FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
Gdje da ode silovana žena nakon strašne traume? Trebalo bi da se javi policiji, pa ginekologu, pa tužiocu. Ali može i drugačije...
Piše: Milkica Milojević
Da ode na sigurno diskretno mjesto gdje će dobiti sve, od medicinskog tretmana do psihološke podrške, koja će je osnažiti da prijavi nasilnika. Takvo mjesto se zove krizni centar.
Osnivanje kriznih centara za žrtve silovanja i seksualnog nasilja obaveza je koju je BiH preuzela još prije devet godina, ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Pilot projekat
Kako navodi Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorka Agencije za ravnopravnost polova BiH, preporuka je da se na 200.000 stanovnika osnuje jedan takav centar.
Prema toj računici, BiH bi trebalo da ima najmanje 15 kriznih centara, a za sada ih ima samo tri: u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Ali, i oni su još u fazi „uhodavanja“ i dio su pilot projekta, finansiranog iz donatorskih sredstava USAID.
U Evropskoj uniji, pa i u komšiluku, u Srbiji i Hrvatskoj, krizni centri za žrtve seksualnog nasilja postoje već godinama. Sa kakvim se izazovima suočavaju profesionalci u tim centrima i kako njihova iskustva mogu pomoći BiH?
Odgovore na ova pitanja ponudili su učesnici Međunarodne ekspertske konferencije „Sistem podrške za žrtve seksualnog nasilja u BiH“. Na ovom skupu, koji su organizovale Fondacija lokalne demokratije iz Sarajeva i Fondacija „Lara“ Bijeljina, učestvovale su predstavnice kriznih centara iz Srbije, Španije, Švedske i Irske.
Iskustva iz Srbije
Srbija ima osam kriznih centara i svi se nalaze u Vojvodini. Biljana Stepanov, direktorka Centra za podršku ženama iz Kikinde, objašnjava da krizni centar mora da bude „jedna tačka za sve što je žrtvi potrebno“.
– Ti se centri nalaze u sklopu zdravstvenih ustanova, ali su odvojeni, imaju poseban „skriveni“ ulaz, tako da se žrtve ne sreću sa drugim pacijentima – objašnjava Biljana Stepanov.
Kada žena koja je preživjela silovanje dođe u centar, nema „vodanja“ od vrata do vrata. Svi koji treba da razgovaraju sa žrtvom, ili da obave pregled, dolaze u centar, gdje se ona osjeća sigurno i zaštićeno.
– Centar treba da ima najmanje dvije prostorije. Prva služi za urgentnu pomoć, a u drugoj prostoriji se obavljaju pregledi i razgovor sa žrtvom. Tu ona skida svu svoju odjeću i odlaže je u ormarić, a od nas dobija drugu garderobu. Imamo i privremeni smještaj za žrtve koje nemaju gdje da odu – objašnjava Biljana Stepanov.
Odlaganje i čuvanje garderobe u kojoj je žrtva bila kad se desilo silovanje bitno je za dokazivanje krivičnog djela.
Forenzika
Maja Martinović Muk, voditeljka DNA laboratorije u Centru za forenzička ispitivanja pri Upravi policije Federacije BiH, upozorava na osnovna pravila.
– Žrtva ne treba da se kupa, niti da čisti tijelo prije uzimanja uzoraka za analizu. Treba da sačuva odjeću, naročito donji veš, koji ne treba prati – kaže Maja Martinović Muk.
Dodaje da je bitno da u kriznim centrima ima dovoljno „alata“ i materijala za uzimanje uzoraka za forenzičku analizu, a najbitnije je da te uzorke uzimaju za to obučeni i ovlašteni profesionalci.
U Klinici za žrtve silovanja u Štokholmu sve to dobro znaju. Kako je objasnila Loren Ariogoda Levia, forenzička medicinska sestra u ovoj Klinici, ona i njene koleginice su obučene i sertifikovane za uzimanje uzoraka, a imaju i sa čim i s kim da rade.
