Foto: Ivana Perić
Dok se dometi solidarnosti ovih se dana čine zacementirani u ratu Ukrajine i Rusije, Ivana Perić se u razgovoru s muzeologinjom Petrom Matić prisjeća studentskih medijskih praksi za vrijeme Jugoslavije kojima se pokušavala prakticirati šira solidarnost sa stranim studentima.
piše: Ivana Perić
Nekad lani u ovo proljetno doba, tijekom serije napada na Gazu, na malom skupu na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu čitala se poezija za Palestinu. Jedna od čitateljica, Nancy Abdel Sakhi, pročitala je tada pjesmu palestinskog pjesnika Samiha Al Kasima, “Pismo iz pustog grada”. Hrvatski prijevod Al Kasimove pjesme objavljen je 1974. godine u časopisu Solidarnost, koji je objavljivao Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) Zagreb.
Prije dvije je godine, u izdanju Fotopoetike, objavljen hrvatski prijevod “Bilježnice povratka u zavičaj” karipskog pjesnika Aiméa Césairea. Césaireu je već godinama posvećen i šibenski festival Martinska, Martinik. “Bilježnicu” je, naime, počeo pisati 1935. (objavljena je 1947.) u gostima kod “brata Pere”, prijatelja Petra Guberine u Šibeniku. Priča ide ovako: Gledajući prema obali na suprotnoj strani od kuće u Docu, Césaire je pitao kako se obala zove. Guberina mu je rekao da je to Martinska, a Césaire uzvratio: “Martinska, kao moj Martinik!”. I počeo pisati “Bilježnicu”, djelo koje je postalo manifest borbe za afričku ravnopravnost.
Nedavno pokrenuta emisija na
“, koja je objavljena 1983. godine. Kako iz Info Parka objašnjavaju u najavi emisije: “Tada je Beograd bio stecište tamnoputih studenata iz Afrike koji su ovde živeli u atmosferi tolerancije i razumevanja, bez fašistoidnih pojava kao što su ‘Narodne patrole’ ili ‘Levijatan’”.Ovakvih niti solidarnosti koje se provlače kroz vrijeme i prepoznaju vlastite (dis)kontinuitete u nas je danas malo, pogotovo ako skrenemo pogled prema odnosu prema narodu iz globalnojužnih, bliskoistočnih, trećesvjetskih, siromašnih, nerazvijenih, nesvrstanih – kako god ih već nazivali i reducirali – područja. Dometi solidarnoga ovih se dana čine zacementirani u ratu Ukrajine i Rusije, a ni u tom se ratnom narativu ne nudi puno prostora za prevrtanje kazete vremena. Vraćamo zato malo film na jednu od studentskih medijskih praksi za vrijeme Jugoslavije, kojom se duže i šire pokušavala prakticirati solidarnost.
Arapski studenti i radnici zagrebačke Mljekare doniraju krv za Vijetnam
“Časopis Solidarnost je počeo izlaziti 1966. godine. Mi tu prvu godinu nemamo u NSK-u u Zagrebu. Zbirka u Zagrebu počinje od druge godine izdavanja, a prva godina postoji u Narodnoj biblioteci Srbije. Još nisam stigla do Beograda, tako da nemam uvid u ta izdanja. U Beogradu je zadnji broj onaj iz 1987. godine, pretpostavljam da je tada časopis ugašen. Možda postoji još koje izdanje nakon toga, ali tome je teško ući u trag. Devedesetih svakako više ne izlazi”, objašnjava nam muzeologinja i kulturna aktivistkinja Petra Matić.
Foto: Petra Matić (sken)
Izdavač Solidarnosti bio je zagrebački MSKP, klub koji je 1961. godine osnovao Savez studenata Hrvatske. 1970-ih je MSKP Zagreb privremeno smješten u Studentski centar, ali je tamo na kraju ostao do 1992. godine. “MSKP je postojao i u Rijeci, u Palachu. U Beogradu je postojao u malo drugačijem obliku, a trebao je biti i u Ljubljani i Sarajevu, ali ne znam koliko je i kako u tim gradovima zaživio. Jedna od aktivnosti MSKP-a je bilo izdavaštvo, a tu je ključan bio časopis Solidarnost. Nema informacija da se u ijednom drugom MSKP-u, osim zagrebačkog, izdavala Solidarnost. U početku je to bio bilten, dosta se temeljio na informacijama o aktivnostima kluba, ali bilo je i originalne poezije članova, prijevoda, putopisa, intervjua. Prema politici samoupravljanja, o čemu je u kontekstu omladinskog tiska pisao Marko Zubak, MSKP je snosio direktnu odgovornost za časopis, upravljao financijama, vodio uredničku politiku. Časopis je nekad izlazio svaka dva tjedna, nekad svakih par mjeseci, nisu imali stalan ritam”, priča nam Matić.
Prolazimo zajedno i kroz njene skenove i bilješke o različitim brojevima Solidarnosti. U izdanjima iz 1966. i 1967. godine članci su o problemima jugozapadne Afrike i historiji Sudana, prilozi suradnika iz Kenije, izvještava se o godišnjoj konferenciji palestinskih studenata i osnivanju udruženja kurdskih studenata u Zagrebu. Na jednom od brojeva na naslovnici je arapski, a u njemu arapski studenti pozivaju na darivanje krvi u solidarnosti s Vijetnamom. U njihovu akciju uključuju se i radnici zagrebačke Mljekare.
