Foto: Justin Luca Krause/Unsplash
Serija napada na aktiviste i aktivistkinje proteklih dana u Banjaluci otkrila je vješto skrivano lice ovog grada: ispod uređenih banjalučkih fasada i ulica pojavio se nikada nestali fašizam. Govorimo o kulminaciji jednog decenijskog procesa koji je samo ubrzan u posljednjih mjesec dana i modus operandi je vladanja u RS.
piše: Sandro Hergić
Vlast je represiju neočekivano pojačala za oko mjesec dana: prvo cenzurom zastava na osmomartovskom maršu, a nedugo nakon toga napadom na LGBT aktiviste i socijalne centre. Najava zakona o kleveti, a potom i sporni zakon o nevladinim organizacijama, već viđen u hibridnim režimima poput Orbanovog i Erdoganovog. Sve što se danas dešava u RS jeste samo pojavni oblik višegodišnje propagande i priče o stranim plaćenicima, globalnoj uroti protiv nas zlog zapada, priča koje se vrte još od vremena Slobodana Miloševića, koji je svaku ideološku opoziciju svrstao pod ovaj termin.
LGBT plus populacija je odabrana kao perfektna žrtva ovog lova na vještice, budući da većina građana ima predrasude i strah od ove grupacije, jer većina ljudi ne poznaje (ili pak misli da ne poznaje LGBT plus osobu), što ih čini idealnom žrtvom i objektom mržnje.
Paradoksalno, na internetu su se mogli vidjeti i komentari Hrvata i Bošnjaka koji podržavaju desno orijentisane Srbe u pohodu na LGBT populaciju. Moralna panika iz koje je proizašlo ovo nasilje u sebi ima još jednu kontadiktornost. Zabrinuti porodični ljudi Banjaluke, ali i čitave BiH, svoju djecu ne otpremaju na rad u Mađarsku, Rusiju i Tursku već čekaju vize pred ambasadama liberalnih demokratija poput Njemačke i Austrije, zemalja s visokim stepenom poštovanja prava LGBT plus osoba i opštim socijalnim i radničkim pravima. Ako je taj imaginarni zapad pred moralnom propasti, zašto tradicionalni patrijarhalni, heteroseksualni domaćin ide tamo? Kako to da čuvari tradicionalne utopije RS idu upravo u te zemlje, upisuju se na fakultete i škole tamo gdje istospolni parovi hodaju slobodno gradom, u bračnoj su zajednici, idu na posao, plaćaju poreze, smiju se i plaču, kao i svi ostali.
Što se tiče zlog zapadnog kapitala, Milorad Dodik je upravo otvorio, zamislite otvorio, projekat za izbjegla i raseljena lica u banjalučkom naselju Ada finansiran novcem USAID-a, EU, Norveške. Nemušto izvlačenje Milorada Dodika kako, eto, nije protiv američkog naroda nego odmetnutih diplomata, čovjek bi pomislio da je američka diplomatija neka vrsta lokalne pijace na kojoj se cjenka.
Koliko RS, ali i čitava BiH, ovise o pomoći zapadnih zemalja, ali i njihovih saveznika, najbolje svjedoče table na rekonstruisanim školama, putevima, uređenim nacionalnim parkovima. Sve su to mahom, s izuzetkom Japana, donacije zapadnih zemalja, teško da ćete tu negdje vidjeti zastave Rusije ili Indije. Surova geopolitička činjenica jeste da BiH sarađuje s NATO-paktom i da je istim, kao i EU, potpuno okružena, ovdje dakle nije riječ da li smo pro et contra NATO-a, nego o činjenicama. S kim bi to RS trgovala, ako bi prekinula političke i ekonomske odnose? S Iranom? Sa Sjevernom Korejom?
Sama Banjaluka je udaljena 50 kilometara od članice EU, Hrvatske, zemlje u kojoj hiljade građana BiH ljetuju, ali i sve više sezonski rade. Dakle, hoće li se Banjalučanin, koji pripada srednjoj klasi koja još uvijek može da si priušti more, odreći Makarske i Brela u slučaju potpune izolacije RS? Hoće li se u ime patriotizma odreći školovanja u Beču i Ljubljani?
Najveći trgovinski partneri BiH su ubjedljivo zemlje EU, od industrijskih proizvoda, bankarskog sektora do farmacije. Čak i oni koji baštine takozvane tradicionalne vrijednosti uživaju u konzumerizmu zapadnjačkog tipa. Niko ne kupuje moskviče i lade ili se tiska pred restoranima koji poslužuju boršč ili šči.
Da se vratimo nasilnim napadima na LGBT aktiviste. Problem koji većina ljudi ne želi vidjeti jeste taj da je ovo nasilje samo probni balon za ono koje se sprema svim građanima RS s novim zakonom o kleveti, tako će se na meti sada naći i oni koji se smatraju patriotama, ali ipak, ako ne budu patriote po mjeri Milorada Dodika i skupštine RS, očekuju ih posljedice. Ovakvi potezi su već viđeni u ranijim totalitarnim sistemima, satanizacija manjina, proglašavanje svih onih koji se ne slažu sa zvaničnom politikom izdajnicima, plaćenicima i ko zna šta još. Ljudska prava i demokratija se mogu i moraju braniti. Najbolji primjer su protesti u Izraelu protiv pravosudne reforme Benjamina Netanjahua, kojom bi se parlamentu dale ovlasti nad vrhovnim sudom. Tom prilikom smo mogli vidjeti desetine hiljada Izraelaca na ulicama Tel Aviva kako se opiru pokušaju ustavnog puča. Možete li zamisliti takav scenario u RS? Autor ovog teksta ostaje skeptik do daljnjeg.
