Spori kadrovi: Rana proždire Gazu
Selvedin Avdić
Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?
Piše: Selvedin Avdić
Gaza
Na televizijskom ekranu sijeva granatiranje Gaze. Nasumice otvaram knjigu i nalazim stih Josipa Severa "rana proždire gazu".
Slučajnosti ponekad mogu biti užasno precizne.
SLIJEPI SAMSON
"Nema sumnje da Izrael može, ako to želi, da sravni grad Gazu sa zemljom, ubije na hiljade njegovih stanovnika i ulovi militante Hamasa. Može, a možda i hoće, da izvrši biblijsku osvetu. Možda čak veruje da će ovog puta, samo ako kazna bude dovoljno stroga, stanovnici Gaze naučiti lekciju koju nikada neće zaboraviti. Ali kakve lekcije ljudi zapravo uče iz okrutnosti koju podržavaju i one koju trpe na svojoj koži? Skoro uvek samo to da je nasilje način na koji svet funkcioniše. Za neke, ratovi postaju sveti; za većinu oni postaju sumorna neizbežnost. Dok ne dođe do političkog rešenja, zverstvo će prevladavati. Samson će i dalje biti tamo, bez očiju u Gazi, guraće jezivi mlinski kamen koji živote melje u prah."
(Fintan O'Toole, The New York Review of Books, prevod: Peščanik)
O BELLA CIAO
Kada napustimo domove i smjeste nas pod nebo UNHCR folije u pustinji, podijeliće nam po plastičnu bocu vode i tablu presovanog, sušenog voća. Tim humanim gestom humanitarne pomoći pravda će biti zadovoljena. Nema veze kako je počelo, niti zašto je ovako završilo. Jer, mir nema alternativu.
...
Točak jednog bijelog džipa propada u mekano tlo. Odlažemo plastične boce i guramo vozilo. Pijesak ispod točkova zasipa nam oči. Guramo slijepo. Push, push, viče vozač. Džip se konačno oslobađa i odlazi.
O, bella, ciao.
STARI MEHANIZAM
Kuća je stisnuta između Salona ljepote i Fast Fooda. Stara je, koliko su stari muškarac i žena koji sjede za stolom pokrivenim plastičnim stolnjakom sa uzorkom ruža. Slušaju vijesti koja dopire iz sprave kakvu godinama nisam vidio - malog "tranzistora" uz koji je gumicama za tegle pričvršćena velika baterija. Često prolazim tom ulicom, ali nikada do sada nisam vidio njih dvoje, njihovu malu kuću, još manji sto i sićušan radio.
Ona plete, sunce se odbija od zlatni prsten.
Nije dobro - kaže muškarac.
Ona podiže glavu.
U Nagorno Karabahu - dodaje on.
"Nagornokarabah, nagornokarabah...", radio ponavlja mračnu vradžbinu. Kao da nešto priziva.
GRANATA SA IMENOM
Čuo sam, zaboravio sam već od koga, da je moguće za stotinjak eura naručiti granatu na kojoj će biti ispisano ime po izboru.
Instagram, tik - tok, bum-bum.
Istoga dana, nakon paypal uplate, artiljerci sa nekog aktuelnog ratišta naručiocu pošalju kratki video u kojem se jasno vidi ispaljenje "njegovog" projektila.
Na taj način, iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma.
Ko to može platit?
KAKO SMO IZGUBILI RAT
Bilješku izdvajam iz "Malih smakova". Zato što trenutno ne mogu bolju napisati.
...
Umara neprestano pominjanje rata. Napisao sam pred ponoć ovu depresivnu dosjetku.
…
Treba konačno priznati: Izgubili smo rat.
Najbolji borci su poginuli, komesari izdali, kuriri zalutali.
Nismo uživali u borbi. Jurišali smo u tišini, bezvoljno marširali. Spavali do podne.
Zato smo izgubili rat. Ne možemo ga pronaći. Ni on nas. Toliko je gusta ova šuma.
I hladno je. Nijedna vatra ne grije. Studen se polako penje do srca.
Dole u gradovima neko slavi pobjedu. Vjetar do nas nosi reklamne balone.
Povečerje. Idemo na spavanje. Moramo sutra ponovo izgubiti rat.