Foto: Pixabay
„Svaku noć kad ostane u kafani, čekam kad dođe kući kakva će scena biti. Svaki put je druga scena. Uglavnom, uvijek je tu bio prisutan nož, razbija po kući, tuče mene, djecu“.
piše: Bojana Vinčić
„Moj muž je alkoholičar i sve što zaradi popije. Svih ovih 12 godina živjeli smo od drugog. Dok su moji roditelji bili živi, pomagali su“.
Ovo su samo neke od rečenica koje izgovaraju žrtve nasilja, a koje sistem, onaj koji bi trebalo da stane u zaštitu svakog građanina, nekad čuje jasno i glasno, a nekad glasno ćuti. Prema podacima Agencije za ravnopravnost polova u BiH svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga, starija od 15 godina, doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.
U svijetu 137 žena dnevno ubiju njihovi intimni partneri ili članovi njihovih porodica. Globalni lideri su nasilje nad ženama nazvali pitanjem ljudskih prava našeg doba, pandemijom. Nasilje nad ženama toliko je široko rasprostranjeno da je američki predsjednik Joe Biden tražio od kongresa da gotovo udvostruči sredstva na milijardu dolara za Kancelariju za nasilje nad ženama Ministarstva pravde, koja pruža finansijsku i programsku podršku žrtvama porodičnog nasilja, dating nasilja, seksualnih napada i uznemiravanja. A šta se radi kod nas kad je to u pitanju?
Ima li zakona za žrtve porodičnog nasilja?
Nasilje nad ženama može imati razne oblike, od verbalnog i emocionalnog zlostavljanja i fizičkog nasilja, preko izolacije žene od prijatelja i voljenih do ekonomskog zlostavljanja. Svako ima svoju ulogu u zaustavljanju ovih oblika nasilja, bilo da je riječ o aktivisti ili aktivnom posmatraču, bilo da je to neko ko radi na oblikovanju zdravih odnosa i socijalnih normi ili u mentorstvu mladih.
Fondacija „Udružene žene“ od 1996. godine vodi specijalizovane servise podrške, sigurnu kuću, SOS telefon i besplatno pravno i psihološko savjetovalište. Od prošle godine jednom sedmično održavaju i besplatnu psihoterapijsku podršku za žene i djevojčice, kojima je potrebna podrška zbog trauma koje su izazvane porodičnim nasiljem.
Koordinatorica ove fondacije Gorica Ivić kaže za portal „Impuls“ da su u Republici Srpskoj 2020. godine stupile na snagu izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a koje su značajno unaprijedile položaj žrtava porodičnog nasilja u normativno-pravnom smislu. Ovaj zakon proširuje definiciju same porodice i nasilja i obuhvata sve oblike nasilja u skladu s Istambulskom konvencijom Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
„Zakon obuhvata psihičko, seksualno, fizičko, ekonomsko i emocionalno nasilje i u tom smislu zakonodavni okvir je unaprijeđen. Zakonodavac je u posljednjih pet godina nastojao da unaprijedi zakon u ovoj oblasti i da ih uskladi sa Istambulskom konvencijom. Žrtve porodičnog nasilja ostvaruju prava i po drugim zakonima, a to su Zakon o ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć žrtava porodičnog nasilja, Zakon o socijalnom stanovanju i Zakon o socijalnoj zašititi i prepoznaju žrtve nasilja kao korisnice bez obzira na imovinski cenzus“, kaže Gorica Ivić, koordinatorica Fondacije „Udružene žene“.
Međutim, porodično nasilje se može procesuirati na osnovu krivičnog zakonika koji definiše nasilje u porodici kao krivično djelo, što je uvedeno tek 2020. godine izmjenama zakona i od tada samo tako može da se definiše, a ne dvojako kao prekršaj, što je ranije bio slučaj, odnosno prije izmjena i dopuna zakona i usklađivanja krivičnog zakonika. Tim zakonom uveden je i institut „osobe od povjerenja“, koja zajedno sa žrtvom može da preduzima sve radnje koje su predviđene zakonom. To lice ne mora biti neko ko poznaje pravo ili advokat već lice koje daje podršku žrtvi u svim njenim nastojanjima da zaštiti sebe kao žrtvu.
