kolje, koji je izazvao salve negativnih komentara povodom svog teksta „Miješano meso“, koji je izašao u Glasu Srpske i koji je na najgori mogući način vrijeđao ljude iz mješovitih brakova. Tekst je potom nestao sa sajta pomenutih novina, no Kolja se nije niti izvinio, a ni trpio pravne posljedice zbog svojih riječi već je nastavio biti dio kulturnog i političkog miljea u RS.
Međutim, slučajevi koji su zaista pokazali kolaps institucija su oni koji se tiču smrti mladića Davida Dragičevića i Dženana Memića. Slučaj nestanka i smrti Davida Dragičevića 2018. godine, koja je obilježena mnogim kontraverzama, poput kontradiktornih izjava vještaka i nekoherentnih dokaza. Policija do danas nije otkrila ko su ubice Dragičevića, ali su zato od prvih okupljanja aktivista vršili progon i pritisak na građane. Policija je u dvije godine koliko je trajalo okupljanje aktivista, građane koji su tražili da se otkriju imena ubica Davida Dragičevića, najčešće teretila za nedozvoljeno održavanje javnih skupova i za kršenje javnog reda i mira na tim skupovima. U tom periodu aktivistima neformalne grupe građana “Pravda za Davida” izdato je najmanje 160 prekršajnih i krivičnih prijava.
Pravda za Davida - Prekomjerna upotreba sile na aktivise i građane 25. decembra 2018. Foto: Vedran Ševčuk/Mondo
Sve ovo u stvari pokazuje da je riječ o dugotrajnom procesu, čiju kulminaciju tek sada vidimo u punoj snazi. Ovome doprinosi i prilično mlaka reakcija međunarodne zajednice na ovakve izgrede koji vinovnike dodatno ohrabruju.
Novi, stari zakon
Izmjene Krivičnog zakonika Republike Srpske prošle godine rezultirale su time da je kleveta postala krivično djelo.
Posebno je degutantno i problematično što je kao tobožnji povod i razlog za zakon o kleveti uzet slučaj samoubistva mladića iz Laktaša Mladena Dulića, koji je bio žrtva Cyber Bullyinga, nakon što se na internetu pojavio snimak na kojem biva ismijavan, jer traži posao na benzinskoj pumpi, nakon čega izvršava samoubistvo. Ovo je u očima vladajućih u RS bio savršen trenutak da pod krinkom zaštite ljudskih prava i dostojanstva upravo proguraju sporni zakon o kleveti, čiji je cilj upravo eliminisati i onaj minimum objektivnog novinarskog izvještavanja koji postoji u ovom entitetu.
No, na kriminalizaciji klevete nije se stalo. Uporedo s izmjenom Krivičnog zakona u RS na red je došao i zakon o registru organizacija civilnog sektora. Još samo jedan način koji nas udaljava od demokratskog društva i puta BiH ka Evropskoj uniji. Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija je u martu prošle godine najavio Milorad Dodik, predsjednik RS, a krajem septembra ga je usvojila Narodna skupština RS. I ovaj zakon je još jedan način vladajuće garniture u RS da suzi prostor djelovanja civilnog društva i uspostavi potpunu kontrolu nad radom nevladinih organizacija. Njime se neprofitne organizacije u Republici Srpskoj, koje u potpunosti ili samo djelimično finansiraju međunarodne organizacije ili druge države, označavaju kao agenti stranog uticaja.
Protest novinara ispred Narodne skupštine RS na dan javne rasprave o Nacrtu izmjena krivičnog zakonika RS, Foto: Impuls
Homofobija je još jedna karta na koju vladajući često i bez zadrške igraju, svjesni da su homofobni sentimenti u ovom društvu prilično jaki i da se takvim emocijama najlakše manipuliše. Grupa huligana je 2023. napala organizaciju bh. povorke ponosa u Banjaluci, kao i centar „DKC Incel“ čije su prostorije vandalizovane, potom se na meti našao i socijalni centar „BASOC“. U noći napada tri osobe su povrijeđene i ukazna im je ljekarska pomoć. Ovo je sterilno, kao i uvijek, osudila međunarodna zajednica, ali počinitelji ni do danas nisu pronađeni.
Ovi napadi predstavljaju kontinuitet narativa iz devedesetih, kada je svako drugačije mišljenje ili neka društvena inicijativa koja se suprotstavljala nacionalizmu bila optužena i tobože prokazana kao zapadna agentura. Iako se teško može povući paralela s pritiskom na novinare i aktiviste u ratu i poslije rata (u slučaju Banjaluke najbrutalniji na novinare je bio onaj na urednika Nezavisnih Željka Kopanju 1999. godine, pod čiji je automobil postavljena bomba), stvari su se od tada kontinuirano poboljšavale, kada je riječ o slobodi govora i ljudskim pravima, istina uz obilatu finansijsku podršku, ali i pritiske međunarodne zajednice. Naivno je vjerovati da će EU i druge institucije biti vječito u istom kapacitetu kada je riječ o BiH. Još jedno pitanje koje takoreći visi u zraku, kada je u pitanju situacija u vezi s ljudskim pravima jeste ko će se za deset ili petnaest godina boriti za ljudska prava u BiH, zemlji koja rapidno ostaje bez mladosti koja se iseljava put zapada? Na ovo pitanje, nažalost, nećemo dugo čekati odgovor.
