Onaj koji „ima sluha za narod" – prije 215 godina počeo je da radi prvi ombudsman na svijetu

Ombudsman je prvi put uveden u Švedskom parlamentu 1809. godine, prvog januara, sa ciljem kontrole izvršne vlasti. Prvi ombudsman bio je Lars Avgust Manerhajm. Riječ „ombudsman" u švedskom jeziku označava osobu koja „ima sluha za narod”. Parlamentarni povjerenik imao je za zadatak da spriječi da kralj i vlada ne poštuju zakone.

Ombudsman je koristio ovlašćenje da od izvršne vlasti traži izvještaje o primjeni zakona, kao i ovlašćenje da pokreće odgovarajuće postupke sa ciljem utvrđivanja odgovornosti službenika u državnoj upravi.

Danas je ombudsman inokosni državni organ koji se stara o zaštiti i unapređenju ljudskih prava i sloboda.

Ipak, neku vrstu „kontrolora vlasti“ istorija bilježi i ranije u Kini, Starom Rimu, Japanu… gdje su postojale osobe koje su imale za dužnost da budu „tajni inspektori“ kraljeva, careva, uošte, vladara.

Švedski, danski i norveški termin "ombudsmand" je etimološki ukorijenjen u staronordijskoj riječi, koja u suštini znači „predstavnik”, „advokat“, „punomoćnik“.

Prethodnica švedskog parlamentarnog ombudsmana bila je Kancelarija vrhovnog ombudsmana (Högste Ombudsmannen), koju je osnovao švedski kralj Karlo XII 1713, kome je, dok je bio u egzilu u Turskoj, bio potreban predstavnik u Švedskoj koji bi osigurao da sudije i državni službenici postupaju u skladu sa zakonima i svojim nadležnostima. Ukoliko bi utvrdio nepravilnosti, vrhovni ombudsman je imao pravo da ih goni za nemar.

Uopšteno govoreći, ombudsman je državni službenik koji je imenovan da vrši provjeru vladinih aktivnosti u interesu građana i da nadgleda istragu pritužbi na neprikladne aktivnosti vladinih službenika.

Najveća prednost ombudsmana je u tome što razmatra žalbe van državne institucije koja je potencijalno izvršila prekršila, čime se izbjegava sukob interesa.

Zaštitnik, branilac, zastupniik...

U zakonodavstvima različitih država institucija ombudsmana se razlikuje u nekim detaljima (u Austriji se formira kao kolegijalno tijelo) ili u nazivu, pa se tako u zemljama kao što su Argentina, Kolumbija, Španija i Peru ombudsman naziva „branilac naroda” – Defensor del pueblo. U Kanadi ombudsman je „zaštitnik stanovnika” – Protecteur du Citizen, u Velikoj Britaniji je „parlamentarni zastupnik za administraciju” – Parliamentary Commissioner for Administration, a u Italiji na primjer „branilac građana” – Difensore Civico.

Prvi Zakon o ombudsmenu u Bosni i Hercegovin donesen je 2000. godine. Novi zakon je donesen 2002.godine, a zatim dopunjavan i mijenjan 2004. i 2006. godine. Ovaj Zakon definira nadležnost i ovlašćenja Ombudsmena BiH, pravila postupanja u praćenju rada organa i institucija u postupcima po žalbama građana i ex officio, te druga značajna pitanja vezana za funkcioniranje ovog državnog mehanizma za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Prema Aneksu VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Ombudsmen BiH zajedno sa Domom za ljudska prava BiH činio je Komisiju za ljudska prava BiH, koji polazi od toga da su demokratija i ljudska prava faktori izgradnje društva, pretpostavke uspostavljanja strukture i mehanizama države koji vode u međunarodne integracije. Trenutno Ombudsmen BiH funkcioniše na osnovu Ustava BiH i Zakona o ombudsmenu kojim su zagarantovani nezavisnost i okvir infrastrukture za zaštitu i promovisanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Zaštitnik građana postupa u okviru Ustava, zakona, drugih propisa i opštih akata kao i ratifikovanih međunarodnih ugovora i opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava u svakoj državi u kojoj ova institucija postoji.

Posebnu pažnju obično posvećuje zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, prava djeteta, prava osoba sa invaliditetom, prava lica lišenih slobode i ravnopravnosti polova.

Ombudsman postupa po pritužbi građana ili po sopstvenoj inicijativi, po pitanjima vezanim za nepropisan rad organa uprave.

Poslije razmatranja pritužbi, zaštitnik građana je ovlašćen da na uviđene propuste upozori nadležne organe i zatraži od njih da ih isprave, a ako to ne učine, ombudsman može preduzeti radikalnije mjere kao što su obavještavanje Skupštine, Vlade i javnosti, odnosno preporučivanje da se utvrdi odgovornost rukovodilaca organa uprave.

Osim ovog procesnog ovlašćenja zaštitnik građana ima prije svega savjetodavna ovlašćenja u oblasti unapređenja ljudskih prava, djelujući preventivno i edukativno.

rts/Impuls