Gorica Ivić
Dodatni problem je to što još uvijek nije dovoljno dobra praksa, kad je u pitanju porodično nasilje i procesuiranje djela. Prateći statističke podatke i na osnovu direktnih servisa pomoći žrtvama, dešavaju se situacije da je u sudovima kaznena politika niska te da se u većini slučajeva sklapaju sporazumi o priznanju krivice što doprinosi tome da žrtve izgube minimalna prava, s obzirom da su u toku postupka oštećena strana i nemaju puno prava nego samo da svjedoče i postave imovinsko-pravni zahtjev.
„Ako se sklopi sporazum o priznanju krivice između tužilaštva i optuženog, onda žrtva gubi sva prava i ne može da se žali na presudu, jer više nije stranka u postupku“, naglašava Gorica Ivić, koordinatorica Fondacije „Udružene žene“.
Šta kažu nadležne institucije?
U Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka kažu da su u vremenskom periodu 1.1.2021.-31.12.2021. godine, primili 436 prijava za krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190 KZ RS, a za vremenski period od 1.1.2022. do danas 22.8.2022. godine, primljeno je 257 prijava. Okružno javno tužilaštvo Banja Luka ne vodi statistiku u vezi s polom podnosilaca krivičnih prijava, ali su za konkretno krivično djelo uglavnom žene podnosioci prijava.
Iz Okružnog suda Banjaluka nisu nam dali skoro pa nikakve informacije o slučajevima porodičnog nasilja, jer kako su naveli u odgovoru: "Sud nije u obavezi da razvrstava predmete u posebne grupe ili kategorije predmeta, niti da vodi statističke ili bilo koje druge evidencije po osnovu porodičnog nasilja". U dopuni odgovora su kazali da od početka godine, sud nije vodio postupak za krivično djelo u prvostepenom postupku. Postupajući u drugom stepenu, odnosno po žalbama na odluke prvostepenih sudova, okružni sud je donio odluke u 12 predmeta i to u pet predmeta odluku u kojem je prvostepena presuda potvrđena, u šest predmeta odluku kojom je prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje i u jednom predmetu odluku kojom je prvostepena presuda preinačena.
U sigurnim kućama, kojih u Republici Srpskoj ima tri, od početka godine boravilo je 66 osoba. SOS telefon, u 2021. godini i u periodu od 8 mjeseci 2022. godine, pozvalo je 1 946 osoba. Što se tiče primjene zakona, još uvijek postoji blaga kaznena politika, te mali broj izrečenih zaštitnih mjera, kojima bi se osigurala adekvatna zaštita žrtava nasilja.
Kako je u praksi?
„U praksi postupci zaštite nasilja u porodici su veoma efikasni i brzi“, kaže advokat Đorđe Bijelić. Sada je zakon promijenjen i nasilje u porodici i porodičnoj zajednici su krivična djela. Ovo znači da se o svakom nasilju u porodici očituje okružno javno tužilaštvo. Prema procjeni sudije, mjere protiv počinioca mogu trajati između šest i 24 mjeseca. Prema nasilniku moguće je izreći kaznu do sedam godina zatvora.
"Koliko ja znam, svaki predmet bude procesuiran i skoro uvijek bude neka novčana kazna ili kazna zatvora. Pored toga, postoji posebna mjera zabrane prilaska žrtvi nasilja, koja se u pravilu određuje samo na osnovu izjave oštećene strane i procjene stanja, odnosno stepena nasilja", ističe advokat Đorđe Bijelić.
Da sistem zna da zakaže, čak i kad postoje jasni dokazi koji se iznesu javno i u medijima, dokaz je Sanja Stanković, bivša supruga Staše Košarca, ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ona je o nasilju koje je doživljavala u porodici, javno pričala pred Privremenom istražnom komisijom za stanje u pravosuđu. Njena krivična prijava protiv muža je odbijena, na šta je uložena pritužba kabinetu tužioca, čija odluka se i dalje čeka.
