„Još u trudnoći sam imala veliki stres zbog bolesti bliske osobe. Ljudi oko mene nisu imali osjećaj za trudnoću, pričali su mi o toj osobi, žalili se… Kada se beba rodila nisam osjetila sreću nego strah. Očekivala sam da ću biti srećna, a imala sam osjećaj da dijete nije moje. Stalno je plakalo, nismo znali da li su u pitanju grčevi ili osjeća moje nezadovoljstvo i nervozu.“
Piše: Snježana Aničić
Ovako svoju desetomjesečnu borbu sa postporođajnom depresijom započinje Banjalučanka koja je željela da ostane anonimna. Nakon porođaja, prvi problemi su bili prisutni oko dojenja. Za nju je taj trenutak predstavljao problem. Što je imala veću želju da doji dijete tim je situacija bila gora.
Iako je na početku oko sebe imala dosta ljudi, s vremenom se taj broj smanjivao. Do potpunog oporavka uz nju je bilo nekoliko osoba – suprug, njegove majka i sestra, te najbolja prijateljica, oni su joj pomogli da izlazi i da se ne povlači u sebe.
„Izluđivala sam se, nisam spavala. Samo sam o tome pričala. Imala sam napade panike i nervoze koji su bili sve češći. Sebi sam govorila da su svi uspjeli, samo ja ne mogu. Počela sam svega da se plašim. Nisam smjela presvući dijete i osjećala sam da to nisam ja“, govori ona za eTrafiku.
Priznaje da je u njoj bila prisutna majka koja brine za dijete, ali joj druga strana nije dozvoljavala da to pokaže. Pomoć je potražila u ranoj fazi i odmah je dobila terapiju.
„Mjesec dana nakon poroda prestala sam da dojim. Počela sam da odbacujem bebu, boravila sam tamo gdje je nema. Doktorka mi je sve vrijeme predlagala hospitalizaciju, ali sam odbijala. I pored terapije osjećala sam se još gore, zbog čega sam mjesec dana bila na psihijatriji“, prisjeća se naša sagovornica.
Hospitalizacija joj nije pomogla, osjećala je da nema napretka. Kako kaže, imala je sreću što zbog korone nisu bile moguće babine, te nije dolazila u susret s ljudima.
„Smišljala sam kako da se ubijem. Nisam voljela dijete, bilo mi je smetnja. Samo sam željela da nema ni mene ni njega. Nisam jela, pričala, izgubila sam 25 kilograma. Imala sam faze kada sam samo plakala. Onda su počeli pritisci drugih ljudi, govorili su mi da se trgnem zbog čega mi je bilo teže. Jedino je svekrva bila sa mnom po cijeli dan i znam da me je spasila od svega. Najteže mi je bilo kada neko pita kako je biti majka“, dodaje.
Koliko su bili jaki pritisci drugih ljudi govori i to što je svjesno počela da glumi pred njima. Lagala je da je dobro, ponašala se kao da je sve u redu.
„Pomoć sam potražila jer sam htjela da izađem iz te tjeskobe. Znala sam da moram pomoći svojoj porodici. Objašnjeno mi je da napredak neću odmah postići. Psihijatar i psiholog su mi dosta pomogli, kao i Centar za edukaciju i promociju zdravog života EKO EHO. Iza mene su sati provedeni sa tim ljudima. Sada na život gledam drugačije, svoje dijete volim najviše na svijetu i pokušavam da nadoknadim propušteno vrijeme“, istakla je ona.
Oduvijek je željela veliku porodicu, a problemi sa kojima se suočila ostavili su posljedice. Od svoje želje još uvijek nije odustala, ali se plaši da ne bi izdržala da ponovo prođe kroz isto.
I dalje tabu tema
Podaci o postporođajnoj depresiji su zabrinjavajući. Svaka treća trudnica ima povišenu anksioznost u periodu trudnoće i postpartuma. Jedna od pet žena pati od poremećaja u mentalnom zdravlju, a tek svaka četvrta potraži pomoć.
„Tokom postporođajnog perioda, oko 85 odsto žena doživljava neku vrstu promjene na nivou raspoloženja. Međutim, 10 do 15 odsto žena razvija značajnije simptome depresije ili anksioznosti. Postporođajna depresija se obično pojavljuje tokom prva dva do tri mjeseca nakon porođaja, ali se može pojaviti u bilo kojem trenutku nakon poroda“, objašnjava Tatjana Preradović Sjenica iz savjetovališta „Genogram“.
Ovoj temi se ne posvećuje dovoljno pažnje. Stručnjaci smatraju da je za to jednim dijelom krivo i patrijarhalno društvo, jer uloga majke podrazumijeva da je uvijek srećna i zadovoljna pored djeteta.
