fbpx

ODRASTANJE BEZ PREDRASUDA: Hajde da se družimo i budemo samo dobri ljudi

ekipa visoko1

Mugdim, Anel i Namik Foto: Udar

Upoznavajući druge, olakšat ćemo život sebi, a generacijama poslije nas pružiti uspješno odrastanje. Tako možemo biti sretni i živjeti sretno. Lijepo je živjeti u jedinstvu oslobođen svih predrasuda. Neka nam to bude zajednička misija. Probali smo da se ne volimo i pogledajte gdje nas to vodi

Okruženje u kojem odrastamo je veoma važn period za svaku osobu. Od toga nam puno zavisi kakvi ćemo ljudi postati kada odrastemo. Ovo se posebno odnosi na današnji period kada su djeca, već u ranom periodu, izložena raznim izazovima. Mnogo je faktora koji utuču na odrastanje, a jedan od najvažnijih je upravo okruženje koje nas oblikuje, izgrađuje uvjerenja i definiše naše vrijednosti.

ZRELI KOMŠILUK

Mnoge generacije su prošle kroz  „ruke“ Visočkih naselja, a ono što je uvijek bilo posebno jeste sloga među djecom, zajedničko druženje u školi, prije i poslije škole i kad god je druženje moguće. Svi se mi razlikujemo na neki način, ali nacionalnost i vjeroispovijest  je ono oko čega se uvijek polemiše, a kada su u pitanju sadašnje generacije, ne primjetim nikakvu razliku. Kada ih pogledam, vidim samo nasmijana, ponekad tužna ili ljuta lica koja uživaju u svom odrastanju bez predrasuda i bez opterećivanja razlikam koje im se nameću.

Mi smo Romi. Naš sin  Anel je vrlodobar učenik petog razreda i on se sasvim normalno druži sa svojim prijateljima u školi, ali i van škole. Kad god imaju slobodnog vremena, oni ga zajedno iskoriste igrajući se i družeći se. Nisu svi u komšiluku Romi i to ne stvara nikakav problem. Niti je Anel nekada osjetio diskriminaciju, niti smo ga mi učili da ima stereotipe prema drugim ljudima. Jednostavno, djeca nisu opterećena time, nego uživaju zajedno u njihovim avanturama  – rekla je Bedrana Dedić, Anelova majka.

Ljudi se ne rađaju sa predrasudama. Društvo im vremenom nametne razne kategorizacija i stereotipe, koji najčešće dolaze iz neznanja. Ovo djecu može itekako ometati pri njihovom uklapanju u novu sredinu. Tu nastupaju roditelji. Oni su ti koji će svoju djecu na vrijeme naučiti da poštuju ljude oko sebe, te da sliku o nekome, ko se po nečemu razlikuje od njih, stvore tak nakon što ličnu upoznaju tu osobu, a ne da se vode stereotipima, koja im društvo nameće.

Mi se svi družimo i igramo bez ikakvih problema, uvijek nam je zabavno. Dođu i ostala djeca iz komšiluka i onda se svi zajedno igramo, od najmlađih do najstarijih. Nama nikada nije dosadno. Uvijek smo tu u našem naselju, malo ispred Anelove kuće, pa ispred Mugdimove, pa onda ispred Namikove i tako u krug. Posjećujemo jedni druge idemo jedni drugima na rođendane, ali i ako se neko od nas povrijedi tokom igre – govore Mugdim, Anel i Namik, tri velika prijatelja.

Ja sam također odrasla u ovom naselju i baš kao i ova djeca, obilazili smo jedni druge, svakodnevno se družili. Bili smo samo djeca, koja su uživala u svom djetinstvu. Naši roditelji su bili tu da nas upute i kažu što je ispravno da radimo i kako da se ponašamo jedni prema drugima. Oni su bili tu i da nas pomire ukoliko dođe do svađe, ali sve se svodilo na dječije svađe koje se tako brzo zaborave – kao da se nisu ni desile. Uživam posmatrati mlađe generacije, razgovarati s njima, pomoći im ukoliko im je pomoć potrebna i motivisati ih da ostanu kakvi jesu. Smatram da je to način na koji možemo, kao okruženje, pozitivno uticati na djecu.

Ja nisam Romkinja,  moj suprug jeste. To za mene nikada nije bio razlog da nas dvoje ne budemo zajedno. Naše sinove, Mugdima, koji je treći razred i petogodišnjeg Ahmeta, ne opterećujemo takvim stvarima. Oni su još uvijek djeca i ne treba da se zamaraju time. Ono čemu ih učimo jeste da je važno da su dobre osobe. Učimo ih da tako gledaju i na druge ljude. Ili si dobra osoba ili ne, a ne da na osnovu  nečije nacionalne, vjerske pripadnosti, boji kože ili nekih drugih stvari dijele ljude –  kaže Ismeta Halilović, Mugdimova i Ahmetova majka.

Ovo je jedan dobar primjer zajedničkog odrastanja u Visokom. Vjerujem da je mnogo takvih primjera širom Bosne i Hercegovine. Smatram da takvi primjeri zaslužuju veću pozornost nego svi negativni koje svakodnevno gledamo i koji se dijele na društvenim mrežama. Vjerujem da je ovakvih dobrih primjera i mnogo više od onih negativnih, samo što za ove lijepe možda i nema dovoljno mjesta.

Upoznavajući druge, olakšat ćemo život sebi, a generacijama poslije nas pružiti uspješno odrastanje. Tako možemo biti sretni i živjeti sretno. Lijepo je živjeti u jedinstvu oslobođen svih predrasuda. Neka nam to bude zajednička misija. Probali smo da se ne volimo i pogledajte gdje nas to vodi. Hajde da pokušamo da budemo kao Anel, Ahmet i Namik, pa da naredni put čitamo o Marku, Milanu, Ahmedinu, Safiji. Jeleni, Jovani, Đorđu, Asmiru, Dalili…

Biće nam svima ljepše u ovoj našoj lijepoj zemlji.

Izvor: Portal Udar