„Progutat će vas mrak, davljenje djeteta, napad na život i tijelo, udarci u potiljak, zar to nisu dokazi nasilja. Svjedočenje mog maloljetnog sina je odbačeno i anulirano naspram izjave ministra Košarca. Gledao me u oči i rekao da će naći doktora koji će naći doktora i reći da sam luda. U brak nisam stupila iz interesa, udala sam se za proizvođača gljiva, koji je u međuvremenu postao ministar. Ja sam ta koja je oduvijek bila javna ličnost“ – istakla je pred članovima komisije Stanković.
To sve ukazuje na mizoginiju, odnosno mržnju prema ženama koje se ne uklapaju u norme patrijarhata, što se može okarakterisati i kao seksizam. Upravo o tome za naš portal pričala je Maja Barišić, ekspertica Vijeća Evrope i autorica JUFREX analize o rodnoj ravnopravnosti. Ona kaže da je nasilje jedna manifestacija mizoginije, gdje se djelima postiže, s jedne strane direktan efekat na žene koje su žrtve u tom trenutku, a posljedice su psihološke, seksualne, ekonomske ili fizičke prirode ili potencijalne posljedice koje se nisu nužno već desile individui, ali isto tako ima i širi efekat u društvu, tako što čuva granice patrijarhata i osigurava da se žene pokoravaju na neki način, da stvari ostaju onakve kakvima su zamišljene.
„Ako u javnom prostoru imamo puno govora mržnje prema ženama, što je slučaj posebno prema novinarkama i političarkama u BiH, time se utiče na svijest javnosti kojoj se takav govor mržnje čini prihvatljiv u javnom prostoru. Najčešće to jeste oblik mizoginije, čini se prihvatljivim, a onda je tanka granica između toga i pozivanja na nasilje usmjereno protiv žena “, smatra Maja Barišić, ekspertica Vijeća Evrope i autorica JUFREX analize o rodnoj ravnopravnosti.
Maja Barišić
Zato mediji imaju moćnu ulogu u prevenciji i promjeni svijesti, što mediji često prepoznaju, ali tu ulogu ne koriste, ističe Barišić i dodaje:
„Mediji mogu mijenjati svijest na način da i sami kroz svoje sadržaje mijenjaju obrasce izvještavanja i otklanjaju stereotipe koji jesu prisutni u medijskom bh. izvještavanju, ali s druge strane postoje brojne zloupotrebe i s medijske strane, od strane novinara i novinarki, koje omogućavaju ili normalizuju govor mržnje prema ženama u javnom prostoru, pa u nekim slučajevima protiv novinarki ili žena političarki sami novinari i druge novinarke krenu u neki vid progona u javnom prostoru. Mediji imaju odgovornost i za prevenciju, ali isto tako često su i počinitelji, međutim onaj dio koji je trenutno potpuno izvan kontrole je onlajn sfera i komentari koji nisu adekvatno sankcionisani“, zaključuje Maja Barišić, ekspertica Vijeća Evrope i autorica JUFREX analize o rodnoj ravnopravnosti.
Nasilje ne podrazumijeva samo fizičko, verbalno, psihološko, seksualno ili ekonomsko nasilje. To su forme koje se pojavljuju u definicijama koje imaju posljedice na žene i rezultuju doživotnom patnjom žena i djevojčica. Imaju različite pojavne oblike koji se vremenom mijenjaju. Pored fizičkog, kod nas je sve više prisutno onlajn nasilje, koje je nažalost teško dokazivo i tuživo, ali su sve žene izložene svakoj vrsti nasilja, koje ih zapravo ušutkuje i dozvoljava nasilnicima da prolaze nekažnjeno ili da zbog određenog političkog ili bilo kojeg drugog položaja ne budu adekvatno sankcionisani i da sistem u stvari štiti nasilnike, a ne žrtve nasilja.
Autor: Impuls