U prosincu 1966. godine u Zagrebu se organizira i Dan solidarnosti s vijetnamskim narodom, a u izvještaju objavljenom u narednom broju Solidarnosti urednik se posipa pepelom zato što se razbijalo na američkom veleposlanstvu. Naslov tog teksta je “Jesu li demonstracije iskorištene za prave ciljeve?”, a argumentacija koja se iznosi donekle podsjeća na izvještaje o Mitingu solidarnosti s Palestinom organiziranom 1982. godine u Beogradu, u kojima se ističe da je “efikasnijom organizacijom poruka mitinga mogla biti jače istaknuta”.
Neistražen utjecaj stranih studenata
Među brojevima Solidarnosti kroz koje prolazimo s Matić dalje se spominje organizacija tečaja arapskog jezika, prikazivanje filmova iz Konga, izvještava se kako se na projekciji arapskog filma “Pustolov” u klubu okupilo preko dvjesto gledatelja. Sudanski studenti posjećuju Požegu, kurdski student fizike drži na Pravnom fakultetu predavanje o Kurdistanu koje je “vrlo dobro posjećeno” (isti student piše i ljubavnu poeziju, objavljenu u Solidarnosti). U jednoj od tadašnjih najava programa u SC-u stoji dnevni raspored: razgovor s oslobodilačkim pokretom Mozambika, svirka indonezijskog limenog orkestra, muzička tribina o muzici Afrike i Azije. S palestinskim studentima obilježava se Nakba, održava se izložba o partizanskom pokretu u Kolumbiji, marksistički kružok Prijatelji Oktobra, etiopske večeri, proslava dana Sirije. Studenti odlaze u posjet u Jugokeramiku u Zaprešić, u Zagreb dolazi palestinski pjesnik i filmski kritičar Izz Al Din Manasirah, s kojim Solidarnost objavljuje veliki intervju.
Foto: Petra Matić (sken)
“MSKP je bio glavni, pa možda i jedini prostor za strane studente. Bilo im se teže uključivati u druga ‘opća’ studentska jugoslavenska udruženja. Strani studenti su se bavili sami sobom uglavnom, ali išli su svugdje i organizirali svašta, uključivali lokalce. Napravili su zaista puno toga za zagrebačku scenu, ali i puno šire. Ljudi su u velikom broju dolazili na njihove aktivnosti”, kaže Matić. Jugoslavija je imala sporazume o znanstvenoj suradnji s preko 100 država svijeta. U Hrvatskoj su, primjerice, 1984. godine studirala 1.254 strana studenta, od kojih su gotovo polovica bili studenti iz Afrike.
“Zanimljivo je, a to spominje i Zubak kad piše o ovdašnjem omladinskom tisku, da je značajna uloga tog tiska bila tijekom studentskih prosvjeda 1968. i 1971. godine. Naša zbirka Solidarnosti ima rupe baš u tim godinama. Sigurno su sve aktivnosti koje je MSKP organizirao, razmjena znanja, slušanje o svjetskim pokretima otpora, načinima organiziranja i borbe, imale nekog utjecaja na studente ovdje. Nijemci su, primjerice, posvetili čitave knjige tome u svom kontekstu, kod nas je utjecaj stranih studenata premalo istraživan”, priča Matić.
Govori nam i kako u drugoj polovici 1980-ih, pred kraj izlaženja, u Solidarnosti više nema tekstova stranih studenata. “Solidarnost tada više postaje časopis za međunarodne odnose, vrlo akademski časopis. Više se okreće istraživanju jugoslavenskih migranata u Njemačkoj i Skandinaviji. Početkom 1990-ih pokrenut je postupak deložacije MSKP-a iz SC-a, ukinuto im je grijanje, odsječene su telefonske linije i promijenjene brave. Studenti i uprava kluba pokušavali su nekoliko mjeseci obraniti prostor kroz danonoćna dežurstva, što je okončano policijskom intervencijom. Nekoliko godina kasnije, prostor je izgorio u požaru. To su sve podaci iz predstave Bartola Indoša ‘Zeleno Zeleno’ i svjedočanstva Sima Grbića koji je bio zadnji predsjednik MSKP-a”, kaže Matić.
Foto: Petra Matić (sken)
Mnogo je toga što oko MSKP-a i stranih studenata u Jugoslaviji još valja istraživati, ali već nam i ovi tragovi daju naslutiti da je njihova uloga bila raznolika i važna. I to je također povijest pokreta Nesvrstanih, pritom mnogo življa i narodnija od milijun i jedne fotografije Tita s liderima drugih zemalja, fotografija kojima uvijek dominiraju veliki vođe, a nikad masovni pokreti. Od spektakla solidarnosti koncentriranog u okviru na zidu prema (S)olidarnosti raščlanjenoj na proste faktore, na milijun i jedno djelo, na svako tijelo koje se upisalo u naše gradove i sela.
