Projekt ,,Moje tijelo – ratna zona” (Foto: Pete Muller)
Međunarodne organizacije iznova pozivaju Bosnu i Hercegovinu (BiH) da “ukine praksu nekažnjavanja” za počinitelje sistematskog seksualnog nasilja koje se dogodilo između 1992. i 1995. godine.
Čimbenici koji se često mogu predvidjeti predstavljaju ono najvažnije za ukidanje ove prakse: sigurno okruženje u kojem preživjeli mogu svjedočiti, bez zastrašivanja, ozbiljne ponovne traumatizacije i fizičkih prijetnji. Odlučna zaštita svjedoka i visokokvalitetna, dostupna psihološka podrška presudni su uvjeti za zaustavljanje kulture nekažnjavanja.
Hrabre žene i muškarci koji kontaktiraju međunarodne organizacije kako bi identifikovali počinitelje seksualnog nasilja to često čine unatoč ogromnim preprekama. Za neke preživjele u BiH strahote koje su osjetili na svojoj koži tokom rata toliko su stigmatizirane da se čak i ne osjećaju ugodno podijeliti ih sa svojom porodicom. Mnogi preživjeli u BiH žive u istoj zajednici kao i oni koji su počinili ratne zločine protiv njih. Zbog ovoga, zaštita identiteta preživjelih koji se jave da svjedoče je izuzetno bitna jer zaštita identiteta znači i zaštitu od daljnje prisilne izolacije iz javnog života, ali i neposrednih fizičkih povreda. Marija, koja nije dio trenutne zaštite svjedoka koju nudi pravosudni sistem, napadnuta je na ulici nakon što je njen silovatelj odslužio zatvorsku kaznu.
Iako potencijalna fizička povreda može biti najvidljivija prijetnja s kojom se suočavaju preživjeli svjedoci, ne može se zanemariti ni golemi psihološki pritisak koji sudski postupak ima na ove žene i muškarce. Preživjele prečesto ispituju “na ponižavajuć i pravno bespotreban način”, što je dio nehumanog procesa koji preživjele obeshrabruje da prijave ono što su doživjeli. Ovakvi postupci, uz inherentni rizik od preispitivanja samog napada, ostavljaju prostora za ponovnu traumatizaciju i opasnost – još jedan razlog zašto je psihološka podrška toliko važna.
Sve ovo ukazuje na potrebu da se postupci svjedočenja učine što sigurnijim, ugodnijim i bez stresa. Bez ovih jamstava preživjelima postoji mogućnost da se izlažu potencijalnoj tjelesnoj ili psihološkoj traumi, pridonoseći začaranom krugu koji uključuje nekažnjavanje počinitelja i daljnje utišavanje njihove žrtve. Uz to, posljednjih je godina pravosudni sistem u BiH zabilježio ogromna poboljšanja u zaštiti i podršci svjedoka.
Državna vlada je 2008. godine prvi put usvojila Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Glavni cilj strategije je obraditi sve slučajeve ratnih zločina do 2023. godine, iako je također rečeno da bi nacionalni sudovi trebali težiti okončanju najsloženijih predmeta do 2015. godine. Ali budući da tada složeniji predmeti nisu bili okončani, revidirana strategija podnesena je državnoj vladi na odobrenje. Nakon pet godina, 2020. godine, ovu revidiranu Strategiju usvojilo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Međutim, provedba ove strategije tek treba dati rezultate.
Postojanje Odjeljenja za podršku svjedocima, putem kojeg Sud BiH pruža podršku preživjelima, dodatno ilustrira napredak suda. Ova se jedinica sastoji od profesionalnih psihologa i socijalnih radnika koji pružaju usluge poput 24-satne telefonske pomoći, skromne financijske potpore za pokrivanje potrebnih troškova, pružanja opisa procesa svjedočenja i raspravljanja o mogućim psihološkim rizicima i dobrobitima te prisutnosti u sudnici u svrhu komuniciranja sa sucima o razini stresa svjedoka.
Prema izvještaju OSCE-a iz 2010. godine o zaštiti i podršci svjedoka u suđenjima za ratne zločine u BiH, mjere zaštite postaju još važnije u radu sa slučajevima seksualnog nasilja zbog stigme koja je vezana za preživjele i rizika od ponovne traumatizacije. Evropski sud za ljudska prava također je izjavio u predmetu Doorson protiv Nizozemske da “pošteno suđenje također zahtijeva da se u odgovarajućim slučajevima prava odbrane ujednače s pravima svjedoka ili žrtava pozvanih da svjedoče”. Ukratko, nacionalni zakoni, Ustav BiH, međunarodne konvencije i preporuke Vijeća Evrope utvrđuju obavezu BiH da osigura zaštitu i podršku preživjelima seksualnog nasilja tokom konflikta.