„Generalno je dosta stigme oko svih problema u mentalnom zdravlju. Treba da radimo na tome kako bi svi ljudi koji imaju bilo kakav problem ove vrste, bez stida i straha tražili pomoć. Neophodna je edukacija žena, psihoedukacija budućih roditelja, naravno medijska pažnja. Ali, sve je to nedovoljno bez ozbiljnog angažmana zdravstvenog sistema“, poručuju iz udruženja EKO EHO.
Postporođajna depresija je najčešća zdravstvena komplikacija u postporođajnom periodu. Obuhvata: tugu, depresiju, psihozu i anksioznost, a najčešća je anksioznost praćena depresijom.
Neki od simptoma su: učestale promjene raspoloženja, tuga, neraspoloženje, prevelika zabrinutost za dijete, nesanica ili pretjerana pospanost, negativne misli, gubitak samopouzdanja…
Potrebna pomoć partnera i porodice
Žene koje tokom svoje borbe imaju pomoć i podršku partnera brže prevazilaze probleme. Nažalost, mnoge od njih nemaju potrebnu podršku zbog čega njihov oporavak može potrajati i godinama.
Da je partnerova podrška od presudne važnosti saglasna je i naša sagovornica.
„Suprugova podrška mi je bila od velike pomoći. Grlio me tokom napada panike, brinuo o djetetu dok sam bila hospitalizovana. Spavao je u sobi sa bebom, ustajao noću… Ne znam kako je sve izdržao, ali se snašao. Uvijek se trudio da bude tu“, govori naša sagovornica iz Banjaluke i ističe, da je svjesna da bez suprugove pomoći ne bi uspjela.
Preradović Sjenica napominje da je najvažnije da se majka privikne na novu ulogu i da je u tom trenutku bitno da je partner uz nju.
„Kada govorimo o profesionalnoj podršci, višestruke terapijske strategije u liječenju postpartalne depresije pokazale su se kao najučinkovitije. Blaga i umjerena depresivnost se najčešće veoma uspješno tretira kombinacijom nefarmakoloških tretmana kao što su psihoedukacija, program brige o sebi, psihoterapija, kako individualna tako i partnerska i porodična. Terapija fokusirana na odnos majka-dijete može biti korisna u situacijama kada majčina depresija negativno utiče na njen odnos sa bebom i utiče na određene aspekte djetetovog razvoja“, tvrdi Preradović Sjenica.
Ona dodaje da su grupe podrške veoma efikasne jer „u isto vrijeme utiče na razvoj ličnih strategija za redukciju psihičkih poteškoća i depresivne simptomatologije, povećava svjesnost majki o vlastitim potrebama, a u isto vrijeme osigurava socijalnu podršku i smanjuje osjećaj socijalne izolovanosti. Depresije koje ne reaguju na nefarmakološke vrste terapija ili u situacijama višestrukih depresivnih epizoda zahtijevaju tretiranje lijekovima“.
Potražite pomoć na vrijeme!
Prethodna godina je bila izuzetno teška zbog pandemije, što je u velikoj mjeri uticalo i na mentalno zdravlje majki. Fizička distanca, izolovanost i smanjen broj kontakata su doprinijeli da se buduće majke osjećaju anksiozno i zabrinuto za svoje i djetetovo zdravlje.
„Svi problemi u metalnom zdravlju majki, ukoliko se ne liječe, ostavljaju ozbiljne posljedice. Najčešće se spominje postporođajna depresija, ali tu je niz drugih koji su jednako neprijatni i ozbiljno remete kompletno funkcionisanje porodice. Neke studije su pokazale da bebe depresivnih majki koje se ne liječe, sporije napreduju, kasnije prohodaju i propričaju. Tokom razvoja mogu da razviju poremećaje ponašanja ili probleme u emocionalnom razvoju. Sve ovo naravno može da se spriječi ako se majka na vrijeme obrati za pomoć i liječi“, rekli su iz EKO EHO.
Prevencija i traženje pomoći u ranoj fazi mogu uveliko olakšati cijeloj porodici. Treba naglasiti da su u pitanju problemi koji su potpuno izlječivi.
„Važnost prevencije, ranog otkrivanja, kao i tretmana poremećaja mentalnog zdravlja u perinatalnom periodu je izuzetno važno, jer se dešava u kritičnom periodu života žene, njenog djeteta i porodice“, govori Preradović Sjenica.
Savjet za sve žene ima i majka sa početka naše priče.
„Društvo nam ne dozvoljava da imamo problem. I danas se pitam kako se meni to desilo. Voljela bih da sam bila opuštenija i da sam manje slušala druge. Znajte da niste same! Potražite pomoć, to se dešava i drugim majkama. Još uvijek se dosta žena skriva, a nema potrebe, jer je uz pomoć sve lakše“, poručuje ona drugim majkama koje se bore sa istim problemima.