– U klinici imamo ljekara, čeriti forenzičara i četiri savjetnika. Sve naše usluge su povjerljive i besplatne. Za pomoć nam se može obratiti bilo ko, čak i oni koji su na proputovanju kroz Štokholm. Otvoreni smo svaki dan i za svaku osobu, bez obzira na pol i seksualnu orijentaciju – kaže Loren Ariogoda Levia.
Ova Klinika radi od 2005. godine, a finansira je Vlada Švedske.
Povjerenje žrtava
Problema sa finansiranjem, niti sa opremom i kvalifikovanim osobljem, nemaju ni u Irskoj. Krizni centar za žrtve silovanja u Dablinu djeluje već 43 godine. Osnovan je 1979, nakon što su žene marširale kroz grad tražeći pravdu za 16-godišnju djevojčicu, koja je silovana pa ubijena.
– Već te, prve godine rada, javilo nam se 70 žena koje su preživjele silovanje, a i danas uživamo veliko povjerenje žrtava – kaže Širli Skot, voditeljica politika u dablinskom Kriznom centru.
Ovaj centar ima 15 psihoterapeuta i prevodioce za žrtve koje ne govore engleski, kao i za gluhe koji koriste znakovni jezik. Imaju i široku mrežu profesionalaca volontera i finansijsku podršku Ministarstva pravde i Ministarstva zdravlja Republike Irske.
Rade i na prevenciji seksualnog nasilja i borbi protiv stigme koja prati žrtve silovanja. Organizuju predavanja u školama i istraživanja o učestalosti i oblicima seksualnog nasilja.
– Znanjem se borimo protiv nasilja – kaže Širli Skot.
Četiri stuba borbe
Ona ističe da borba protiv seksualnog nasilja može biti uspješna samo ako se temelji na četiri stuba: zaštiti, prevenciji, krivičnom gonjenju počinilaca i podršci žrtvama.
Recept je to koji bi trebalo da slijedi i BiH. Uostalom, eksperti Savjeta Evrope su već upozorili vlasti u BiH da što prije uspostave centre za žrtve silovanja, u skladu sa standardima Istanbulske konvencije.
Zemlje potpisnice Istanbulske konvencije primjenjuju različite modalitete djelovanja kriznih centara za žrtve silovanja.
Praksa je pokazala da je dobitna kombinacija saradnja bolnica, koje pružaju hitne medicinske intervencije, forenzičku obradu i savjetovanje neposredno nakon traume, te nevladinih organizacija i Centara za mentalno zdravlje, koje pružaju dugoročnu podršku. Većini žrtava je potrebna psihološka podrška i godinama nakon silovanja, a nekima je potreban i smještaj u Sigurnu kuću.
Zašto žrtve ne žele da prijave silovanje?Eksperti iz pravosuđa, policije i nevladinih organizacija u BiH, koje pružaju podršku ženama žrtvama nasilja, saglasni su da su krizni centri dobro rješenje, kako bi se žrtve osnažile da na vrijeme prijave silovanje i da ne pokleknu u borbi za pravdu.
Prema procjenama MUP RS, kada su u pitanju krivična djela seksualnog nasilja, tamne brojke su ogromne: na jedan prijavljeni dolazi osam neprijavljenih slučajeva. Dešava se da žena prijavi silovanje tek nakon nekoliko godina: kada se silovatelj, koji je moćan u lokalnoj zajednici, odseli, ili kad isti nasilnik siluje neku drugu osobu.
– Razumijem sve te razloge, ali činjenica je da je silovanje teško dokazati ako se dokazi ne pribave u roku od 24 sata od počinjenog djela. Mi u policiji često kažemo da je vrijeme koje leti, istina koja bježi – kaže Aleksandar Miladinović, načelnik Odjeljenja za policijsku obuku MUP RS.
Izvor: Srpskainfo