Mjere zaštite namijenjene su sprječavanju javnosti i optuženih da saznaju identitet svjedoka. Na primjer, neke mjere uključuju preseljenje i prijevoz uz sigurnosnu pratnju, dodjeljivanje pseudonima, svjedočenje iza ekrana ili s tehnikama izmjene glasovne slike te svjedočenje zatvorenog tipa. Štaviše, zbog gore spomenutih zakonskih odredbi, BiH također ima obavezu zaštititi preživjele od ponovne traumatizacije tokom kaznenopravnog postupka pružajući im psihološku podršku. Nažalost, prema OSCE-ovoj analizi izrađenoj 2010. godine, Sud BiH bio je jedina institucija koja je pružila učinkovitu psihološku podršku preživjelima, dok entitetski sudovi i tužiteljstva u BiH nisu imali strukture koje bi mogle pružiti takve usluge podrške.
Noviji izvještaj koji je OSCE napisao 2017. godine naglasio je povećanu osjetljivost sudaca i tužitelja na potrebe preživjelih. Međutim, unatoč tome što je prošlo nekoliko godina od usvajanja nove Strategije, OSCE misija otkrila je ozbiljna kršenja mjera zaštite svjedoka i nedostatak namjenskih službenika za podršku svjedocima u brojnim entitetskim tužiteljstvima i sudovima. Nadalje, kao što je istaknuto u drugoj nedavnoj OSCE-ovoj analizi, nisu primijećena poboljšanja u pogledu jačanja kapaciteta centara za socijalnu skrb, koji bi trebali pružiti psihološku podršku žrtvama u skladu sa zakonima o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ranjivih svjedoka.
Čak iako je došlo do nekoliko poboljšanja u pravosudnom sistemu, mnogi izazovi i dalje usporavaju učinkovitu i široku provedbu mjera zaštite i potpore.
Dodatni nedostatak osjetljivosti pravnih stručnjaka kao i infrastrukture na entitetskoj razini te nedostaci u postojećim državnim zakonima jos su neki od faktora koji su odgovorni za fragmentiranu provedbu mjera podrške i zaštite. Međutim, organizacije civilnog društva su uvijek imale ključnu ulogu u pružanju podrške preživjelima sekusalnog nasilja tokom konflikta u trenucima kada je bila potrebna podrška vlasti.
Međunarodna pažnja javnosti za seksualne ratne zločine počinjene nad ženama u Bosni dovela je do onoga što Elissa Helms, stručnjakinja za srednjoevropske i rodne studije, naziva „procvatom nevladinih organizacija“. Iako organizacije civilnog društva nemaju mogućnost zaštite svjedoka na sudu, OSCE ističe da se svjedoci i tužitelji često oslanjaju na nevladine udruge u pružanju psihosocijalne podrške, bilo formalno putem memoranduma o razumijevanju, bilo neformalno kroz neuređen način. Iako postoji više krovnih organizacija kojima tužilaštva vjeruju u cijeloj zemlji i dalje postoji zabrinutost zbog nekih manjih organizacija koje možda neće zaposliti visoko obučene psihologe.
Među ovim organizacijama od povjerenja su Medica Zenica sa sjedištem u Zenici, Snaga Žene i Viva Žene, obje sa sjedištem u Tuzli, Udružene Žene sa sjedištem u Banja Luci, kao i nekoliko drugih. S obzirom na ogroman broj preživjelih seksualnog nasilja tokom konflikta koji žive u Bosni, usluge koje pružaju ove organizacije su neophodne. Primjer toga je činjenica da je Medica Zenica od svog osnivanja 1993. godine, pružila preko 28.000 osoba psihološku podršku, pomažući tako preživjelima ratnih i mirnodopskih silovanja. Može se reći da njihov doprinos u podršci svjedocima ipak prelazi izravno savjetovanje. Medica Zenica također obučava policiju, socijalne radnike i članove pravosuđa za osjetljivu interakciju sa svjedocima te također podučavaju o važnosti zaštite tih žena od tjelesnih ozljeda i kaznene stigmatizacije.
Ne može se zapostaviti potreba za nastavkom aktivnosti u pravcu veće zaštite svjedoka i veće psihološke podrške preživjelima u BiH. Sistem koji omogućava maltretiranje i ponovnu traumatizaciju svjedoka obeshrabruje bezbroj drugih koji su pretrpjeli seksualno nasilje tokom konflikta da se jave i podijele svoja iskustva, omogućavajući da više počinitelja ratnih zločina uživa slobodu. Zbog toga su zaštita i podrška svjedoka prvi koraci ka ukidanju nekažnjavanja počinitelja seksualnog nasilja.
Budući da se seksualno nasilje tokom konflikta neprestano izgovaralo i zanemarivalo kao „ratni plijen“, imperativ je da lokalne i međunarodne vlasti u BiH stvore pravni i društveni presedan koji ohrabruje, a ne ušutkuje preživjele koji se jave da svjedoče protiv njihovih počinitelja.
Istina je da žrtve žele razgovarati o tome. Žele da skinu taj teret sa leđa. Ali malo je onih koji su spremni ih poslušati.”
Alec Anderson | Chiara Zardoni
